Mnoga jutra redara Damjana

Godinama smo ispred kombinata bespomoćno gledali nemile scene. Imamo te tri klupice što je svakako premalo za sve stražnjice koje se žele spustiti na njih i počinuti, a naši ljudi (znate i sami kakvi smo) emotivni su i burno reagiraju. Učestale svađe, psovačina i nemali broj tučnjava natjeraše nas na poduzimanje radikalnih mjera: morali smo zaposliti redara.

Već godinu dana za red i mir, te raspored sjedenja na klupicama brine naš redar Damjan. Povjerene zadaće obavlja vrlo dobro, pa mu je i plaća podignuta. Nažalost, ni novčani probitak nije ispunio njegovo srce srećom. Damjan je pisac, i to prilično neuspješan. Kako sam kaže, u posljednjih šest godina njegovi rukopisi bivaju odbijeni u više od 350 navrata.

Uz sve to je i megaloman sklon pisanju golemih, epskih romana koji uredno pokrivaju razdoblja od po stotinu i više godina, prate sudbine najmanje triju generacija nesretnih obitelji, i sve što već ide uz takvu vrstu štiva.

Onako izdaleka pokušali smo pomoći kukavcu. Skrati to malo, čovječe, sažimaj, sažimaj, teši, reži, krati, pobacaj te viškove, ali avaj – sve naše riječi razbijahu se o granitne zidine njegova dubokog uvjerenja da radnju jednog ozbiljnog romana nije moguće razviti na manje od tisuću kartica.

U rijetkim trenucima kad bi se nesretnik barem mrvicu pokolebao, pa stao razmišljati o našim prijedlozima, na adresu kombinata vrag bi baš tad donio kakvu hrgu od romana – Nadasove Paralelne pripovijesti, Bolaña, Musila i slično. Pogled bi mu čeznutljivo odlutao na te tuste libre i on bi se iznova vratio na stare staze.

Posljednji ozbiljan pokušaj odgovaranja od megalomanskih navada dogodio se prije par dana. Znajući da je došlo vrijeme kad hrvatski literati udaraju zadnji glanc rukopisima koje namjeravaju poslati na VBZ-ov natječaj, Ana iz menadžmenta dosjeti se lukavštini. Uzela je lulu, duhan i Prtenjačin roman Brdo, te izašla van zafumati. Brdo je kao ovlaš gurnula pod mišku, zapućkala lulu i otpuhnula oblak dima Damjanu u lice:

"Oh, sorry, nisam te namjeravala pogoditi kuglom otrovna dima, ali evo, misli mi vrludaju. Znaš, razmišljam o ovom nagrađivanom romanu Ivice Prtenjače i sve si mislim kako bi bilo superkul kad bi ti ove godine ubrao nagradu. Sto tisućica lijepo bi ti leglo, kaj ne?"

"Sreća koju novac donosi prolazna je i varljiva."

"Možemo to i tako gledati, ali ipak – sto tisućica je sto tisućica. Nije mala para."

"Pa nije, ali znaš, ni ja nisam čovjek od velikih prohtjeva."

"No ipak ćeš poslati rukopis na VBZ-ov natječaj ili se varam? Dosad si uredno slao."

"Niš ne velim, poslat ću, ali moram ga još malo docifrati."

"Eto vidiš, zov izdašne novčane nagrade privlači te kao što sočna hruškica privlači mrkog medvjeda i ja te svakako podržavam."

"Hvala na podršci, no znaj – novci mi nisu na prvom mjestu. Privlačnije mi je to što bi mi u slučaju pobjede odmah tiskali knjigu."

Ana namjerno ispusti Prtenjačinu knjigu i ova fljasnu na pločnik.

"Ajme, kako sam nespretna."

Damjan bez razmišljanja podiže knjigu, te otrese s korica mrvice prašine, tri mrava i jedno golublje perce.

"Vidiš, ta Prtenjačina knjiga pobijedila je usprkos svojoj nevjerojatnoj sažetosti, vidiš li, Damjane, zamjećuješ li kako je tanušna? I lagana! Burek je deset puta teži od nje. Toliko je laganini da zapravo i nema težinu. A opet – ima. Teška je 100 tisuća kuna, plus objavljena i distribuirana diljem zemlje. Što nam to govori?"

"Vidim kamo ciljaš. Nemam ti što reći. Prtenjača se umije izraziti na sto i nekaj stranica, svaka mu čast, ali meni ipak treba malo više prostora."

"Koliko više?"

"Ako baš želiš znati, rukopis koji kanim poslati na VBZ-ov natječaj srezao sam na svega 860 stranica."

Ana je gledala u Damjana kao da pred njom stoji krilati nosorog.

"Čovječe, tko će to čitati? Tako debele knjige po zakonu o zaštiti na radu ne smiju ići na kioske. Jer su teške, ko će to dizat? Želiš li da ljudi zarade bruh ili ozlijede leđa? Btw, o čemu se, majke ti, radi u tvojoj knjizi i kako se zove?"

"Emh, roman će se zvati Mnoga jutra, a radi se o šest generacija žena obitelji Črišnjek. Ta najstarija Črišnjekica, ona ti je onak – jaka, no u isto vrijeme i plaha ženica, kao recimo nekakav križanac Emice Bovary, Ane Karenjine i Dunje Draguljče. Udaje se za jednog grofa kojeg ne voli, užasno je nesretna, ali kaj će – pomiri se, onda njega ubiju u dvoboju – gore na Bukovačkoj, pa ona ostaje sama s kćerkom, onak ful je nesretna i onda kćerka još dobije šarlah i majka je odvede doktoru, i onda se ona i doktor zaljube, međutim kako se to hoće i njega isto ubiju u dvoboju, što je najgore – ubije ga isti čovjek koji je ubio grofa i sad nevoljna žena misli, bože, pa ko je taj čovjek što ubija sve moje muževe, i onda…"

Ana je i dalje stajala tamo, ali bijaše to tek fizička prisutnost – duhom se već nalazila na pragu pekarnice Dubravica iz koje se širio blagotvoran miris peciva sa čvarcima.

F.B., 29. svibnja 2015., Zagreb
foto: Jonathan Cohen