Ni med cvetjem ni pravice

Svim postmodernizmima usprkos, elitistička podjela na visoku i nisku kulturu i dalje se održava u našem društvu. Ne želim ulaziti u priču kad je i koliko ta podjela opravdana, samo kažem da podjela i dalje postoji, a da se manifestira i u stereotipima po kojima je određeno devijantno, nemoralno i 'prostačko' ponašanje moguće samo u sferama niske kulture. Stoga, kad netko iz više kulture počini takav zločin, javnost je sklona preći preko toga i ne preispitati vlastite stereotipe. 

Mislim da se to dogodilo u primjeru seksualnog zlostavljanja u filmskom svijetu. Javne optužbe protiv holivudskog producenta Harveya Weinsteina brzo su se zaredale, buknule i dovele do cijelog pokreta #metoo o čemu smo ranije pisali. Weinstein je bio dovoljno moćan da ucijeni žene da ga ne prijave, ali kao holivudski producent, nije imao dovoljnu auru 'više kulture' da skrene pažnju s tih optužbi, a javnost ga je vrlo brzo i jednoglasno osudila. S druge strane stoje kanonski redatelji Roman Polanski i Woody Allen koji nemaju moć da zataškaju optužbe, ali koji su dovoljno cijenjeni umjetnici da bi javnost oklijevala vjerovati u njihovu krivnju. Allenovu optužbu za zlostavljanje maloljetne pokćerke Dylan Farrow godinama se ignoriralo u Hollywoodu i javnosti, a njegov bizaran brak s drugom pokćerkom Soon-Yi Previn još i duže. Polanski desetljećima izbjegava SAD da ne bi završio u zatvoru zbog seksualnog iskorištavanja drogirane maloljetnice, a filmska i šira javnost to prihvaća kao normalnu stvar – jer, da Polanski završi u buksi, kako bi snimao svoja vrhunska djela?

Međutim, ako stavimo stereotipe u zagrade, vidimo da cijenjeni umjetnici, istančani pripadnici više kulture, pa i fenomenalni autori remek-djela kroz povijest nisu bili ništa manje skloni zloporabi moći i zlostavljanju slabijih. Slavenka Drakulić u romanu Dora i Minotaur pisala je o Picassovom zlostavljanju 'svojih' žena, a Tanja Mravak u zbirci priča Naša žena (kritiku Vladimira Arsenića čitajte sutra) radi odličnu paralelu između više i niže kulture. Protagonistice njenih priča žene su iz Dalmatinske zagore, ali muškarci koji ih potčinjavaju nisu samo lokalne 'seljačine'. Tako u priči Trešnja vidimo nejednakost u ljubavnom odnosu tako što uglađeni gospodin tjera majku protagonistice da govori književnim jezikom umjesto dijalektom. Vidimo kako 'fin, pravilan' književni govor obrazovane kulture može služiti kao sredstvo poniženja slabijih. 

Simboli više kulture, njihova tajnovitost i odmjerenost, ne ukazuju da prljavština u tom svijetu nema, nego ih tek skrivaju. Ispod finog odijela također se skrivaju prljave gaće. A u svijetu književnosti nema više i tajnovitije kulture od Švedske akademije koja dodjeljuje Nobelovu nagradu za književnost. O 'najuglednijoj' nagradi odlučuje tajnoviti žiri od 18 članova koji svake godine tek objavi ime dobitnika i kratku rečenicu obrazloženja. Sastav žirija nije poznat, kao ni kriteriji ulaska u isti, a članstvo je doživotno. Dakle, o najvišoj nagradi odlučuju anonimni ljudi koji su birani po nepoznatim kriterijima, svoje odluke obrazlažu šturim i kratkim iskazima, a ne snose nikakvu odgovornost jer je članstvo doživotno. Činjenica da Nobelova nagrada spada u visoku kulturu ne samo što daje legitimitet ovako netransparentnoj organizaciji, nego i toj zatvorenosti daje dodatnu auru mistične superiornosti.

No, bura oko pokreta #metoo uspjela je okrznuti i Švedsku akademiju te otkriti lažnost te hoch fasade. Naime, u posljednjih je desetak dana pet članova Nobelovog žirija napustilo Akademiju zbog neuobičajenog skandala. Jean-Claude Arnault, direktor književnog kluba u Stockholmu, optužen je za seksualno zlostavljanje 18 žena. Arnault je s Akademijom bio povezan preko projekata koje je financijski podržala Akademija, ali i preko svoje žene – Katarine Frostenson, članice Nobelovog žirija. Akademija je ubrzo nakon optužbi raskinula formalne veze s njim, ali unutar žirija došlo je do sukoba jer su određeni članovi tražili i da Frostenson napusti članstvo. Kad se to nije dogodilo, tri člana su napustila Akademiju, a nekoliko dana kasnije Katarina Frostenson i Sara Danius, predsjednica žirija i tajnica Akademije, također su napustile svoje funkcije.

Detalje je teško razumjeti, ne samo zato što su izvori na švedskom, nego i zato što se radi o osobnim, neformalnim odnosima i neizrečenim sukobima. Drugim riječima, visoki akademski svijet švedske književnosti je 'selo moje malo'. Naizgled, skandala nije trebalo biti: Arnault nije član Akademije, njegova žena ne može biti odgovorna za muževo ponašanje, a Akademija ga može tek javno osuditi i raskinuti formalne veze s njim. No, sudeći po reakcijama članova, čini se da ova institucija snosi značajan dio odgovornosti u zataškavanju Arnaultovog ponašanja.

Ako možemo vjerovati reportažama Guardiana i New York Timesa, Arnault godinama zloupotrebljava svoje bliske veze s Akademijom: osumnjičen je da je od 1996. čak sedam puta otkrio ime dobitnika Nobela prije objave, a u njegovoj suradnji s Akademijom pronađene su razne "financijske nepravilnosti". Slučajevi za koje ga se tereti protežu se kroz 20 godina, a postoje snažne indicije da su članovi Akademije to znali. Jedna žena već je krajem 1996. poslala Akademiji pismo u kojem optužuje Arnaulta za zlostavljanje. Pismo nije dobilo odgovor, nije objavljeno sve dosad, a Arnault i Frostenson normalno su nastavili svoj rad. Puno je tu kriminalnih optužbi, Akademija je za njih znala, a nije pomaknula prstom da ih istraži ili prijavi. 

Kad je skandal već postao toliko javan da ga nisu mogli nastaviti ignorirati, članovi Akademije napokon su odlučili reagirati. Dio članova, uključujući tajnicu Akademije Saru Danius, tražilo je ne samo raskid veza s Arnaultom, nego i isključenje iz članstva njegove žene Katerine Frostenson. Nakon višednevnih teških sastanaka, optužbi i ostavki, članstvo su prvo napustili tri člana, a potom su glasanjem izbačeni Katarina Frostenson i Sara Danius. Zašto je Danius isključena? Ukoliko i ona snosi odgovornost za zataškavanje slučaja, treba uzeti u obzir da je ona na funkciji tajnice tek od 2013. te da odgovornost spada i na njene prethodnike. No, Guardian navodi da se radi o ranijem sukobu Danius sa svojim prethodnicima i aktivnim članovima Akademije, 89-godišnjacima Stureom Allenom i Horaceom Engdahlom koji je prije nekoliko dana, usred skandala, iskoristio priliku da Danius proglasi "najgorom tajnicom u povijesti Akademije". 

Ne čudi što se u tom svijetu visoke kulture pojavila osoba optužena za seksualno zlostavljanje, nego što su skoro svi ti visoki intelektualci i humanisti potpuno zakazali u reakciji – dio njih desetljećima se trudi gurnuti problem pod tepih, dio nije uopće htio preuzeti odgovornost i ikako reagirati, dio je iskoristio skandal kao povod za interne obračune i borbu za moć, a samo su četiri člana htjela istjerati stvar do kraja. I kako je diskretna skupina visokih intelektualaca i humanista pristupila problemu seksualnog zlostavljanja? Mučnim, dugotrajnim i potpuno javnim konfliktom te raspadom žirija. 

Nesposobnost Akademije da se nosi s problemima vidi se i u institucionalnom okviru. Statut iz 18. stoljeća, koji propisuje da se članovi žirija biraju doživotno, uopće ne predviđa mogućnost da netko napusti žiri. Sada ispada da je, od 18 članova, petero napustilo žiri i neće dobiti zamjenu (jer takva praksa nije predviđena statutom), dvije članice su već ranije iz nepoznatog razloga zamrznule članstvo, a sedam članova navodno više nije aktivno (jer su još živi, ali vjerojatno prestari za taj posao). Ako ih se i aktivira, u žiriju ostaje najviše 11 članova, što nije dovoljno za kvorum od 12 članova koji može donijeti odluku o idućem dobitniku Nobelove nagrade. Nagađa se da će švedski kralj iskoristiti svoju poziciju i osobno promijeniti statut da bi se već bivšim članovima mogla naći zamjena.

Da se takav raspad žirija i institucionalni apsurd dogodio na ovim prostorima, rekli bismo da je to moguće samo 'na ovim prostorima', jer i sami sebe shvaćamo kao kulturnu periferiju, kao kolektivnu nižu kulturu. No dogodilo se u centru, u liberalnoj i bogatoj Švedskoj, i to na njenom najvišem vrhu visoke književne kulture. 

To ne znači da je Nobelova nagrada a priori bezvrijedna, a da su svi članovi Akademije šarlatani, kao što ni Picassove slike i Allenovi filmovi nisu preko noći postali smeće. Pojedinci mogu istovremeno biti veliki umjetnici i mali ljudi. Ali takva podjela u društvu ne bi trebala postojati: unatoč pročitanim knjigama, finim manirama i društvenom statusu, pripadnici visoke kulture nisu sami po sebi ništa viši ni niži od ostatka populacije. Ne trebamo ih stoga tako ni tretirati.