Piše: F. B.

Stvari koje radimo, a možda ne bismo trebali

Foto: Gabrielle Ludlow.
Petak
12.02.2021.

Znamo, znamo, obećali smo veliki godišnji horoskop. Bit će sve, samo strpljenja. Naši astrolozi uvjeravaju nas da će uskoro dovršiti potrebne izračune, položaje planeta i sve ostalo što treba, a nije to lako – radi se o godišnjem horoskopu! Osim toga mi imamo 19 zodijačkih znakova, a ne tričavih 12, pa i to morate uzeti u obzir.

Danas želimo reći nešto o stvarima koje radimo, a možda ne bismo trebali. Primjerice ne bismo trebali svaki dan ili tjedan širiti neistine kako evo, opet gledamo jednu super tv-seriju. Koga to lažemo? Pa svi znamo da se većina serija raspada poslije svega par epizoda i svi isto tako znamo da stvarno dobrih tj. odličnih serija uopće nema tako puno. I svi znamo koje su to serije, pa ako nastavimo za prosječne i ispodprosječne serije govoriti da su 'stvarno super' ili 'odlične', na taj način samo vrijeđamo serije koje to stvarno jesu. Primjer – ako za onu seriju u kojoj se Nicole Kidman prešetava po New Yorku u različitim kaputima kažemo da je 'stvarno super' ili 'odlična', što onda reći za Sopranose!?

Dalje, prestanimo se tako silno brinuti koliko ljudi čitaju i što je još važnije – prestanimo na dnevnoj bazi osmišljavati županijske, nacionalne, intergalaktičke strategije i programe čija je svrha potaknuti ljude da čitaju. Jednostavno prestanimo. Nema svrhe, a evo i zašto. Prvo – čitanje za većinu ljudi nije nešto nevjerojatno primamljivo. Nema smisla nagovarati odrasle ljude da rade nešto što im očigledno nije primamljivo. Da su htjeli čitati – čitali bi. Vremena su se promijenila, pomirimo se već s tim. Poznajem stvarno pametne ljude, i ne malo njih, koji će radije sat-dva-tri pročešljavati po Facebooku nego pročitati barem 30-ak stranica knjige. Radije će na večer pogledati par epizoda jedne od brojnih 'stvarno super serija' koje to nisu ili će izaći na kavu, otići na basket s prijatelji(ca)ma, pogledati Liverpool-Everton i slično.

Ne, nije ovo nikakva pila naopako ili izrugivanje - stvarno to mislim. Nemojte trošiti vrijeme i novac na akcije za koje i sami znate da neće uroditi plodom. Ljubav prema čitanju razvija se u najranijoj dobi, ljudi koji vole čitati – čitaju cijeli život i čitat će do kraja. Da, ali sigurno je iza toga stajala nekakva dobro osmišljena strategija? Nikakva strategija – iza toga obično stoje roditelji i učitelji/ce u osnovnoj školi. I opet, kod neke djece će to uspjeti – kod druge neće. Jasno, bolje je pokušati kod djeteta razviti sklonost knjizi, nego ih pustiti da po cijele dane drežde po internetima, ali čak ako i pokušate, pa ne uspijete – nije to tragedija.

Poticati odrasle, odavno već formirane osobe na čitanje nema smisla. Pustimo ih neka rade ono što već rade i nadajmo se da to što rade nije loše po društvo. Nisu oni gluplji zato što ne čitaju ili pročitaju dvije knjige godišnje. Masa njih bavi se nečim korisnim i ako u svoje slobodno vrijeme žele gledati seriju u kojoj Nicole Kidman tumara New Yorkom u različitim superkaputima – pustimo ih, nemojmo im gurati knjige u ruke. Nije čitanje nešto što su oni, eto, slučajno previdjeli i nikad, ali baš nikad nećete čuti – e, fakat, baš ti hvala, knjige sam potpuno smetnuo s uma.

Prestanimo biti samodopadni i dosadni i prestanimo ljude koji ne čitaju ili čitaju nedovoljno po našim mjerilima ili čitaju petparačku literaturu proglašavati manje vrijednima i manje pametnima. Jer to najčešće nije istina.

Osim djece, koga još vrijedi poticati na čitanje? One koji čitaju! Osobno, najveće uspjehe u poticanju ljudi na čitanje postigao sam upravo kod onih koji vole čitati. Na primjer – Vanja i Božo čitaju cijeli život, ali iz svojih razloga nisu čitali Knausgaarda. Pohvalno sam i uporno govorio i pisao o Mojoj borbi i Vanja je na kraju popustila i njoj se svidjelo. Božo nije ni pokušao, zaključio je da to nije njegova šalica čaja i nastavio čitati druge dobre stvari. Shvatili ste poantu. Ljudi koji čitaju cijeli život nagovaraju druge ljude koji čitaju da pročitaju nešto što još nisu i postižu vrlo dobre rezultate. Kada bi isto to pokušali s ljudima kojima čitanje nije na popisu 100 omiljenih aktivnosti – rezultati bi bili poražavajući. To je kao da uđeš u tramvaj i počneš ljudima govoriti – prestanite čačkati po mobitelima, knjigu u šake, sunce vam žareno!

Novac koji trošimo na raznorazne strategije trebalo bi preusmjeriti prema ciljanoj skupini tj. prema ljudima koji već čitaju. Nagovarajmo ih da pročitaju nešto što još nisu i to će biti dobro utrošen novac. K jarcu, ako se već nađe sredstava, kupujmo knjige i šaljimo ih poštom ljubiteljima čitanja – knjiškim červekima. Oni će to znati cijeniti. Ako i poslije toga ostane novaca, uložimo ga u prijevode kvalitetnih knjiga koje još nismo preveli na hrvatski.   

Još nešto moramo prestati. Ako vas za nekakav časopis ili portal pitaju o omiljenih šest ili četrnaest knjiga, a vi zapravo ne čitate ili to činite vrlo rijetko, prestanite guglati po internetima i navoditi uvijek jedne te iste ziheraške naslove koji najčešće nemaju blage veze jedan s drugim. Odmah se kuži da niste ni njih pročitali i da općenito ne čitate. Jednostavno recite – gledajte, ja radim 16 sati dnevno i kada krepan dođem doma najradije pogledam epizodu-dvije one serije u kojoj Nicole Kidman špancira New Yorkom u kaputima koji se vjerojatno nigdje ne mogu kupiti, a za čitanje jednostavno ne nađem vremena, niti me to zanima. To bi bilo masu simpatičnije i iskrenije. Dobro, moramo razumjeti da ljude ne zanima što rade i čitaju obični ljudi, pa onda idemo pitati celebrity-ljude. Problem je što među celebrity-ljudima nema previše strastvenih ljubitelja književnosti. I to je u redu, i razumljivo – da su po cijele dane čitali teško bi ikada došli do celebrity statusa. Ponavljam – nemojte se osjećati loše ako ne čitate, niste zbog toga manje vrijedni, a ti koji vam žele nabiti komplekse u tom smislu - najčešće ni sami ne čitaju (što su agresivniji - manje čitaju). Pravi, real deal, knjiški červeki neće vas ni mrko pogledati ako ne čitate, niti će misliti da su bolji od vas.

Ima cijeli ocean stvari koje radimo, a ne bismo trebali. Vjerojatno nas okolnosti ponekad tjeraju na to, živimo u blago rečeno suludim vremenima i sve je to razumljivo – pritisak vršnjaka, ovo-ono, ali ako već radimo stvari za koje u dubini duše znamo da ih ne bi trebali raditi – nemojmo barem biti tako prokleto agresivni u tome.

Ovdje smo se uglavnom osvrnuli samo na neke stvari u vezi čitanja i hinjene općenarodne zabrinutosti vezane uz čitateljske navike naših sugrađana. O nekim vrlo ozbiljnim stvarima koje radimo, a ne bismo trebali, nismo progovorili ne zato što ih ne uočavamo, već zbog toga što se bavimo knjigama i književnošću. Ali naravno: morali bi prestati s iracionalnom netrpeljivošću prema drugima i drugačijima od nas, trebali bi prestati slušati profesionalne širitelje mržnje i gurati ih nemilice u javni prostor – oni to uglavnom rade iz svojih osobnih interesa, bilo bi dobro da smo manje sebični, da smo suosjećajniji…

Aha, za sam kraj – morali bismo već jednom prestati s prezirom gledati na one koji vole stripove. Prvo zbog toga što u prostoru stripa ima nevjerojatno kvalitetnih stvari i drugo, možda i važnije, svaki današnji odrasli knjiški červ zaljubio se u čitanje upravo preko stripa. Prvo je bio Mikijev almanah, pa Stripoteka, a tek poslije Djeca kapetana Granta i na koncu Roško, Sartre, Bulgakov… Iskreno, oni koji čitaju, ali nikada ne čitaju stripove – sumnjiva su čeljad.

F.B., 12. veljače 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Foto: Gabrielle Ludlow

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
22.11.2024.

Gombrowiczew Dnevnik (1)

Od prvih dnevničkih zapisa koje objavljuje u Kulturi bilo je jasno s kakvim će novim formatom književnog Don Quijotea brojno čitateljstvo emigrantskog literatur-mjesečnika imati posla.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
08.11.2024.

Hodanje je d(r)uga priča

Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
25.10.2024.

Dvadesetminutni tečaj kreativnog pisanja!

Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock...

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
11.10.2024.

Nobel: Pisci na koljenima, spisateljice smanjile na 102:18!

Akademija je, dakle, za stotinu dvadeset i tri godine pronašla, prepoznala osamnaest književnica vrijednih po mnogima najvrjednije književne nagrade ever!

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
27.09.2024.

Dnevnik o dnevnicima: Tournierov Ekstimni dnevnik

Ono čuveno Sokratovo – "spoznaj samoga sebe", činilo se Tournieru besmislenim zahtjevom kojega mirne duše odbacuje. Stvarnost, kaže, beskrajno nadilazi bogatstvo moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
13.09.2024.

Komisija za preljube u književnosti (i drugdje)

Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako?

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu