Ponedjeljak
30.10.2017.

Vlastita #




Extra_large_24metoo
A+ A-
Bajka o carevom novom ruhu nikad nije doživjela takvu doslovnu i nakaradnu realizaciju kao u slučaju Harveya Weinsteina, moćnog producenta koji je, izgledno je, tijekom svoje četrdesetogodišnje karijere seksualno zlostavljao najmanje sto žena, a moguće i mnogo, mnogo više. Otkrivanje dugo potisnute holivudske javne tajne izazvalo je veliku erupciju: broj optužbi protiv Weinsteina brzo se popeo na više desetaka slučajeva, ali i na široj razini, stotine tisuće žena diljem svijeta počele su javno iznositi svoja iskustva bivanja žrtvom zlostavljanja. 
 
Slučaj Weinsteina dovoljno je snažan da može izazvati odjek, no tehnički preduvjet da se navedena lavina proširi bio je spoj između digitalnog medija i primitivnog teksta koji je omogućio ženama da iskažu svoju traumu i da taj iskaz dođe do drugih ljudi. Ovaj tekst nije o Weinsteinu, nego je posvećen književnom mediju koji je, suprotno očekivanjima, opet pokazao da može biti društveno bitan i neophodan.
 
Naravno, ne govorim o konvencionalno shvaćenoj, stoljećima neizmijenjenoj književnosti – zaokruženom i dovršenom tekstu određenog autora koji je objavljen u tisku ili, ako baš nema para za tisak, na Internetu. Mislim na tekst koji se prelijeva izvan teorijskih i konvencionalnih kalupa, koji spontano koristi mogućnosti internetskog medija kako bi stvorio nove oblike komunikacije. Konkretno, mislim na kampanju #MeToo koju je pokrenula američka glumica Alyssa Milano. Milano je na društvenim mrežama potaknula žene da javno iznesu svoje nelagodno iskustvo zlostavljanja i označe tekst oznakom #metoo ('i ja isto'). Ako pretražimo društvene mreže pomoću te oznake, možemo dobiti pristup ogromnoj neuređenoj antologiji ulančanih kratkih tekstova (preko 12 milijuna slučajeva). I na razini pojedinačnih tekstova i na razini cjeline – da ti pamet stane.
 
U tom digitalnom lancu ne postoji hijerarhija između boljih i gorih tekstova, ne postoji instanca autoritativnog Autora ili Urednika, niti postoji ekskluzivnost – bilo tko se može uključiti. Može se diskutirati o načelnim prednostima i manama ovakve digitalne (književne) forme, ali u ovom slučaju prednosti dolaze u prvi plan – jer prioritet je omogućiti autoricama da podijele svoje iskustvo, da selektivno pročitaju tuđa iskustva i spoznaju da nisu same, kao i da svi shvate doseg ovog problema. Pritom je tekst medij koji, za razliku od filmskih ili zvučnih snimki, strpljivo omogućuje veću kontrolu nad vlastitim iskazom, nužnu kod ovako osjetljive teme. 
 
Naravno, ova forma sama po sebi nije dovoljna za poticanje promjene, čak ni za shvaćanje problema. Asja Bakić na Mufu ističe da kampanja #MeToo naglašava individualnu stranu problema (što se, pardon na digresiji, može reći i za mnoga konvencionalna književna djela). Bakić kaže: "Tko je ta čarobna osoba koja će nas riješiti hollywoodskih zlikovca, koji su također btw pojedinci: Billa Cosbyja, Woodyja Allena, Harveyja Weinsteina? Rijetke su osobe poput Emme Thompson vlastitu priču s producentom gurnule u drugi plan i govorile o sistemskom problemu, ali čak i McGowan, koja poput nje poziva na udruženo djelovanje, poziva na pobunu pod hashtagom vlastitog imena #ROSEARMY."
 
Doista, dok #MeToo svojom brojnošću uspijeva nadići pojedinačnu razinu pojedinca (pa žene mogu spoznati da njihova iskustva nisu iznimna ni zanemariva, nego dio jednog širokog društvenog problema), puki zbir pojedinačnih slučajeva neće nam otkriti koji je to konkretno društveni problem, niti će artikulacija problema sama po sebi bitno utjecati na sustavne uzroke problema. To je samo prvi korak iza kojeg je potrebno dobiti širu sliku i pokrenuti širu akciju, što je nužno jer se ovdje ne radi tek o zločestim pojedincima i plahim žrtvama – ako je 55% žena doživjelo seksualno uznemiravanje, problem nije individualan i nije samo u individualcima. 
 
Da bi se iz sume materijala dobila neka jasna i šira slika, potrebna je ipak drugačija forma koja bi kroz sažetu priču uz oštar fokus uputila na konkretne simptome šireg društvenog problema. Takvu sustavnu kritiku, čini se, zasad još uvijek bolje prenosi dobra, stara, konvencionalna knjiga. Stoga, iako je internetski književni medij u ovoj situaciji pokazao jedinstvenu fleksibilnost, za daljnje razmišljanje o rodnoj jednakosti i sustavnim problemima upućujem na poticajna djela s prašnjave police: Napuljsku tetralogiju Elene Ferrante, prozu i esejistiku Virginije Woolf te na publicističku knjigu Marx u digitalnom dobu Katarine Peović Vuković.
POVRATAK NA VRH STRANICE