Nemoguća misija: Banja Koviljača

Jedan kabasti kombi kotrlja se bespućima Regiona. Iz ptičje perspektive čini se da je riječ o mobilnoj knjižnici. Viđamo ih na stotine po ovim našim cestama, ali kad se spustimo dolje vidimo da je riječ o Booksi na kotačima! Gdje li će u ovaj tmurni jesenji dan?

Naluknimo se malo, naćulimo ušesa i sve će nam se kazati samo od sebe.

Za upravljačem je Ana – najiskusniji volandžija od svih. Do nje dremucka njezina desna ruka - dr. Draguljče, a iza njih dvije, u primaćoj, sjede redom: Nadstojnik Lućano, Martina, Mateja i jedna od osnivačica kombinata, a danas vlasnica Agencije za promicanje manje poznatih & nikad nagrađivanih pisaca – Vanja. Vanjušku smo zadržali kao vanjsku suradnicu i neku vrstu savjetnice, a kasnije ćemo vidjeti kako je u biti do grla umiješana u ovaj slučaj.

U ranim jutarnjim satima, oko podneva, posada Bookse na kotačima krenula je u Banju Koviljaču. Ana je još dan ranije konzultirala Michelinove stručnjake i doznala kojom rutom je najpametnije jezditi. Banja Koviljača pitomo je mjestašce u općini Loznica, u Mačvanskom okrugu, u Srbiji, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Starijim posjetiteljima booksa.hr Banja Koviljača najpoznatija je iz filma Otac na službenom putu gdje je glumila omiljenu švalersku destinaciju mnogim partijskim šefovima manjeg i srednjeg kalibra bivše države. Mikiju Manojloviću, primjerice, i njegovom nadređenom – Slobodanu Aligrudiću.

Po Michelinovom vodiču Banja Koviljača udaljena je od Zagreba 381 kilometar ili oko pet i pol sati vožnje. Stanke za čaj i rekuperaciju uključene su. No koji je razlog ovog putovanja? Bilo bi lijepo kada bi mogli reći – u pitanju je povrijeđena taština jednog literata. Problemi vezani uz taštinu ili sujetu pogađaju sve stališe, ali kao što znamo, kod ljudi od pera povrijeđena taština može prouzročiti cijeli niz tegoba, pa čak i smrt. Nažalost, u ovom konkretnom slučaju došlo je do teških komplikacija, pa ne možemo govoriti tek o usputnoj povredi nečije taštine – stvar je poprimila oblik grčke tragedije, a jedan od glavnih krivaca je gore spomenuta Vanja.

Evo kako je to bilo…

***

O ružnoj navadi redara Damjana da se književno izražava potrošili smo već hektolitre tinte. Također, poznato je i to da su u vašoj omiljenoj literarnoj ubožnici sa sjedištem u Martićevoj 14d, 10.000 Zagreb, radili i rade mnogi zaljubljenici u književnost, ali nitko od njih nije toliko patio za književnom slavom kao taj nesretnik. Dok drugi tek promatraju svijet književnosti sa strane, zajedljivo ili s oduševljenjem komentirajući događanja iz volšebnog svijeta literature, Booksin čuvar klupica u zimskom periodu već godinama kljuca po tipkovnici u potrazi za kakvim mjestašcem u Panteonu besmrtnika pisane riječi.  

Odgovarasmo ga, ne budali, ne traći svoju mladost, ali džaba. Unatoč mnogim odbijenicama od strane izdavača, mučenik je nastavio kršiti guščja pera, javljati se na natječaje, prvo manje, a onda i one velike i najveće od svih kao što je primjerice VBZ-ov natječaj težak sto tisuća kuna. U već ranije opisanim dramatičnim okolnostima ove godine povukao je vlastiti rukopis iz natječaja jer ga je Ana nagovorila da isti radikalno skrati. Ne mogavši više gledati duševne patnje svog namještenika, Nadstojnik Lućano poslao ga je Uredniku svih urednika i plus obećao tiskati mu prvu knjigu o trošku kombinata.

Ova hvale vrijedna nastojanja možda bi i urodila plodom, ali onda se umiješala Vanja i uzela ga pod svoje.

Ovdje moramo zastati i u najkraćim crtama opisati što je uopće dovelo do toga da jedna od duhovnih roditeljica kombinata napusti Martićevu 14d. Nakon neočekivanog poraza na izborima za mjesto Časnog Nadstojnika, gdje je Vanja gurala Anu želeći, dakako, vući uzde iz sjene, jedva se oporavila i godinu dana kasnije krenula u protunapad. Kreirala je veliku zavjeru koja bi, da je uspjela, dovela do svrgavanja Nadstojnika Lućana i prijevremenih izbora. Zli genij Lućano prozreo je igru i stvar je neslavno propala. Vanja prvo odlazi na neplaćeni godišnji, a onda, kao grom iz vedra neba, stiže i njezina pismena neopoziva ostavka na sve funkcije u kombinatu. Nedugo poslije doznajemo detalje o njezinu novom biznisu.

Žena je pokrenula Agenciju za promicanje manje poznatih & nikad nagrađivanih pisaca – APROPO.

U svom prvom nezvaničnom posjetu kombinatu susrela se, među ostalima, i s Damjanom. Doznavši o njegovim tegobama predlaže mu da joj pošalje svoj originalni rukopis, onaj poduži, a ne skraćenu verziju, pa će ga ona proučiti i poslati na jedan manje poznati, ali superkul natječaj. Rečeno – učinjeno!

Na taj prilično nepoznati i neugledni natječaj pristiglo je ukupno 16 rukopisa. Od njih 16  - 10 ih završi u polufinalu, a onda 5 u finalu. Pobjedniku će pripasti statua Limenko, ček na 120 eura i objava knjige u nakladi od 300 primjeraka. Među tih pet odabranih rukopisa našao se i Damjanov epski roman – Bakina gibanica. Redarovoj sreći nije bilo kraja. Zbog iznenada prenapuhanog ega mučeni Damjan nije zamijetio da se među finalistima nalazi i rukopis vrlo slična naziva – Bakina gibanja.

(Kakav je to uopće naslov za roman, čuj to – Bakina gibanja!?)

Na svečano proglašenje pobjednika u bistrou Volan na autobusnom kolodvoru Damjan je otišao u posve novom sakou s prigodnim zakrpama na rukavima. Srce mu je od pregolema uzbuđenja kucalo brzinom od 200 otkucaja u minuti. Kad je voditeljica dodjele pročitala pobjednički naslov Bakina gibanja, krajičkom svijesti Damjan je pomislio – eh, od uzbuđenja je krivo pročitala. Ta nije gibanja, već gibanica, ženo. U pobjedničkoj euforiji pohitao je preuzeti nagradu, ali tamo je već bio pravi pobjednik. I da sve bude još gore, bio je to njegov smrtni neprijatelj, mnogostruko nagrađivani zagrebački poeta – Pakosni Velizar!

***

Svjesno sad preskačemo mnoge neugodne prizore koji su uslijedili i dolazimo na scenu gdje utučeni, malo je reć utučeni, dakle – potpuno emocionalno, psihički i fizički rasklavireni redar Damjan sjedi u autobusu i odlazi tamo gdje odlaze i mnogi drugi višestruko poraženi literati – u Banju Koviljaču.

Dvadeset četiri sata kasnije u Booksi doznaju što se događa i kreću u gotovo nemoguću misiju vraćanja posrnulog redara u kombinat. Kažemo nemoguću misiju, jer, kao što svi znamo – još se nijedan pisac nije vratio iz Banje Koviljače…

(nastavlja se)

F.B., 27. studenoga 2015., Zagreb