Dijamant književnog nadrealizma

Književnost i kinematografija prepuni su likova koji sanjaju o velikoj književnoj karijeri, a onda s vremenom polako odustanu i kakvu-takvu zadovoljštinu pronađu u ulozi prosvjetnih radnika. Kao i u mnogim drugim stvarima, dobrim i lošim, Amerikanci i ovdje prednjače. Lik profesora engleskog jezika i književnosti, najčešće je riječ o muškarcu srednje dobi, koji godinama pokušava napisati veliki američki roman dok život neumitno prolazi pokraj njega, toliko je prepoznatljiv da dobar dio ljudi vjerojatno i misli da profesori engleskog i u stvarnosti funkcioniraju upravo tako. Kao da ne postoji bilo kakva druga ambicija koja bi mogla obuzeti sredovječnog profesora osim one da napiše veliki američki roman i tako napokon iz stadija potplaćene prosvjetne gusjenice zakorači u šareni svijet književnih leptira.

Jedan od boljih primjera je lik Milesa (Paul Giamatti) u filmu Stranputice nastalog prema književnom predlošku Rexa Picketta. Miles je sumračan, depresivan, pije kao smuk, silno je nezadovoljan i sobom i drugima, a ponajviše izdavačima koji uporno odbijaju njegove rukopise, loše se snalazi u ljubavnim vezama i s ljudima općenito, ali je ipak zadržao mrvicu dostojanstva i na kraju, kada je već digao ruke od svega, dočeka svojih pet minuta. Lik Milesa je dobar jer ga je Pickett stvorio na svoju sliku i priliku, a učinio je to iskreno i u razdoblju kada je i sam, poslije brojnih odbijenih rukopisa, već skoro odustao. Stranputice je napisao dijelom iz očaja, a dijelom i za svoj gušt. Ništa nije očekivao od tog rukopisa, no upravo mu je on donio najviše.

Profesor rumunjskog jezika u romanu Solenoid Mircea Cărtărescua potpuno je drugačiji od svega što ste vidjeli ili pročitali u životu. Da, i on je sebe u jednom životnom razdoblju vidio kao uglednog književnika, ali ta slika razbila se u milijun komadića na prvom koraku. Napisao je veliku poemu i pun samopouzdanja odluči na jednoj književnoj večeri 1976. pročitati svoj rad. Sve je zamišljeno tako da poslije svakog čitanja okupljeni uzimaju riječ i komentiraju pjesme. Poema budućeg profesora rumunjskog ne nailazi na oduševljenje prisutnih, točnije – biva pokopana zajedno sa snovima o književnom usponu i karijeri.

Odricanje od velikih snova nije tek prolazna nevolja – nešto što te snađe, pa se poslije izvjesnog vremena oporaviš. Glavni lik, u neku ruku Cărtărescuov dvojnik, neće zaboraviti brutalno seciranje svoje poeme na književnoj večeri. I godinama poslije pitat će se kakav je mogao biti njegov život u književnosti da su stvari završile drugačije. Umjesto toga on tavori u jednoj bukureštanskoj osnovnoj školi na periferiji, svakog dana istim putem odlazi na posao i tumara školskim hodnicima pokušavajući pronaći svoj razred. Poslije nastave vraća se kući izgrađenoj u obliku broda ispod koje se nalazi solenoid – velika magnetska zavojnica koja kada se uključi omogućuje, između ostaloga, spavanje (i vođenje ljubavi) u stanju levitacije.

U jednoj od epizoda ili brojnih pripovjednih petlji Cărtărescuov dvojnik prisjeća se još jednog životnog poniženja iz djetinjstva, vremena koje je morao provesti u svojevrsnom lječilištu za oboljele od tuberkuloze. To mjesto zapravo je više sličilo vojnom kampu sa strogim pravilima i osobljem koje čeličnom rukom provodi disciplinu. Dio njihovih čuvara, kako mu otkriva jedan od dječaka, uopće nisu ljudi, već strojevi koji se preko noći isključe. Je li na tom jezivom mjestu bio podvrgnut nekoj vrsti manipulacije? Što god se ondje uistinu događalo kao da je izbrisano iz sjećanja.

Po sumračnim i fantazmagoričnim nišama Solenoida, vjerojatno jednog od najdragocjenijih primjera književnog nadrealizma našeg vremena, pronalazimo niz zapanjujućih pripovijesti, životnih priča kako fiktivnih, tako i stvarnih, povijesnih osoba kao što su Mina Minovici – osnivač Nacionalnog instituta za forenzičku medicinu, Nicolae Vashide – psihijatar koji je dobar dio života utrošio na istraživanje snova, Ethel Voynich – spisateljica čijim romanom je pripovjedač bio opsjednut u djetinjstvu, njezin otac George Boole – glasoviti matematičar, Charles Howard Hinton (za kojeg se udala druga Booleova kćerka) – matematičar koji je istraživao četvrtu dimenziju i uveo pojam teserakt za četverodimenzionalnu kocku, te razvio sustav za njezinu vizualizaciju. Tu je dakako i Wilfrid Voynich, trgovac knjigama i suprug Ethel Voynich, koji je došao u posjed ilustrirane knjige napisane na nepoznatom jeziku prije otprilike šest stoljeća - riječ je o Voynichevom rukopisu. Danas se taj rukopis nalazi na sveučilištu Yale, a u romanu Solenoid Cărtărescuov dvojnik dobio ga je od svog osobnog knjižničara iz djetinjstva.

Fantastičnom epizodom u kojoj profesor rumunjskog na nagovor knjižničara otputuje na neko vrijeme u svijet jezivih, golim okom nevidljivih bića (svrapci, grinje…) čiju civilizaciju spomenuti knjižničar uzgaja na svom dlanu, Cărtărescu se klanja Franzu Kafki i njegovoj pripovijesti Preobrazba. Jednako su suludi i zastrašujući fragmenti iz dnevnika snova koje naš junak vodi godinama, pa onda prepisuje pokušavajući i na taj način pronaći put u četvrtu dimenziju, put iz zatvora vlastitog uma.

Sve ovo odvija se u Bukureštu, najtužnijem gradu na svijetu, Bukureštu koji počiva na nekoliko velikih solenoida i u jednom trenutku uz njihovu (i Cărtărescuovu) pomoć uzdignut će se u nebesa.

Mircea Cărtărescu dobar dio života proveo je u Ceauşescuovom režimu, jednom od najokrutnijih i najnadrealnijih u poslijeratnoj Europi. Premda zloglasni diktator niti jednom, na blizu 700 stranica, nije imenom spomenut u romanu – Solenoid vjerojatno nikada ne bi nastao, barem ne u ovom obliku, da autor nije odrastao u takvom okruženju. Na neki način iz čeličnog zagrljaja Ceauşescuove nadrealne verzije 'pravednog društva' nastao je dijamant književnog nadrealizma.

Solenoid je remek-djelo, književnost koja se pokretana velikim i moćnim magnetskim zavojnicama autorove mašte poput Bukurešta s lakoćom uzdiže u nebesa. Mircea Cărtărescu (1956.) predstavio nam se prije otprilike deset godina djelom Nostalgija (roman ili zbirka tematski povezanih priča, kako vam drago), jedan je od najnagrađivanijih rumunjskih književnika čije ime se često spominje uoči dodjele Nobelove nagrade. Bilo bi zanimljivo prevesti njegove dnevnike, opsežnu trilogiju Orbitor i izbor iz poezije. Učini li netko bilo kakav napor u tom pravcu, Booksa će to pozdraviti s neskrivenim ushitom.

Ono u čemu će čitatelj osobito uživati čitajući Solenoid, i to svakako želimo podcrtati, jest majstorski prijevod Gorana Čolakhodžića! Mladi Čolakhodžić (1990) zaslužuje ama baš svako priznanje i naklon poštovanja koje će dobiti za ovaj rad. Pročitali smo tušta i tma sjajnih, briljantnih prijevoda (s mađarskog, talijanskog, norveškog, njemačkog, engleskog, francuskog…), kod nas fakat ne manjka odličnih prevoditelja, ali ovaj Čolakhodžićev zlatarsko-filigranski rad naprosto moramo izdvojiti. Nenadmašno! Šaljite šleper lovorika na njegovu adresu! I još jedan u Bukurešt!

Djelo – 10/10.

Prijevod – 10/10.

F.B., 8. srpnja 2022., Zagreb