Jednog dana ništa

Ljeto nam se vratilo, ali Nadstojnik Luciano iz principa nije želio uključiti klimu u svom uredu. Stajao je ispred prozora i zamišljeno gledao u vrt. Sparina je usporavala njegove misli, nagonila ga u malodušje i činila bezvoljnim. I bez toga je bio bezvoljan, tako da je ova nova bezvoljnost bila samo dodatni teret s kojim se morao nositi.

Raznoraznim smicalicama Lukrecija V., vladarica kulturnog života u gradu podno Marjana, zadavala mu je sve žešće udarce. Shvativši da je Split na moru, stranjski spisateljski živalj, radije je hrlio onamo. Posljednji koji je okrenuo leđa metropoli bijaše norveški literarni as Jo Nesbo. Svi žele slušati šum morskih valova, grickati pršut i slane srdele, kartati briškulu i igrati na balote, pržiti se na tom mediteranskom suncu, krasti grožđe iz vinograda ili brati masline – a svega toga, avaj, u Zagrebu nema!

Imamo Jarun, istina, no stranjski pisac ne haje – slatkih voda, dragoviću, imamo i doma. Dajte vi nama palme, zrno soli i kapju maslinova ulja!

K jarcu! – psovao je Nadstojnik u sebi – i sol im je bolja od ove naše. Ne možeš pobijediti čari Mediterana. Stari planovi da Booksa otvori podružnicu u Dioklecijanovom gradu još uvijek su živjeli u granitnom srcu Nadstojnika Luciana. Prvi pokušaj da to provede u djelo neslavno je propao. Lukrecija V. raskrinkala je njegovog agenta i poslala nedvosmislenu poruku – taj film nećete gledati!

Jedini način da književni život vrati u Martićevu bio je da nekako dovuče more u metropolu. Ali to nije moguće! Ili možda ipak…

***

Za to vrijeme…

Anči, Dunja i Mateja sjedile su na klupicama i pretresale najnovije tračeve. Damjan, André i dr. Slonek srkali su kavu i žalili se na vrućinu.

"Pogledajte, onamo!" ciknu Dunja pokazujući prema Bauerovoj.

U odrpanoj odjeći, sa zgužvanim šeširom na glavi i pohabanim kartonskim kuferom u ruci klamzao je prema njima čudan svat.

"Pa to je Ivan…", ganutljivo će Anči.

I uistinu, bio je to on – Ivan T., svojevremeno jedna od najvećih Booksinih mladih kritičarskih nada. Njegov meteorski uspon naprasno je prekinut za boravka u Hudoj šumi, kada ga Roško i Grdi Kokotiček odvedoše u susjednu Mađarsku.

Ivan T. skide svoj ofucani šešir: "Jó napot!"

Dunja pohrli u zagrljaj zemljaku, no ovaj preplašenu ustuknu: "Ne érj hozzám!"

Potom se okrenu k Damjanu: "Egy pohár vörös bort, kérem."

Anči: "Kakvim to jezikom zboriš, crni Ivane, zar ti se pošemerilo?"

Damjan: "Talijanski, mislim, nije…"

Dr. Slonek: "Ma kakav talijanski, očigledno je to mađarski – zar ne čujete tu finu melodioznost?"

Ivan se dobroćudno nasmiješi: "Fehér bort?"

Nitko nije razumio ni riječi. Stadoše mu objašnjavati – ovo je Booksa, mi smo svi tvoji prijatelji, hoćeš da ti ispečemo dva jaja na oko, zar se ničega ne sjećaš? – no Ivan ih je samo blijedo gledao.

Kad se pojavio Nadstojnik, Ivan opet skine šešir u znak pozdrava: "Jó napot! Egy pohár vörös bort, kérem."

Anči: "Vaša Svjetlosti, Ivan je, čini se, zaboravio svoj prethodni život. Obraća nam se samo na mađarskom koji, avaj, ne razbiramo. Ne znamo kako ga vratiti u stvarnost."

Nadstojnik pruži ruku: "Nadstojnik Luciano."

Ivan T.: "János… egy üveggel, kérem."

Pokušavahu na mnogim jezicima doznati što želi, no Ivan T. je očigledno u tom trenutku bio zarobljen isključivo u mađarskom. Težak slučaj. No ne i nerješiv, valjalo je samo izvući ga iz te fantazije, suočiti ga s nečim što bi prepoznao. Anči mu je u jednom trenutku ponudila svoj iPhone, pa neka u Google prevoditelju napiše što želi, ali on samo uplašeno odbaci mobitel.

dr. Slonek: "Hm, ne samo da je zaglavio u određenom prostoru, on se nalazi i u posve drugom vremenu, možda čak u 1987. ili… samo malo!"

Dr. Slonek otrčao je u office i donio najnoviji roman Zorana Lazića: "Pogledaj, Ivane, to je novi roman jednog našeg pisca. Zove se Zoran Lazić…"

Ivan T.: „Zoltán?"

Anči: "Zoran, hebemu miša, Zo-ran…

Ivan se namršti, neko vrijeme ostade tako namršten, pa onda veselo ispali: "Egy pohár vörös bort, kérem!"

dr. Slonek: "Polako samo, evo, uzmi knjigu – tako, bravo, što ti je prvi poriv kad ti šaka dopadne nova knjiga?"

Nekadašnji Booksin kritičar zamišljeno sjede na klupicu. Listao je knjigu, kuckao prstom po naslovnici. Najednom izusti: "Jednog dana ništa - Zoltán Lazić."

dr. Slonek: "Bravo! Vraća ti se sve, zar ne? Znači, dobili smo novi roman Zorana Lazića i sad ga moramo – što? Podvrgnuti pravednom sudu kritike. Na koncu – to i jest smisao književnosti. Pisci pišu tako da ih vi, književni kritičari, možete pošteno kritizirati, nije li tako!?"

Ivan T. odlučno kimnu: "Tomu je tako, a sad me ispričajte – moram pročitati ovaj roman."

Tek što vratiše Ivana u surovu stvarnost, Nadstojnik Luciano pokaza na parkić: "By the way, morat ćemo ovo sve ograditi i dovući komad mora, zasadit ćemo palme i sve ostalo, da, drugačije neće ići."

*

F.B., 11. svibnja 2018., Zagreb