Sporedni likovi

Na prvom neformalnom okupljanju poslije dugog toplog ljeta (koje će u određenim oblicima trajati još tjednima) magistra Sofoklovski potegnula je pitanje sporednih likova u književnosti. Točnije – u romanima, jer u kratkoj priči koja je kako sama riječ kaže – kratka, likovi nemaju vremena odlutati u prostor nebitnosti i zaborava.

Također, zapitala se magistra, je li uopće politički korektno nazivati likove sporednima? Prostor kojega ovaj ili onaj lik zauzima može biti neznatan, no to nije razlog da ga omalovažavamo. Bismo li isto tako i u stvarnom životu za ljude koje rijetko viđamo rekli – to su sporedni likovi? Kako bismo se osjećali kada bi čuli da nas netko naziva sporednima?

Damjan je, onako više za sebe, dometnuo kako ima osjećaj da je on sam sporedni lik u vlastitom životu, pa nikom ništa. Nadstojnica Merida razmišljala je o kupovini električnog romobila i nije imala snage dati svoj doprinos raspravi. Svi ostali, uključujući i dr. Sloneka, graknuli su na magistru očigledno zauzimajući stav suprotan njezinu. Politička korektnost u svijetu fikcije!? Ma hajte, molim vas, ako je netko sporedan, onda je sporedan i točka. Pravi problem je kada glavni lik ili likovi skliznu u sporednost, a sporedni zabljesnu i ukradu mu (im) show.

Tu sam vas čekala, uzvratila je magistra Sofoklovski i navela primjer Rothovog romana Profesor strasti objavljenog u drugoj polovici sedamdesetih u kojemu se događa upravo to. Glavna priča, a ovdje je to profesor David Kepesh i njegov odnos sa ženama, ne plijeni toliko pažnju koliko sporedne priče i sporedni likovi. Gotovo svaki od likova, počevši od Kepeshovog oca, pa do vremešne gospođe koja je u mladosti bila prostitutka i kojoj je odlazio i sam Franz Kafka, zanimljiviji su i životniji od profesora Kepesha i njegovih nezadovoljstava samim sobom. Dakle, likovi koje mi politički nekorektno zovemo sporednima, iskoriste svojih pet minuta i zavedu čitatelja ostajući u njegovu pamćenju dugotrajnije od takozvanog glavnog lika.

Sredovječni dr. Mahindra (novi član Booksinog znanstvenog tima) koji je od najranije mladosti rado čitao Rotha i bio njegov veliki fan, žustro je replicirao. Iz vaše očevidno zamagljene čitateljske vizure tomu može biti tako, no to je pogrešno viđenje. U Rothovom serijalu o Zuckermanu, pa onda i u ovom o Kepeshu glavni likovi, i Zuckerman i Kepesh, središnje su točke, dijamanti kroz koje se prelamaju svi drugi likovi. Kepesh je sunce, a njegovi roditelji, žene koje susreće i s kojima stupa u odnose, gospođa koja je intimno poznavala Kafku i svi ostali samo su planete koje, svaka u svojoj orbiti, kruže oko njega. Svi oni postoje samo u odnosu s Davidom Kepeshom i zato je on glavni lik, a oni ostaju sporedni, pa bili ne znam koliko šarmantni.

Dijamant? Sunce? Hahahaha – magistra se zvonko nasmijala. Damjan je rastreseno lupio šakom o stol naglas se pitajući kako je uopće moguće da netko bude sporedna uloga u vlastitom životu!? Pa to je apsurdno! Nadstojnica Merida na mobitelu je proučavala modele električnih romobila. No zato je dr. Slonek imao što dometnuti. Kada bi bilo ovako kako govori uvažena kolegica Sofoklovski, a ona, mislim, želi reći da se Rothu u Profesoru strasti neplanirano dogodilo da sporedni likovi ukradu cijeli show, to ne bi bilo dobro po autora. Mogli bismo u tom slučaju reći – izgubio je uzde, stvar je izmaknula kontroli, no je li moguće da bi se to jednom Rothu dogodilo? Skloniji sam vjerovati da je hotimično širom otvorio vrata sporednim likovima, ali samo nakratko, tek toliko koliko je potrebno da netko stekne dojam kakav je stekla naša draga magistra.

Ne, ne, ne, nije to bilo hotimično, odbacujem vašu simpatičnu konstrukciju, odlučno je i daleko odbacujem. Ta već smo u nebrojenim zgodama ukrstili koplja na temu hotimičnosti u književnosti i složili se da se ne slažemo.

Onda je netko iz rukava izvukao Kunderu i stvar se rastegnula suviše daleko. Kao i obično ostala su pitanja kojima se valja pozabaviti. Koja je stvarna uloga sporednih likova čiji posao se na filmu nagrađuje Oscarima i drugim nagradama, što točno određuje njihovu sporednost i je li uopće pristojno nazivati ih sporednima? Kako bi ih mogli drugačije zvati u slučaju da ovaj izraz uistinu proglase politički nekorektnim? Likovi koji se pojave nakratko? Likovi sa skraćenim radnim vremenom? Pozadinski likovi? White walkersi? Splikovi!?

A što će tek biti kada se u daljnjim raspravama prisjetimo svih onih romana u kojima ne postoji jasna podjela između glavnih i sporednih likova ili romana u kojima je grad ili nešto treće glavni lik? Na kraju će Nadstojnica naložiti osnivanje Stručnog povjerenstva koje će proučiti slučaj i u dogledno vrijeme donijeti zaključke, smjernice i sve ostalo.

Moguće je i da se usvoji Damjanov prijedlog po kojemu pitanje sporednih likova u književnosti naprosto valja proglasiti drugorazrednim tj. sporednim.

F.B., 26. kolovoza 2022., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.