Vrlo, vrlo neobičan klub

Odmah moram reći – nismo mi znali gdje ulazimo. Mislili smo da je riječ o običnom ugostiteljskom objektu, kafiću tj. birtiji kakvih ima po cijelom gradu. Međutim ne, bio je to klub, meni i frendu odmah je nešto bilo sumnjivo.

Primjerice što?

Pa eto, dosta ljudi koji su sjedili unutra i ispred na klupicama, imaju dvije ili tri klupice vani, nešto su čitali. Vidjelo se da većinom to čine iz čista mira. Jedan s ufitiljenim brkovima imao je laptop ispred sebe i nešto je pisao. Smješka se sam sebi, fitilji brk i piše – vrlo neobično, mora se priznati.

U kojem trenutku ste shvatili da je to klub?

Pa, ništa, odemo do šanka i prije nego što smo uopće stigli naručiti, ta šankerica – djevojka s dredloksima i tetoviranim orhidejama na podlaktici, pita nas jesmo li članovi? Ja kažem – nismo. I htjedoh dodati kako niti ne želimo biti, ali ta neobična šankerica, očigledno dobro istrenirana, obrlatila nas je i namagarčila. Nismo pravo ni shvatili što se k vragu događa, a već smo u rukama imali članske iskaznice kluba još tople na dodir.

Čekajte malo, čekajte… hoćete reći da ste članske iskaznice kluba dobili odmah tog dana?

Ne istog dana, dobili smo ih faktički istog trenutka. Aparat za izradu iskaznica bio je na šanku…

Na šanku!?

Daaa, da, drže ga tako izloženog na šanku s očitom namjerom da ga svi mogu lijepo vidjeti, uzmu vam podatke i puf – u sekundi plastificiraju iskaznicu. Mislim da je godišnja članarina negdje oko 40 ili 50 kuna. Dočim je ta operacija bila obavljena odmah smo dobili piće.

Jeste li vidjeli još nešto neuobičajeno?

Ma ne samo nešto, sve je bilo čudno. Na primjer, imaju vijugavo stubište koje vodi do male galerije. Gore imaju nešto što se zove Muzej nezavisne kulture ili tako nešto. Onda, recimo, drže na desetke vrsta čajeva kakvih nema nigdje. Sve nešto iz Indije, sa Šri Lanke, iz Japana, Laosa. Kako to dobavljaju, tko im lifra robu – bokte pitaj. Neke stvari i bolje je ne znati.

Wow…

Baš kako velite – wow, a nije ni to sve. Stojimo mi tako za šankom i srčemo čajeve od narančine kore, kad najednom, uđe sedam-osam njih s knjigama i posjedaju ukrug. Pričali su o nekom romanu, a sve je vodila jedna mala djevojka s naočalama i zaraznim smijehom. Mislim da su je Ana zvali, zvuči kao nekakvo lažno ime. Kako se zoveš? Ana. Yeah, sure. A jednog drugog dana…

Hoćete reći, nastavili ste odlaziti onamo?

Znam što mislite, želite kazati – buraz, ako te jednom zmija ugrize – sram bilo zmiju, ali ako te ugrize dvaput – sram bilo tebe. Ali, znate kako je, postali smo članovi kluba, počeli dobivati newslettere, a to ne može svatko. Moraš platiti članarinu. Pa smo kao novopečeni članovi nastavili odlaziti onamo ne otkrivajući drugim frendovima gdje to idemo. Svašta smo vidjeli, ali nismo se petljali u sama događanja, barem ne u početku. Drugi put kad smo bili u klubu, dođe opet grupa ljudi s knjigama, ali ovaj put sve je vodila djevojka s vrlo neposlušnom crvenom kosom. Merida su je zvali. Ajde, to bar vidiš da je pravo ime. I pričaju oni opet o nekoj knjizi u svom kutu, ova plamenokosa koordinira, kadli u klub nahrupiše dvije-tri nove djevojke s hrpom voća i povrća, s teglicama meda, trista čuda. Uzmu ladno dvije klupe, spojiše ih i sortiraše proizvode. Kao da smo na placu! A nitko od prisutnih ni da trepne – svima sve normalno!

Dobro, ovo sad malo izmišljate, zar ne? Znamo da se u tom zloglasnom klubu događa svašta, ali sad ga pretjeraste, priznajte.

Ne maknuo se s ovog mjesta ako lažem. Organizirali su tržnicu usred kluba i dolaze ljudi – kupuju, baš kao da smo na Dolcu.

Jeste li vi što pazarili?

Pa jesam, uzeo dva patlidžana i kilo paprika. Da se nađe. A i ponijela me valjda atmosfera. Nemojte me više, molim vas, rekao sam i previše. Da, član sam tog kluba u Martićevoj, ne mogu reći da nisam – kad jesam.

Ne uzbuđujte se, recite samo još ovo – je li točno da je bilo večeri kada ste morali stišavati mobitele?

Bilo je. U više prilika morali smo stišavati mobitele. Jednom zato što je došao nekakav tip i pričao kako je putovao po Afrikama i Amerikama, puštao je slajdove i sve. Drugi put dvije djevojke čitale su poeziju – i kad se događaju takve stvari, morali smo stavljati mobitele na mute. Da im ne smetamo.

I moje posljednje pitanje: jeste li se, kao član tog i takvog jednog kluba, i sami s vremenom odali čitanju?

Eh, vi baš zajozili. Da, odao sam se čitanju knjiga, ali morate shvatiti – to je baš vrlo, vrlo neobičan klub. A vode ga djevojke premazane svim mastima. Jednom sam, iz čiste dosade, uzeo knjigu s police – drže ih ondje, i dođe ona s fake imenom, Ana, i kaže, dobra je to knjiga. Slobodno uzmite i pročitajte, no hajde, uzmite. I tako to krene… jednostavno vas uvuku u igru.

F.B., 2. listopada 2020., Zagreb

foto: iz arhive kluba