'Čestiti ubojice': Iz bajke u stvarnost

Ingo Schulze rođen je u Dresdenu 1962., u književnosti je od 1990-ih, a prije toga, u ona burna vremena neposredno prije pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke, radio je kao politički novinar. U slučaju da se pitate odakle vam je poznato njegovo ime, a ne možete se u trenutku sjetiti, reći ćemo vam – prva njegova knjiga, 33 trenutka sreće, objavljena je kod nas prije, evo, točno dvadeset godina. Tri godine poslije, 2006., preveden je i objavljen roman Simple storys, 2008. i to je, ako se ne varamo, sve do ove 2023. godine, bilo sve od Schulzea, barem što se tiče hrvatskog jezika.

Petnaest godina čovjeku, nama običnim pučanima, može izgledati kao pun kufer vremena, ali u književnosti je to ništa – treptaj oka. Uglavnom, Schulze nam se ove godine vratio romanom Čestiti ubojice i već nas naslovom zaintrigirao. Ubojice, pa još čestiti!

Roman je komponiran u tri dijela od kojih prvi zauzima skoro dvije trećine knjige, a započinje kao bajka: U drezdenskoj četvrti Blasewitz življaše nekoć antikvar kojem nadaleko ne bijaše ravna, na glasu zbog knjiga, znanja i gotovo neznatne razine sklonosti tome da se dade impresionirati očekivanjima svojega vremena. Ne bijahu ga pohodili samo domaći, ne bijaše se njegova adresa ljubomorno čuvala samo u Leipzigu, Berlinu ili Jeni, čak s baltičkih otoka Rügena i Usedoma putovaše ovamo čeljad gladna čitanja.

Premda će Schulze vrlo brzo i elegantno izaći iz ovog bajkovitog pripovjedačkog moda, nama se baš svidjelo otvaranje. Čitatelj koji se u klinačkoj dobi susretao s bajkama i još uvijek ih se sjeća, a valjda velika većina jest (iako, tko zna, možda se u međuvremenu i to promijenilo – valja provjeriti), ovo – življaše nekoć – protumačit će kao nešto što se dogodilo toliko davno da se tog vremena nitko više ne sjeća, niti itko može barem odoka navesti stoljeće u kojem antikvar življaše. Dovitljivi Schulze upravo i računa s tim, i ova mala igra na početku romana služi svrsi, jer i on sam živio je u tom vremenu, no kao i većina Nijemaca koji su živjeli u DDR-u i sjećaju se te zemlje i tog režima, iako možda nerado – danas ga doživljavaju kao nešto što se događalo u davnoj, davnoj, dalekoj prošlosti. U prošlosti koja je davnija i dalja nego što realno jest.

Negdje se u tom vremenu nešto dogodilo, nekakvo gadno iskakanje iz tračnica, događaj koji je svojom silinom izazvao kod ljudi poremećaj u poimanju vremena. Naravno, ovdje govorimo o rušenju Berlinskog zida i ponovnom ujedinjenju dvije Njemačke koje su se u tih četrdeset i pet godina toliko udaljile da se nisu mogle ni prepoznati u trenutku ujedinjenja, pa ni godinama poslije. Govorimo, jasno, i o traumi, jer u te dvije Njemačke živjelo se u dramatično različitim uvjetima. Istina, imali smo i mi ovdje – Na Ovim Našim Prostorima – gadnih problema i trauma, ali, prvo, svakom je njegova vlastita muka najteža, i drugo, ovdje sad govorimo o Čestitim ubojicama i Schulzeu.

Antikvar o kojemu je riječ, Norbert Paulini, posao i veliku ljubav prema knjigama i književnosti naslijedio je od majke. Uvijek i na svakom mjestu i u svakoj životnoj dobi sanjao je samo da ima vremena za čitanje. Sve drugo, kolikogod se to drugo činilo važnijim, ostajalo je u sjeni književnosti. Sam pogled na kućne zbirke ljudi od kojih je kupovao knjige Pauliniju je izazivalo osjećaj sreće s kojim se ništa drugo nije moglo usporediti. Svaki knjigoljubac razumjet će Paulinija, ali samo malo – sve što mislite da razumijete, kod našeg antikvara još je za nekoliko dobrih aršina intenzivnije. Norbert Paulini posve je odsječen od stvarnosti, blaženo je nesvjestan situacije u društvu, pa mu čak promiče i 'sitnica' da je njegova vlastita supruga suradnica jezive i po zlu poznate istočnonjemačke obavještajne službe.

Posao s knjigama išao je dobro, Paulinijeva antikvarnica pretvorila se u mali otok, neku vrstu nezavisne države u kojoj osim književnosti nema bilo čega vrijednog spomena. Književne večeri, kolačići i čaj, i gomila knjigoljubaca – bolje ne može!

A tamo napolju, izvan antikvarova kraljevstva, vrijeme je prolazilo i donijelo promjene. Paulini biva bolno prizemljen, jer tim novim društvenim i političkim promjenama počinje urušavanje svega što je godinama stvarao. Slijedi financijski slom, sve kod našeg antikvara odlazi k vragu i dok su svi drugi opijeni novim vidicima, mogućnostima koje su nadohvat ruke, on je valjda jedini nesretan čovjek, poražen je, bačen na koljena. Nova stvarnost, novo njemačko normalno njemu je oduzelo voljeni posao, obitelj i krov nad glavom – Paulini je ogorčen. Postaje opozicija svemu, ljudi koji su ga poznavali kao ljubaznog, načitanog gospodina, sada vide ruinu, tipa kojega povezuju s desničarskim pokretom.

Je li moguće da je propast DDR-a na neki način prouzročila njegovu propast? Ili je do njega? U što se sve pretvorilo i u što se on sam pretvorio?

U drugom dijelu pripovjednu palicu preuzima mladi književnik, izvjesni Schulze, koji će, bude li htio, Paulinija pretvoriti u književni lik. Bude li mu po volji neće mu čak ni ime promijeniti. O motivima mlađahnog autora, koji je velike društvene i političke promjene doživio drugačije od Paulinija, saznat ćete sami, pa nema smisla da vam kvarimo zadovoljstvo.

Čestite ubojice Schulze otvara kao bajku koja bi, čini se, kao i mnoge druge bajke, mogla završiti sretno, ali onda u istu pripušta stvarnost koja po svojoj prirodi zna biti surova i nepredvidljiva. Bajke su nešto što se rasipa u čvrstom zagrljaju stvarnog života, a on, stvarni život, često nas kao pojedince tjera da pognemo glavu i sanjamo nekakvo mjesto i malo vremena. Da se sklonimo od svega.

I pročitamo nešto dobro. 

F.B., 6. prosinca 2023., Zagreb