Boljke svakodnevice

Posljednjih mjeseci u našu se svakodnevicu zavukla, itekako tvrdoglavo i žilavo, rasprava o vrlo specifičnim simptomima. Ipak, vrijedi potegnuti još jednu, nešto drugačije naravi (u ovom slučaju, i prilično nam dragu) koja će u svoje središte postaviti pjesničku zbirku Dinka Krehe. Nakon dvije mladenačke zbirke Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), autor je objavio treću zbirku poezije naslova Simptomi u okviru respektabilnog regionalnog natječaja za poeziju i prozu festivala Trgni se! Poezija i beogradske nakladničke kuće Treći Trg. Osim poezije, Kreho piše i objavljuje esejistiku (zbirka eseja Bio sam mladi pisac), kratku prozu i književnu kritiku te prevodi s francuskog jezika. Različite pozicije u književnom i kulturnom polju amalgamirale su u ulozi koja, barem ako je suditi samo po ovoj zbirci, aktivno, suvereno i trezveno problematizira jezik, preispituje ga, gnječi i vrlo vješto zauzdava.

Produktivno je osvrnuti se na naslov zbirke Simptomi koji su, pokušamo li ga precizirati – znakovi, nagovještaji i/ili tragovi koji se pojavljuju kao posljedica neke pojave ili stanja. Prilikom istraživanja za tekst, jedan od rijetkih osvrta na zbirku na koji sam naišla (što možda ne svjedoči nužno o broju tekstova koji su pratili zbirku, nego i o mojim vještinama guglanja) jest onaj Đorđa Krajišnika koji za uvod u kritiku koristi, kako ju je nazvao, pjesmu – prolog: "Ovo je pjesma, tu smo na nuli. / Tko ne misli biti krhak, nije mu mjesto u pjesmi", što dodatno ističe činjenicu koliko je zanimljivo i gusto interpretativno mjesto, ujedno značajno i za tumačenje zbirke.

Zbirka je tematsko-motivski organizirana oko lirskog subjekta koji je nemiran, osjeća bojazan i tjeskobu te je istovremeno suočen s iskustvom kapitalističke globalizacije (motivi "rođenja" na Internetu, nevidljive ruke tržišta) i ponekom primjesom socijalističkog imaginarija (reljefi partizana u Petničkoj pećini). S obzirom na različite dulje ili kraće forme stiha i pjesme u prozi, pet poglavlja nejednake dužine pojednostavljeno su naslovljena rednim brojem simptoma (kronološki od prvog do petog). Značenjski su blisko povezana i ne mogu se tako lako odcijepiti jedno od drugoga, ni u tematskom ni u formalnom smislu.

Lirski subjekt autorove poezije produkt je svijeta kojim je okružen i koji bezrezervno utječe na njega, što rezultira apsolutnom rastresenošću, anksioznošću i pesimizmom ("Svaki put mi se učini da je pitanje trenutka kad će granice tijela popustiti, a ja početi propuštati mrak" ili "Skulptura se dosađuje u stijeni. / Smrt se dosađuje u meni"). Nadalje, na njega utječe i medijski svijet i internetska komunikacija čiji su tragovi najvidljiviji u jeziku, odnosno, u razgovornom diskursu s brojnim anglizmima koje smo kolektivno prisvojili, poput "Svoje horizonte pretvaram u volpejpere; Čula me trolaju sinkronizirano; sistematiziram psihosomatiku, politiziram po inboksima". Ako je vanjski svijet ostavio rane na, reći ćemo, tijelo subjekta, posljedično ostavlja i u unutrašnjim iskazima subjekta, čime se naglašava činjenica jezika kao hibridnog polja koje ovisi o stvarnosti. Isto tako, postavlja se pitanje uvjetovanosti i determinacije u jeziku/jezika: "Daleko od oka, daleko od misli, / birokracija deminira jezik. / Posao bez početka i kraja. / No služba je uvijek dežurna. / Formular je bezbjedan žanr: / unaprijed guši eksploziju."

U izrazu jednostavan i nepretenciozan, autor je svjestan specifičnosti materijala i postavljenih koordinata unutar kojih kao da smireno vozi slalom. Osobno su mi najzanimljiviji trenutci u kojima je subjekt okretno ironičan, poput sljedećeg: "Stjeran u Mediteran, nezgrapan poput automata za led. Paničarim zbog začepljenih zahoda, očajavam zbog globalnog zatopljenja. Splasnu li jednom otoci, što će biti s pogledom? Na Zapadnoj obali kombiniramo kruzere i filozofiju. Mrtvi se hlade i usput nas tračaju. Kupio sam kapulu, ručak je na pomolu." Dodala bih i nenametljivo dosjetljiv, u sljedećem primjeru: "Nadam se da ću dočekati Boga, da kroz njegovo o pogledam kao kroz špijunku." Signali fiksiranosti i omeđenosti jezika razaznaju se i u pokojem detalju poput sljedećeg stiha: "Ako se crta nigdje ne ukazuje, / štoviše, ako se pitanje crte uopće ne postavlja, vjerojatno / i nisi u pjesmi." U zbirci se mogu naći i posebno dojmljivo zaokružene minijature, kakvih je nekoliko (primjerice, "Sve što radim sa svojim tijelom radim / da ne bih morao slušati / sebe kako dišem)".

Paprat s naslovnice (za dizajn korica zaslužna je Dragana Nikolić) moguće je povezati s istoimenom pjesmom u kojoj stoji sljedeće: "Još malo pa će more, no zasad: / gušteri i šleperi, / nonšalantnost paprati, / aveti industrije." Ovo je samo jedan u nizu primjera kako je autor uspio izbjeći opće mjesto, dakle ne aludira se na njezinu drevnost ili specifično razlistanu formu, već je ona nonšalantna, što je epitet koji joj baš dobro i neobično pristaje.

Posljednja pjesma u zbirci pod naslovom Komunizam govori o njegovom naslijeđu koje će uvijek biti tu, prisutno među nama, kao sjena, jer "nastanjuje prostore koje prožimamo, strojeve s kojima živimo, a uvijek u dimenziji u kojoj nismo". Ne postoji jugonostalgija u strogom smislu riječi, već se radi o još jednom konceptualnom sloju koji dodatno začinjava interpretaciju pjesme, pa i zbirke, uvodeći u temu još jedan simptom – kako imenovati naš identitet, čak i književnost, ako nije (post)jugoslavenski ("Nisu, to su Romi. / Narod bez države, / kao Jugoslaveni")? Kako je naznačeno u uvodu, autor je aktivni akter književnog polja i njegove kulturne, društvene, povijesne i ekonomske fenomene, mehanizme i posljedice razlaže u nizu objavljenih eseja i drugih tekstova.

Simptomi su pažljivo ispisana zbirka koju vrijedi čitati, sažetog izraza, čvrsta u formi. Autor je u potpunosti svjestan potencijala jezika, zvuka i riječi, odnosno naglasaka (primjerice "režim na režim") i zablista s pokojom pjesničkom slikom poput: "Zvijezde se meškolje od korektnosti, građani od neuroza ili Sklanjam se u orahovu jezgru, / u otisak prsta, / u mikročip". Ne ulazeći ipak pretjerano u medicinski diskurs, usudit ću se postaviti dijagnozu na temelju iznesenih simptoma – lirski subjekt teško će se izvući iz stalno prisutne neugode, dok će autor, u budućnosti nesumnjivo, zaslužiti lovorike.