Ponedjeljak
31.08.2015.

Osloboditi se Minotaura

naslov knjige Dora i Minotaur: Moj život s Picassom autor Slavenka Drakulić
izdavač Fraktura (Zaprešić) godina izdanja 2015.



Extra_large_dora_maar
Dora Maar (Foto: kristine, flickr)
A+ A-
Dora Maar je umjetnički pseudonim Theodore Marković, nadrealističke umjetnice, fotografkinje i slikarice, i to je prvo što treba reći o ženi koja je inspirisala Slavenku Drakulić da o njoj napiše svoj novi roman. 
 
Autorka je odlučila da se postmodernistički poigra sa žanrom autobiografije, tako da roman čine fiktivne dnevničke bilješke Dore Maar o njenom životu, od djetinjstva i rane mladosti u Argentini, preko dolaska u Pariz, ulaska u nadrealističke krugove, ljubavne veze sa Picassom, do godina nakon te veze, kada se Dora Maar pokušavala izliječiti od posljedica slikarevog višegodišnjeg zlostavljanja, u jednom periodu i uz pomoć Jacquesa Lacana. Konačno, roman završava Picassovom smrću. 
 
Izborom autobiografije kao forme Drakulić je postigla ne samo to da dodatno zainteresuje publiku, zadržavajući se na tankoj granici između fikcije i iskustva stvarne istorijske ličnosti, već je pomjerila fokus sa dominatne Picassove figure na Doru Maar i dopustila joj da pripovijeda svoju priču, a ne samo da bude pasivna kao jedna od Picassovih muza.
 
Dora Maar s naknadnom pameću kritikuje patrijarhalni sistem, dominantan u umjetničkom pokretu između dva svjetska rata, koji ju je doveo do psihičkog sloma i do toga da se odrekne svoje ljubavi prema fotografiji. Iako je Picasso prikazan kao tiranin koji je nju i ostale muze doslovno iscrpljivao zarad umjetnosti i svoje karijere najvećeg slikara XX. vijeka, autorka je izbjegla da Maar prikaže samo kao žrtvu. 
 
U toku čitanja, međutim, često se može zaboraviti da ipak nije riječ o autobiografiji, već o romanu, te da misli Dore Maar nijesu misli stvarne ličnosti, već su to 'misli' junakinje koju oblikuje autorka. S višegodišnjom distancom u odnosu na svoj život sa Picassom, i sa naknadnom pameću iz koje je roman ispripovijedan, pripovjedačici je jasno da je neke izbore učinila zbog sopstvenog kukavičluka.

Jedan od prvih ustupaka Picassu bilo je to što se odrekla karijere fotografkinje, između ostalog zato što je Picasso procijenio da fotografija i nije umjetnost, te da se ne može mjeriti sa slikarstvom. Tako je Dora Maar od nadarene fotografkinje postala samo jedna od Picassovih žena, slikarka bez osobitog dara, koja je mogla samo da kopira stil velikog slikara u čijoj se sjenci našla.
 
Kritika muške dominacije razvijena je dosljedno kroz cijeli roman, a slike Dora i Minotaur Pabla Picassa i Postanak svijeta Gustavea Courbeta vizuelni su simbol ženske potčinjenosti u umjetničkom svijetu. Picasso psihički zlostavlja Doru Maar i ostale 'svoje' žene, on ih proždire poput Minotaura, i nakon što ih u umjetničkom smislu iskoristi kao izvor inspiracije, odbacuje ih, ucjenjujući ih idejom da su bez njega u potpunosti bezvrijedne. 
 
Nakon ponižavanja na više nivoa, konačno poniženje je što sve te žene, uključujući Doru Maar, i budu zapamćene ne zbog sopstvenih dostignuća, već prije svega kao Picassove muze. S druge strane, Courbetova slika prikazuje dvostruk odnos koji muškarci imaju prema ženskom polnom organu kao izvoru života, ali i kao zazornom mjestu koje sve guta. Ženski je identitet stoga sveden na njihov polni organ.
 
Patrijarhat ne funkcioniše samo na osnovu muške moći, već se održava i na ženskoj nesolidarnosti. Neprijateljstvo između žena istaknuto je više puta, i to ne samo između bivših i budućih Picassovih muza (on uvijek uživa u tim sukobima), već i između partnerki različitih pripadnika nadrealističkog pokreta. U slučaju da neka od žena i odluči da izađe iz tog kruga, sačekat će je osuda od strane svih ostalih, tako da će i muškarci i žene stati na stranu njenog partnera. Drakulić kritiku patrijarhata vrlo pažljivo gradi, te nije preskočeno ni pitanje materinstva. Dora Maar je kao 'neplodna' na još jedan način označena kao falična žena.
 
I pored jasno feminističkog autorkinog stava, kako zbog tema koje pokreće, tako i zbog mogućnosti koju daje Dori Maar da spozna svoju marginalnu poziciju, ipak je izbor teme ujedno i ograničavajući, što se najbolje može uočiti u sceni kada se naspram Dore Maar nađe Frida Kahlo
 
Pojavljivanje Kahlo je intertekstualni signal, uzme li se u obzir da je ona bila glavni lik ranijeg romana Slavenke Drakulić Frida ili o boli. Ove dvije žene, obje vezane za velike slikare, Pabla Picassa i Diega Riveru, srele su se u Parizu i na neko vrijeme postale sagovornice.
 
Kroz primjer Fride Kahlo, koja se nikada nije odrekla slikarstva, Dora Maar postaje svjesna i svoje odgovornosti koju je imala prema fotografskom talentu, a kojeg se lako odrekla. Na tom nivou, Kahlo jeste dobar primjer ženske emancipacije. Ali feministički potencijal Fride Kahlo krajnje je upitan, jer se njen rad uvijek vezuje za Riverin život. I na vizuelnom nivou, Kahlo sebe slika tako da na čelu nosi lik Rivere, kao što i pripovjedačica Maar svoj život pripovijeda uvijek tako da je Picasso u njegovom središtu, čak i kada postane svjesna koliki mu značaj iznova pridaje. 
 
Možda i najjači naratološki dokaz za tu tezu jeste što se knjiga završava Picassovom smrću, a ne smrću pripovjedačice, kao da njen život poslije njegove smrti više ništa ne znači, ili je manje bitan. Taj se završetak može čitati i tako da je Maar konačno oslobođena Picassa, što je ipak neopravdano kada se uzme u obzir njena sveukupna fiksacija njegovim likom, čak i kada piše autobiografiju. 
 
Čini se da autorki cilj nije bio sugerisati mogućnost emancipacije, nego pesimističan zaključak da Dora nema izlaza na kraju. Time je ostao neiskorišćen potencijal za konačno žensko oslobođenje lika Dore Maar, koju je autorka oblikovala tako da u toku romana ne postane nezavisna od muškog autoriteta, već samo da ga kritikuje.
 
Jedna scena je mogla otvoriti Drakulić mogućnost da Doru Maar pogura i na taj korak dalje. To je jedina scena kada Picasso i Dora Maar sarađuju kao umjetnici, u toku nastanka Guernice, kada je Maar napravila vrlo uspjele i poznate fotografije slikara u ateljeu. 
 
Za razliku od većine savremenih autora koji umjetničkim pokretima iz prve polovine XX. vijeka pristupaju kao apolitičnim, stavljajući akcenat samo na formalne eksperimente, Drakulić ističe ljevičarski rad Dore Maar. Iako je Picasso prikazan više kao salonski ljevičar, kojem je njegova salonska umjetnost važnija od akcije, na nagovor Dore Maar odlučuje da reaguje na nacistički teror u Španskom građanskom ratu. I samo u to vrijeme nastanka Guernice oni postaju naizgled ravnopravni. A ljevičarska politika jedina ih je mogla dovesti do rodne ravnopravnosti.
 
Ali to nije put koji se dalje između njih razvija, jer čak ni na tom nivou nijesu u potpunosti ravnopravni. Picasso je taj koji stvara umjetnički genijalno djelo, simbol umjetničke moći da se pobuni protiv nacizma, moralno opravdanje umjetnosti da je ona na strani dobra, dok je Dora Maar ta koja stoji u pozadini, fotografijama samo bilježeći rad velikog majstora slikarstva. Iako njene fotografije uspijevaju da nadiđu vlastitu sekundarnu ulogu i postanu samostalno umjetničko djelo, one dobijaju na značaju zato što je Minotaur prisutan na njima, pa bilo to barem kao objekat.
 
Novi roman Slavenke Drakulić zavređuje pažnju, prije svega zbog autorkinog pokušaja da kroz lik pripovjedačice Dore Maar kritikuje patrijarhalni svijet umjetnosti, ali i zbog autorkine umješnosti da nas uvede u svijet između dva svjetska rata. Ipak, iako nas može zavesti glas Dore Maar, moramo obratiti pažnju na to da je njen feminizam i dalje ograničen samo na kritiku muškog svijeta, ne i na oslobađanje od njega.
 
***

Autorica romana Slavenka Drakulić gostuje na Festivalu svjetske književnosti koji se održava od 3. do 11. rujna u Zagrebu.
POVRATAK NA VRH STRANICE