Booksa u Splitu!? - knjiga prva

Bio nam je Alem Ćurin u Booksi. Ako ne znate tko je Alem Ćurin, a nema ih deset, nego jedan jedini – onda nam ne preostaje ništa drugo već frknuti nosom kao dr. Draguljče kad Mateja i Martina puste onu pjesmu od Hoziera, pa govore jedna drugoj "Koji zaaakon, čoeče" kao da je prvi put čuju.

Elem, koji dan ranije Nadstojnik Lućano poslao je svog specijalnog izaslanika u Split. Izbor je pao na našeg novog redara. André ima nekakvu familiju dolje, a pošto ga nitko živ ne poznaje, bijaše idealan izbor za ovakav jedan delikatan zadatak. Pod izgovorom da ide načiniti reportažu o Ćurinovoj splitskoj promociji, André je od zlog genija Lućana dobio naputak neka pomno opipa kulturno bilo grada pod Marjanom.

"Ali zašto neka opipavam?", pita naivni redar.

"Samo ti opipaj i načini izvješće", odbrusio je Nadstojnik.

André bijaše uporan, pa je Lućano na koncu morao izaći s farbom vun: "Možda ćemo morati preseliti Booksu u Split. Život u metropoli postao je preskup, ali o ovome nikome ni riječi. No, idi sada, u roku 72 sata očekujem izvješće na stolu!"

Oduševljen idejom o kombinatu okruženom palmama, kricima galebova i vječnim šumom sinjeg mora, André nije dalje zapitkivao. Cijelu istinu znao je samo Nadstojnik Lućano. Ta istina bijaše strašna i surova kao što istine često bivaju. Isprativši redara, za ovu prigodu prerušenog u novinara-kulturnjaka, Lućano se povukao u svoj ured, natočio si dva deci Richebourga i zamišljeno pio. U posljednje vrijeme počesto se družio s kapljicom. A tko ne bi, molim vas, utjehu u vrsnom vinu tražio, na njegovom mjestu? Suočen s prijetnjom velikog siromaštva što nadvila se nad kombinat poput zle maćehe, Lućano u tom samotnom času uistinu ozbiljno razmatra opciju preseljenja Bookse u južne krajeve.

Možda bi nam, snatrio je pod utjecajem vinčine, dolje nekako krenulo. Načinio sam bolne rezove, ali avaj, ozbiljnijeg učinka još ne vidjeh. Mrva kruva, zrno soli i more nekoliko puta veće od Jaruna. Ko to more platit?

Sve ovisi o tome kakvo će izvješće dobiti. Na ovom mjestu podastiremo nepročišćenu verziju nalaza redara Andréa:

STROGO POVJERLJIVO: OPERACIJA 'PALPACIJA'

Četvrtak. Na račun putnih troškova dobio sam 118 kuna. Brižno ih pospremam u svoju lisnicu od lažne zmijske kože. Imam tu još i svojih 36 kuna za ne daj Bože, lažnu novinarsku iskaznicu KK Booksa i 1 američki dolar – za sreću!

U ruksak spremam samo najosnovnije potrepštine plus još neke stvari: rezervne lažne brkove, rezervnu lažnu jareću bradicu, lažni švicarski nož, lažni novi roman Luke Bekavca, kompas, mapu Južnih mora i slično. Prespavat ću kod rođaka koji je također novinar, ali ne kulture. Živi u jednom naselju čije pravo ime ne želim spominjati – nazovimo ga naselje Pipice. I inače u ovom izvješću ne kanim koristiti prava imena bilo čega. U slučaju da padne u pogrešne ruke – nitko neće skužiti pravi smisao i svrhu ovog izvješća.

Jedino ću Split zvati – Split, ali i to bi moglo izgledati kao šifra za ime nekog drugog primorskog grada (hehe, check out the big brain on André). I Ćurina ćemo zvati – Ćurin. Iz razumljivih razloga. Svi će, naime, misliti da sam tamo kako bih izvijestio o promociji njegovog stripa. I dok oni žive u tom uvjerenju, ja za to vrijeme radim na pravoj zadaći – opipavam!

Malo sam uzbuđen zbog svega i da se skuliram – kupujem si burek u obližnjoj buregdžinici. Žvačem i čekam Ćurinova izdavača Svemira s kojim ću putovati za Split. Metalik plava Toyota Yaris žmiga mi neka uđem. Gospodin Svemir Konoplijanka crnomanjast je čovjek i, moram priznati, vješt vozač. Za manje od sat vremena već smo izmigoljili iz Zagreba. S nekom čudnovatom sjetom promatram u retrovizoru kako moj grad postaje sve manji i napokon nestaje. Doviđenja, Zagrebe, vidimo se za koji dan!

Gospodin Konoplijanka ugodan je sugovornik, šaljivdžija, no i ljubopitljive naravi što na kušnju stavlja moje špijunsko-glumačke sposobnosti.

"Tako znači, i vi grickate teški kulturnjački kruh sa sedam kora, doduše – s druge strane, ali opet, sve je to isti taj kruh, nije li?"
"Da, da", uzvraćam krišom popravljajući lažne brkove, "kultura mi je pri srcu i duši."
"Isti slučaj i sa mnom, eto, izdajem te stripove iz čiste ljubavi. No, može li čovjek u današnje vrijeme živjeti samo od ljubavi?"

Je li ovo retoričko pitanje? Vijuge mi ubrzano vijugaju, na koncu ipak odgovaram: "Što bi rekao Tin Ujević – živjeti se mora, pa makar i od jurišanja na vjetrenjače!"
"Istina živa, hm, zar to s vjetrenjačama nije rekao Georges Braque ili pak Aleksandar Zograf?"

Nepromišljeno izmišljenu izjavu pripisah Ujeviću i već sam na pragu da me ovaj proniciljivi čovac raskrinka kao staru harmoniku. Ipak ustrajavam: "Svi su već svakaj izjavili, od Ujevića pa do naših dana – sve jaran do jarana."

Gospodin Konoplijanka sumnjičavo me pogleda ispod oka, pa skrenu na suncem okupano odmorište: "Otpočinut ćemo ovdje, Split neće pobjeći."
"Možemo!"

Već vidim – težak će ovo biti put i teške me zadaće još čekaju.

(nastavlja se)

F.B., 19. veljače 2016., Split