Piše: F. B.

Pakleno dobar roman, prvi dio

Četvrtak
01.06.2017.

Kada stari Šarko laje, triba vidit šta je!
(stara dalmatinska mudrost)

POČETAK KRAJA: PATIENT ZERO

Kao i svakog sparnog radnog dana, Ana je parkirala svoju metalik-plavu Fiestu ispred Damjanove zgrade. Bilo joj je žao da naš vremešni redar koji slabo podnosi vrućinu ide pješice ili tramvajem do Bookse, a i voljela je protresti s njim aktualne tračeve iz svijeta književnosti. Točno u 10.03 pozvonila je na portafon, ali nitko se nije javljao. Pozvonila je još jednom, ovaj put je baš momački sjela na zvono – no od Damjana ne bi ni traga ni glasa.

WTF, pomislila je, da mu se nije što dogodilo, nevoljniku?

Srećom u nesreći, jedna gospođa baš je izlazila iz zgrade i Anči je hitro šmugnula u ugodno prohladnu kmicu nastambe izgrađene još u vrijeme Franje Josipa. Skakućući stubištem (lifta, dakako, nema) osjetila je miris starih krumpira i još nečega nepoznatog – možda kafkijanskog ili andrićevskog – boga pitaj.

Zvonila je i kucala na vrata Damjanovog stana na četvrtom katu i opet zaludu. Sad već prilično zabrinuta za kolegu, uhvatila je kvaku i vrata se, gle čuda, otvoriše.

'Damjane', kliknu, 'to sam ja, Ana, tvoja prijateljica iz Bookse… nadam se da nisi gol ili nekaj slično, emh… ulazim.'

Ana je hrabro zakoračila u polumračan i jezivo tih redarov stan. S knedličkom u grlu obišla je sve prostorije – Damjana nije bilo ni u tragovima. Na koncu izašla je i na balkon. Imala je kaj i vidjeti: raskuštrane kose i pogleda uprtog u neku superdaleku daljinu, Damjan je, zavaljen u iskrzano sjedalo izvađeno iz nekog starog kamiona, tiho šmrcao.

Lijeva ruka klatila mu se na vrelom povjetarcu i u njoj ne bi ničega, ali u desnoj – koju nije odmah vidjela, jer je bila s druge strane – redar je držao knjigu.

'Damjane… kaj to radiš, druže?'

Glasom hrapavim kao da si ga zajedno s đumbirom naribal na ribežu Damjan prozbori: 'Počivlem si…'

'I gledaš malo u daljinu, ha?'

'Anči, ma ne gledam ja u daljinu – mislim da ona gleda u mene, kak si kaj, inače? Duraš?'

'Oh-my-god…', Ana je zbrojila dva i dva, 'zar si to opet čitao nekakav dobar roman!?'

Naime, za boravka u Banji Koviljači, Damjanu je rečeno neka se kloni natprosječno dobre proze. Još jedan odličan roman, upozoren je, i to bi moglo biti pogubno po vas.

'Malo sam čitao, priznajem, znaš – ovo je vjerojatno najbolji domaći roman u posljednjih par desetljeća. Prvo sam ja čital roman, a onda je on čitao mene i sad me, evo, zimica trese…'

'Daj mi tu knjigu, odmah!'

'Ne, ne, ne mogu sad – dal ti bum poslije…', Damjan je lagano drhturio.

Anči mu stavi dlan na čelo: 'Imaš vrućicu, daj mi tu vražju knjigu!'

'Ni mrtav! Pročitat ćeš je!'

Malo su se hrvali, ali redar je bio preslab i Ana je uspjela istrgnuti mu pogubno štivo iz desnice. Onda ga primi oko pasa: 'Hodi samo, ideš malo prileći, dovoljno si propatil, hodi, no, polako.'

Spremila je nesretnika u postelju, bacila na njega dva popluna i nazvala LSZS (Literarna služba za spašavanje).

JEDAN OD ZORANA

Prateći pogledom crveni kombi LSZS-a koji je Damjana vozio natrag u Banju Koviljaču, Ana se prisjeti posljednjih redarovih riječi: 'Anči, nemoj to čitati, obećaj…'

Obećala je kao što bi i svatko drugi učinio na njenom mjestu, no obećanje, jasno, nije mogla održati. Reći knjiškom červu da nekaj ne čita isto je kao da mački daš miša i tražiš da ga ne ozlijedi. Osim toga – za razliku od Damjana koji je i sam pisao, zbog toga patio i pobolijevao, i koji je jedan od šest pisaca u zemlji koji nikad nije dobil ni jednu nagradu – Ana nije nosila prokletstvo stvaralačkog žara u srcu.

Malo će si ipak pročitati, uostalom – koliko suvremeni roman uopće može biti dobar? Posegnula je u torbicu-gicu i izvadila knjigu.

Bio je to Minus sapiens, autor – Zoran Roško.

S piscima imenom Zoran, pomislila je, možeš napuniti malu dvoranu Doma sportova. Bila je to najbrojnija skupina skribenata u zemlji – Zoran Ferić, Zoran Malkoč, Zoran Žmirić, Zoran Lazić, Zoran Pongrašić, Zoran Krušvar, Zoran Roško… – ne kaže se bez veze kad nečega ima mnoštvo: 'Ima ih ko Zorana u hrvatskoj književnosti.'

Ana je sjela u Fiestu i nakon samo 36 redaka osjećala se kao da ju je netko stavil u srednjevjekovni katapult i ispalil u svemir! Dva i pol sata kasnije oprezno je vozila gradom pokušavajući pronaći Booksu. Znala je da je literarna ubožnica tu negdje, ta nije mogla ispariti, ali tisuće pitanja odzvanjala su u njezinoj glavušici. Nije čak bila ni posve sigurna vozi li ona ili se zagrebačke ceste odmotavaju pred njom same od sebe, pa žuboreći teku tako i nose je kao naplavinu!?

KARANTENA: PRVI NALAZI EKSPERTNOG TIMA

Po prvi put u tisućugodišnjoj povijesti Bookse proglašen je najviši stupanj uzbune. Oči svih prisutnih bile su uperene prema Nadstojniku Lućanu.

'Je li netko, za ime boga, zakračunao klub?', pitao je velikodostojnik.

Ivan T.: 'Ja sam…'

Nadstojnik Lućano: 'Kašlj-kašlj… kao što vam je poznato, od prije sat i pol u stanju smo najviše pripravnosti, proglasio sam narančasti stupanj uzbune i dok se ovo ne riješi – nitko ne može doma, ni ja, ni bilo tko od vas. Malo poslije tri popodne Ana je pronađena u Bauerovoj, sjedila je u svom tutaču i hrkala grčevito stišćući u ruci roman Minus sapiens autora Zorana Roška. Jedva smo je probudili hladnom koka-kolom i čajevima. Nakon što je pronašla Damjana u stanju posvemašnje izgubljenosti, pozvala je LSZS-ovce i Damjan je opet, nažalost, završil u Banji Koviljači. Pronašla ga je s istom tom knjigom u ruci i onda je, kakva lakomislenost, i sama uzela čitati očigledno vrlo opasno štivo koje je, kako doznajem, prije mjesec ili dva objavila kuća Oceanmore.

Anči smo za sada stavili gore u Muzej nezavisne kulture, dali joj kekse i pol tuceta prosječnih ili čak loših romana, vjerujemo da bu se pribrala. Ako ne bude – poslat ćemo je u Krakow na promatranje u Institut Jules Verne & prijatelji.'

André: 'A Mateja, što je pak s njom?'

Nadstojnik Lućano: 'Dok smo se mi bavili Anom, Mateja je dohvatila Minus sapiens i uspjela čalabrcnuti ne više od 20 stranica. Zbunjena je i sad je u vrtu gdje razgovara s maćuhicama, ali bit će ona dobro… Enivej, Roškov roman predan je u ruke našeg Ekspertnog literarnog tima, dajem riječ dr. Sloneku…'

dr. Slonek: 'Situacija je vrlo ozbiljna, u tijeku je cijeli niz pokusa, ali već sada mogu reći – u hrvatskoj književnosti doći će do tektonskih poremećaja! Minus sapiens roman je pisan jezikom kojega će običan građanin razumjeti, ali će ga u isto vrijeme ubiti u pojam spoznaja da nikad ne bi mogao konstruirati takvo što. Riječ je o romanu od 167 stranica, stilski je besprijekoran, također – proveli smo Zinaid-Smith-Jizanthapusov test pomoću kojega se očitava originalnost teksta i moram vam reći – ovo je do sada najoriginalnije štivo ikad viđeno na ovim prostorima. Po Zinaid-Smith- Jizanthapusovoj skali Minus sapiens je nešto potpuno novo, odstupanja od apsolutne originalnosti kreću se jedva kojih 0,016 ZSJ-a…'

Ivan T.: 'Isusebožesveti…'

dr. Slonek: 'Roman je u slobodnoj prodaji, na svu sreću lanac distribucije knjiga u zemlji trenutno je na vrlo jadnoj razini, ali svejedno. Kao društvo nismo spremni na ovako visoku razinu književnosti i posljedice mogu biti nesagledive…

Narodskim rječnikom rečeno – Minus sapiens jebeno je dobar roman, uzbuđeni smo i prestravljeni!'

Mila Gera: 'Dobro, tko je taj autor?'

dr. Slonek: 'Dolazi iz knjižničarskih redova, to je sve što sad možemo reći.'

Ivan T.: 'Oh-my-god...'

(nastavlja se)

foto: Samuel van Dijk

F.B., 2. Lipnja 2017., karantena Booksa

Možda će vas zanimati
Kritike
04.05.2021.

Uvijek korak dalje

U tekstualnim bravurama u romanu 'Bogart i Seranoga' Zorana Roška treba uživati bez pretjerane potrebe da ih shvatimo i na taj način ograničimo unutar uma. Isplatit će se.

Piše: Vladimir Arsenić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu