Tim bilding

Vrlo smo osiromašili i sad smo uistinu prava literarna ubožnica. U bolja vremena bilo je u Booksi svega – za gablec smo se gostili pečenim puranima, sendvičima sa suhom vratinom od divlje krmadi, kavijarom i pečenim batacima meksičkih žaba – imali smo moćan vozni park, a danas, eto, ni polovan bicikl. U garažama držimo knjige Alberta Moravie, odbačene eksponate iz Muzeja neovisne kulture, paučinu i dvije bačve zagorskog kiseliša.

Shrvan brigama, Nadstojnik Luciano, Veliki Konzul Senata Bookse, izašao je van i zagledao se u daljinu. Tamo ne bješe ničega – obična zagrebačka daljina. Varljiv vjetrić s juga njegovoj pozornosti prinese nekakve šmrcaje. Što li je sad ovo, zapita se velmoža, te se okrenu i na klupici spazi redara Damjana.

Nesretnik sjeđaše tamo u pohabanoj redarskoj uniformi, šmrcaše i uzdisaše tako žalobno i tugaljivo da se čak i moćnik Luciano, kojega obične pučanske nevolje ne dirahu preveć, zabrinu te se odmah obrecnu na njega: "Što ti je, pobogu, Damjane, zašto šmrcaš i uzdišeš kao kakav razmaženi predškolac?"

"Ma to je, Vaša Svjetlosti, od ambrozije… šmrc, šmrc… valjda sam alergičan ili takvo što."

"Ta ne laži, kakva crna ambrozija u siječnju? Kazuj po istini – što ti tišti grud?", zagrmi Nadstojnik.

"Onda dobro, priznat ću Vašoj Svjetlosti – mlinski kamen nepravde slama mi srce, a tu nepravdu počini eno ona tamo kaćiperka Ana od Officea."

Uistinu, niz Martićevu bezbrižno je klamzala rečena Ana.

"Pa što ti učini ta blondina, k jarcu?"

"Imadoh, Vaša Svjetlosti, cijeli niz šaljivih objava na Facebooku u proteklih tjedan dana, a ona mi ne ostavi ni jedan lajk, pa makar onaj najobičniji s podignutim palcem – nikaj, a prije mi je znala herc-lajkove ostavljati, na svaku moju objavu promptno reagiraše, a sad, evo… šmrc, šmrc…  ni abera od te uredske vještice."

Uto Ana napokon doklamza do klupica, hladno dobaci jedno slabašno 'bok' i namjeravaše bez zastajkivanja kliznuti put officea, ali Nadstojnik se postavi ispred vrata: "Halt!"

"Kaj me tu haltate, prosim?"

Nadstojnik Luciano pokaže na Damjana koji sveudilj šmrcaše i uzdisaše gledajući u onu istu zagrebačku nigdinu: "Jel ve viš kaj si napravila?"

"Pa što je tom zvihrancu i kakove to veze ima s mojom osobom, prosim? Vugnite se, čeka me brdo faktura i svega, meknite se kad vam velim…"

"Nikam se ja ne'm meknul – društvene mreže dovele su, očigledno, do ozbiljnog narušavanja međuljudskih odnosa, a to si vu ovoj neimaštini ni bolji gazde ne bi mogli priuštiti."

"I kaj bu sad?"

"Koliko zutra stavljam lesu na ovu ubožnicu – idemo u Ferketinec na dva dana – svi po spisku!"

Ana i Damjan blijedo gledahu velikodostojnika: "I što ćemo u tom Ferketinecu, čohati buhljive pese?"

"Delali bumo tim bildinga, eto do kud ste me dotjerali sa svojim huncutarijama – ovako dalje neće moći, tim bilding je krajnja mjera, prosim te – hiti to na oglasnu ploču iz ovih stopa!"

Domalo na oglasnoj ploči osvanu befel: ZUTRA IDEMO U FERKETINEC NA DVODNEVNI TIM BILDING – POLAZAK U POL 7 UJUTRO SA ZAGREBAČKOG AUTOBUSNOG KOLODVORA!

***

Prvih godina, u ona davna vremena, Vanja – jedna od utemeljiteljica Bookse, već je priređivala slične timbildingaške ekspedicije, samo tko se toga danas još sjeća? Nitko, a ako se netko možda i sjeća – taj mudro čkomi.

Čemu služi tim bilding? Sam naziv sve govori – to je, dakle, činidba pomoću koje možemo tj. moramo nabildati svoj tim. A tim Booksa, premda jak i postojan u svim vremenskim uvjetima, katkad svejedno zaškripi. Uz pomoć tim bildinga Nadstojnik je odlučio podmazati nevoljne kotačiće stroja koji već stoljećima klopara u prostorijama Martićeve 14D.

"Što ćemo činiti tamo?", pitahu ga svako malo, no Njegova Svjetlost nije željela otkrivati detalje.

Dunja Draguljče bila je vrlo uzbuđenja oko predstojećeg izleta u Ferketinec.

"Možemo čitati poeziju i to naglas", cvrkutala je, "ili pak delati popečke od soje, ne znam da li da nosim kupaći?"

Ostali baš i nisu bili tako oduševljeni. Booksin hudi kritičar, mladi doktor portugalistike, Ivan T., rogoborio je: "Tim bilding, ne nasmijavajte me, pa to je totalno izvan svih modnih trendova – to je toliko otrcano da mi je zapravo postalo zanimljivo."

"Pa nemam nikaj protiv", dometnula je Mateja, "ali zar nismo mogli bildati u Pragu, na priliku, a ne u tom Ferketinecu."

"To su gluposti, tim bilding ne možeš provesti u Pragovima, Las Vegasima ili Londonima – traže se bajkovita i mirna mjesta, a Ferketinec je prvorazredna destinacija", pouči ju Luciano Mudri.

***

Ranom zorom, megla se još nije dignula, pripadnici tima Booksa drhturili su na autobusnom kolodvoru poput pokisla jata čiča-čvoraka.

Nadstojnik osobno razmjesti ljude na sjedala, sam sjede do vozača, uze mikrofon, te ovako reče: "Je-dva, jen-dva… pf-pf… jel se čujemo? Dobro jutro želim vam ja, Nadstojnik Luciano… Ana, molim te, ne odmataj tu pečenu kokoš, nismo još ni krenuli. Ferketinec je udaljen kojih 120 kilometara, idemo na Sesvete, pa onda dalje na Svetog Ivana od Zeline, Čakovca, sve gore do mađarske granice – putem se ponašajmo kako i priliči, nismo djeca. Kad se za 48 sati budemo vraćali bit ćemo opet prvoklasan tim – ili će biti tako, ili neće biti nikako."

Ana je potiho razmotala večernjakovu duplericu i jednim potezom otrgnula sočan, solidno pečen batak.

(nastavlja se)

***

F.B., 19. siječnja 2018., Zagreb-Ferketinec