Dnevnik o dnevnicima: Zdravko Malić

Zdravko Malić (1933-1997) bio je besana noćna ptica, najvažniji hrvatski polonist, veliki zaljubljenik u književnost, antologičar, pjesnik, vrhunski prevoditelj koji je, među ostalim, domaćoj publici otkrio Witolda Gombrowicza, bio je duhovit čovjek, ali u posljednjim godinama i usamljenik koji je svoju muku najradije dijelio s vjernim Dnevnikom.

U jesen 1991., nekako odmah poslije pada Vukovara, Malić u jednoj od ukupno pedesetak dnevničkih bilježnica u osam napomena ostavlja oporuku tj. precizne upute što u slučaju njegove smrti učiniti s knjigama, pismima i dnevničkim zapisima. Zabilježena tako usred dnevnika, oporuka nije mogla biti ispunjena (barem ne u cijelosti), jer supruga i djeca nisu ni znali za nju sve dok nisu pročitali sve bilježnice. Ipak, dnevnik je objavljen onako kako je autor i htio – u integralnom obliku, bez ikakvih kraćenja i intervencija.

Bilo je to uzmi ili ostavi i ljudi iz Disputa odlučili su prigrliti Malićeve zapise, te ih objaviti do posljednje rečenice uvažavajući na taj način želju autora koji je svoje dnevničke bilježnice doživljavao kao cjelovito djelo – niz vezanih, iskrenih svjedočanstva koja imaju svoju težinu i kojima ne bi bilo pametno bilo što oduzimati ili dodavati.

Ovdje je riječ o svojevrsnom totalnom dnevniku (kao totalni nogomet Rinusa Michelsa) i u Malićevoj želji da se objavi (ako se već želi objaviti) u cijelosti, leži i uputa za čitanje: ovo je posljednjih sedamnaest godina moga života, moje najteže razdoblje, možeš ih čitati kako želiš, ali za pravi uvid i istinski doživljaj – jedini pravi pristup je pročitati sve, do posljednjeg slova.

Baš kao i Divna, i Malić je znao zapadati u krize, bilo je dana kada je htio dignuti ruke od dnevnika, a onda bi se s nekom novom snagom vraćao i pisao dalje.

Dnevnik je pisanje pisama samome sebi - bilježi na jednom mjestu. Također svoje dnevničarenje u jednom sumračnom razdoblju definira kao čeprkanje površinom životnog besmisla. Osjećaj da je sve besmisleno, pa tako i pisanje dnevnika, dolazi iz nemoći da se bilo što promijeni. Dok rat bjesni Malić ne može znati što mu je s braćom, ne može ih izvući iz ratnog pakla iako pokušava, daje sve od sebe. Kratkotrajan spas pronalazi samo u književnosti. Književnost je za njega najsigurnije utočište, određenim autorima i djelima vraćao se cijeli život, piscima iz tog svog prvog ešalona nije samo aplaudirao, ne, često je znao i polemizirati s njima, hvalio je njihove neosporne vrline, ali se isto tako znao i prepirati s piscima.

Osim omiljenih mu Poljaka, te Rusa i Francuza, na toj listi su i dvije naše književne planine – Krleža i Andrić. Malićev dvotomni dnevnik započinje 31. svibnja 1981., a iste te godine, 29. prosinca, umro je Miroslav Krleža. U neku ruku, i u onom njegovom književnom dijelu, Malićev dnevnik mogli bi nazvati i postrkrležijanskim, ali nećemo – jer on je i puno više od toga.

Disput je dnevnik podijelio u dvije knjige: Stazom pored druma: dnevnik osamdesetih i Noć bez sna: dnevnik devedesetih – ukupno 1341 stranica. Ovaj drugi je teži, bremenitiji, iako obuhvaća kraće vremensko razdoblje, no to je razumljivo, jer devedesete (i Malićeve i naše) fakat jesu teže i bremenitije. Iz tog obimnog materijala moguće je probrati, izdvojiti niz zatvorenih cjelina tj. tema kojima se uporno vraća. Malić i Bosna, ona iz mladosti i Bosna okupana krvlju, spaljena i raseljena. Malić i Poljska, poljski književnici (Mickiewicz, Gombrowicz, Milosz, Kochanowski i svi ostali), Varšava i Krakov. Malić i Krleža. Malić i Andrić. Malić, glazba, kazalište i film.

Opisi prirode i vremenskih prilika uglavnom su dosadni, ali kod Malića je to čista poezija, niz živih slika katkad i zastrašujuće ljepote koju malo tko opaža, u njegovim dnevničkim bilješkama imaju poseban kutak. Na taj način gotovo svaki dan oživljava na neočekivan način. Slično je i sa snovima koje također sporadično bilježi.

Zdravko Malić jedno vrijeme je vjerovao ili želio vjerovati u politiku bratstva i jedinstva, a onda je ubrzo uočio pukotine u sustavu, anomalije koje bi mogle prerasti u nešto puno gore. Kada njegove slutnje počnu oživljavati na najgori mogući način, on se povlači u sebe, ogorčen je i duboko nesretan. Smrt brata koji je bio zatvoren u stanu na Grbavici pune tri godine zadaje mu udarac od kojega se neće oporaviti. Drugi brat je u izgnanstvu, u Njemačkoj, sestra u Beogradu. Sin mu je bio na ratištu i to je također proživljavao na svoj način svakodnevno osluškujući mukle udare topništva.  

Malić i njegov osjećaj da ga često zaobilaze, prešućuju, nije se nikad gurao u prvi plan, kao da je samoga sebe prepuštao zaboravu. Netko je od njega tražio pjesmu za Vjesnik i nekoliko mjeseci poslije, u kasnu jesen 1995., netko drugi mu javi da je pjesma objavljena. Njegova reakcija zabilježena u dnevniku – Dugo, godinama dugo nisam vidio svoj tekst negdje objavljen. Trunem. Grobujem.

Nekako je predosjećao da mu se bliži kraj kojega je u osobito teškim trenucima i prizivao na stranicama dnevnika. U posljednje dvije bilježnice zapisi su nešto rjeđi. Sve iluzije davno su već potrošene, ali u književnosti je opet pronalazio spas. Premda Malić, za razliku od Divne, ne piše detaljno o intimnom i obiteljskom životu, ostaju u dnevnicima lijepo dorađeni portreti njegove supruge od koje se nije odvajao (njihove zajedničke šetnje, odlasci na koncerte, u kina i kazališta), kćeri i sina, ali i kućnih ljubimaca - kanarinca Pickwicka iz osamdesetih i mačka Murga iz devedesetih.

Dnevnički maraton kroz pustinju i prašumu Malićevih osamdesetih i devedesetih putovanje je koje bih preporučio svakom, avantura je to bivanja u jednom životu od kojega na trenutke gubite dah, ali bez obzira na sve ono teško, a toga nije malo, Stazom pored druma i Noć bez sna slika su vremena i života koje je vrijedilo proživjeti. Iz perspektive drugoga moguće je shvatiti ponešto od onoga što nam je promaknulo iz vremena i prostora koje smo dijelili s autorom, a isto tako i iz vremena i prostora u kojima nas nije bilo.

Također, pronaći ćemo i potvrdu da pored bivanja u stvarnosti, možemo paralelno živjeti i u književnosti. Ne samo da možemo, Malić bi rekao – biti van književnosti gotovo da i nije moguće, a nije ni preporučljivo.

Posljednji Malićev dnevnički zapis:

21.8.97. Četvrtak. „Ja ne moram naći istinu, ja istinu moram tražiti.“ Diderot.

F.B., 22. rujna 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.