Tim bilding 3: Hungaria

Od kompasa nije bilo koristi, u Hudoj šumi djelovale su sile koje poštenom čovjeku ne idu na ruku. Uz sve to Mateja i dr. Slonek zaboravili su u Napoleonovoj kleti pogaču i špek, a kao alternativa nametnuše se tuste, ljubičaste bobice koje Dunja Draguljče pronađe na obližnjem proplanku. Izgledahu primamljivo, no niti iskusan botaničar i sveznadar – dr. Slonek, nikad nije vidio takve bobice.

Postojala je realna opasnost da je ta šumska slastica otrovna, ali gradski gladuši odlučiše riskirati, te se do sita nazobaše.

"Eto", oglasi se Ana, "sad kad smo se nahrdali možemo dalje u potjeru – Kokotiček se neće sam uloviti."

Njezin prijedlog, koliko god razuman, nije dočekan s velikim oduševljenjem. Većina je nakon dobrog obroka imala naviku otpočinuti malo, baciti dremku i slično. I tako podigoše šatore, pripremiše ležajeve i usred logorišta zakuriše lijepu vatru. Ana je samo odmahivala glavom i tužno zaključila kako među njezinim sudruzima nema izviđačkog duha.

"Ne žalosti se, Anči", Dunja će, "neće Kokotiček pobjeći, tu je on negdje."

"Toga se i bojim", promrsi Ana, ali više onako za sebe.

***

Prvu stražarsku šihtu na sebe preuzeše Ivan T. i Mateja. Skutrena uz vatricu Mateja ubrzo zaspa. Ivan T. nije mogao – po toj šumetini svuda je nekaj krckalo i šuškalo, a to mu je udaralo na živce i držalo ga budnim. Pitao se što uopće radi tu – došao je u Zagreb s jedva 3000 eura u džepu, vrijedno učio i radio, izučio kritičarski zanat i portugalski, i onda završi u klasičnom šumskom horroru!? Da sam htio hodati po šumama i gorama, upisal bi, brate, šumarski faks, a ne portugalistiku. Mrmoreći tako, obiđe okolo naokolo – hrkanje Mateje i drugih miješalo se s onom šuškačinom i krckačinom što je sveudilj odjekivala Hudom šumom.

Ispred Anina šatora, u lišću ležaše knjiga i Ivan ju dohvati, te sjede na panj i stade čitati ne bi li tako okupirao misli. Bio je to roman Zorana Roška – nagrađivani Minus sapiens, djelo koje je već pročitao i pisao o njemu. Htjede baciti knjigu u šipražje, no zbog nečega nije mogao prestati čitati. Ali ja to ne želim čitati, ne Roška, bunio se u njemu jedan tanušan i slabašan glas. Ipak je čitao i čitao, tu i tamo dobacio bi novu kladu da rasplamsa vatru i dalje čitao. Ovaj put Roškove rečenice slagahu se i padahu kao klasje pšenice bjelice i sve ono što ga je u prvom čitanju dovodilo na rub živčanog sloma, sada je zasjalo kao tisućukaratni dragulj.

U jednom trenutku, shrvan i ganut novootkrivenom snagom koja isijavaše sa stranica Minus sapiensa, naš kritičar osjeti nečiju prisutnost. Kao da još netko čita zajedno s njim! Ma tko bi to mogao biti – Ježurko Ježić, hahaha. Ivan T. nonšalantno se okrenu i imade što i vidjeti: odmah iza njega stajahu Grdi Kokotiček i Roško. Kokotiček je čitao, a Roško nezainteresirano rašpao nokte.

Književni kritičar hitro pogleda lijevo-desno. Sačmarica ležaše niti dva metra dalje. Bi li mogao do nje? Možda i bi, ali Kokotiček i Roško zasigurno bi to protumačili kao neprijateljski čin, pa se zato odluči na gandijevski pristup.

"Heh, dobro večer, jeste za bobice – imamo dobrih bobica… ili se želite ogrijati?"

Roško pospremi rašpicu u džep: "I? Kako ti se čini Minus sapiens?"

"Kako mi se čini? Brilijantno, uistinu…"

"Ali posve si drugačije pisao u svom osvrtu, nisi li?"

Kokotiček ljutito zalepeta divovskim krilima.

"Heh, pa u to vrijeme bijah još mlad momak, nisam pažljivo iščitavao, ali sad mi se sve razbistrilo…"

"A tak ti veliš? Razbistrilo ti se, ha? A ono prije, mladost-ludost?"

"Istina živa, danas i u ovim ekstremnim uvjetima, sve nekako vidim jasnije. Zar je kucnuo čas osvete!? Želite da me ovaj tu Kokotiček iskljuca načisto ili što? Ta, nemojte tako, čovječe, pobratime."

Roško pokupi onu sačmaricu: "Ne želim osvetu – dođi, idemo."

"Kamo?"

***

Mateja i Nadstojnik Luciano probudiše se i vidješe nadrealan prizor sred logorišta. Grdi Kokotiček i Roško raspravljahu nešto s Ivanom. Sad već i drugi provirivahu bunovno iz svojih šatora. Nadstojnik im da znak neka budu tiho.

"Ne želim osvetu – dođi, idemo."

"Kamo?"

"Idemo do Krasznahorkaija u ribičiju, no, hajde."

"U Mađarsku?", unezvijereno će Ivan T.

"To je odmah tu blizu, idemo do Balatona na šarane, priredit ćemo fiš-paprikaš."

"Ali, ali… nemam ni pasoš, ni nikaj."

"Ne treba ti, sve je to teritorij EU, ne boj se."

Nadstojnik Luciano, Mateja, Ana i ostali krišom promatrahu kako Ivan ustade i ode s ovom dvojicom u kmicu Hude šume.

"Ubit će ga", šapnu Mateja nakon jedno 36 minuta.

"Ma jok, nije Roško takav, idu u ribičiju", uzvrati Anči.

"Idemo za njima", javi se Damjan.

"Polako, neka još malo odmaknu", naloži Nadstojnik.

***

U zoru družina razmontira logor i polako krenu tragovima koje lako iščitavahu na tlu. Oko osam ujutro izbiše na širok proplanak, te klamzahu po tom proplanku sve do potočića što veselo žuboraše i klokotaše. S druge strane vidješe rampu i na njoj mađarsku trobojnicu.

"Hop, hop, poskočimo", Nadstojnik osokoli družinu, pa svi preskočiše na drugu stranu i nađoše se u susjednoj Hungariji. Niti stotinjak metara dalje, na zemljanom putu vidješe Kokotičeka, Roška i Ivana.

"Ooooj, Ivaaaneee! Stani, to smo mi, tvoji prijatelji iz Bookse!"

Tri putnika okrenuše se.

Roško uze riječ: "Hvala što ste nas dopratili, ali dalje ne morate – vratite se u bijeli Zagreb grad i nastavite sa svojim uobičajenim zadaćama."

"Ne idemo bez Ivana!", drsko će Nadstojnik.

Onda se Ivan oglasi: "Samo idite, ja moram dalje sa svojim novim prijateljima. Možda je, mislim si ja, možda je sve u mom životu vodilo do ovog trenutka. Mađarska me zove, osjećam to!"

"Ne govoriš to pod prisilom?"

"Ma jok, Vaša Svjetlosti, govorim po svojoj volji. Na koncu, ova avantura urodila je plodom – izbildali smo Tim Booksa. Jedino što ja sad selim u Mađarsku, možda ću se jednog dana i vratiti – ostajte mi zdravo!"

I odoše. Kokotiček naprijed, a Roško i Ivan T. za njim. Družina iz Bookse suznih očiju pratila ih je pogledom sve dok se ne pretvoriše u jednu veću i dvije manje točkice na horizontu.

"Šmrc… idemo – pravac Martićeva!"

"Zar to cendrate, Svjetlosti?", Dunja će šeretski.

"Tko to… šmrc… ne lupetaj, ta to je od ambrozije i drugog raslinja."

Štogod netko mislio o tim bildingu – ovdje se ta pomodarska akcija pokazala uspješnom u svakom pogledu. Tim Booksa izbildan kroči dalje u nove literarne pobjede.

*

F.B. 16. veljače 2018., Hungaria