Ponedjeljak
27.05.2013.

KRITIKA 183: Lana Derkač




Extra_large_moljac2
A+ A-

Lana Derkač, Doručak za moljce (Zagreb, Ljevak, 2012)

U TRAGANJU ZA IZGUBLJENOM SVJETLOŠĆU

Da nada umire posljednja, svima je već dobro poznato. No da nada, ako je dovoljno dugo ostavite na svijetlom mjestom, može napupati, neobična je, slikovita misao koju ćete naći na početku knjige Doručak za moljce hrvatske autorice Lane Derkač. Pripovjedačica, koja je ujedno i književnica, slušajući vremensku prognozu, prisjeća se bakine rečenice o nadi kojom otvara put za priču o bakinoj bespomoćnosti zbog reumatoidnog artritisa i načinu na koji se obitelj s njezinom bolešću nosi. Upoznajući se sve više s poetskim glasom pripovjedačice, počinjemo shvaćati kako ovo djelo predstavlja svojevrsnu potragu za svjetlošću, za svijetlim mjestima naše ograničavajuće stvarnosti. No dok nas protagonistica upućuje na svjetlost, ubrzo ćemo shvatiti da nju više zaokupljaju upravo tamna mjesta te da tekst izaziva na ispitivanje našega odnosa prema bolesti, egoizmu, ignoranciji, duševnoj učmalosti, društvenoj nepravdi i smrti.

Za romaneskni se prvijenac jedne od naših istaknutijih pjesnikinja jednako tako može reći da se radi o nesvakidašnjoj knjizi koja svakodnevici i općeljudskim problemima pristupa na poetsko-analitički način. Radnja je zakržljala, može se svesti na susrete pripovjedačice s članovima svoje obitelji te bakin odlazak u dom za starije i nemoćne. Međutim, pripovjedačica ništa ne ostavlja zadanim, nego sve situacije poetski interpretira te pokušava pronaći skrivenu vezu između njih. Primjerice, u tekstu ćete naići na rečenicu: Naručili smo pohane kolutiće Lignji i žurno žvakali njihovu iskasapljenu populaciju među kojom su se asimilirali prženi krumpirići i Tartari koje smo također brzo gutali ili pitanje Je li nada tako nestalna i lako uništiva zato što svijetla mjesta sadrže manje energije pa se brže umore i klonu? Jedan je to od načina na koji junakinja nastoji izmaknuti svakodnevici koju ne osjeća svojom, a tu je i njezino izmišljanje situacija, zamišljanje sebe u određenim radnjama, pisanje drame Pirane bez granica, čiji nam je tekst također umetnut u roman, i ono najpragmatičnije, njezino često mijenjanje mjesta stanovanja.

Možda bi se prvu moglo pomisliti kako roman govori o bijegu od stvarnosti, individualnome i intimnome bijegu koji se ne raspoznaje na površini, zato što pripovjedačica vrlo malo izravno govori o vlastitome odnosu prema ljudima koji je okružuju. Odličan je simptom toga bijega upravo dramski tekst koji je interpoliran u prvi dio romana, što ga pripovjedačica piše zatečena viješću o urušenim kućama pokraj gradilišta u Kupskoj ulici u Zagrebu. Njezina pak drama započinje preradom dijaloga koji je prije pisanja dramskoga teksta vodila sa svojom prijateljicom na kavi. Dakle, vidimo kako protagonistica stvarne događaje uzima kao inspiraciju te ih pretače u dramski tekst u kojemu postoje drugi likovi i drugačiji zaplet, no ne može nam promaknuti ponavljanje motiva: sebičnost, bolest, starost, odgovornost, bespomoćnost i smrt jedne su od neuralgičnih točaka koje izranjaju iz dramskoga teksta. Primjerice, Iva, lik iz drame, u dijalogu sa suprugom Leonom kaže: O njoj zapravo ovisi tvoj opstanak, Kužiš? Isključivo o bespomoćnosti. (Zastaje) Ona je temeljni kriterij hoće li te pokopati ili ćeš živjeti.

Treba svakako naglasiti kako je roman cijeli impregniran vijestima iz raznih medija, ponajviše onima iz crne kronike. Likovi su i pripovjednoga i dramskoga teksta potpuno zasuti suvremenim događajima iz Hrvatske i svijeta, da se i sami moraju zapitati imaju li uopće svoj vlastiti život. Roman čak i počinje vremenskom prognozom s Drugoga programa hrvatskoga radija koja odvodi pripovjedačicu do bakine misli o nadi. Upravo zbog kombinacije ovisnosti o informacijama iz medija te izleta pripovjedačice u područja imaginacije, ali i zbog veze među motivima iz pripovjednoga i dramskoga teksta, čini mi se da se u romanu ne radi toliko o eskapizmu, koliko o pokušaju suočavanja sa stvarnošću kroz imaginaciju, filozofiju te umjetnost. Da ne bismo postali samo doručak za moljce dok obavljamo svoje svakodnevne poslove, potrebno je sa stvarnošću oko sebe uspostaviti aktivan odnos, pokušati u nju proniknuti i dohvatiti je svojom vizurom, sugerira nam tekst. Postupak pisanja dramskoga teksta u ovom nas romanu stoga podsjeća na Picassovu ideju kako nam umjetnost, iako lažna, pomaže sagledati istinu naše stvarnosti.

Roman Lane Derkač nije tekst koji bi ugađao čitatelju; intelektualno je to štivo koje zahtijeva od čitatelja punu pažnju i koncentraciju. U tekstu su mnoga mjesta ostavljena u tami te vam se neće dati odgovori na pitanja koja postavlja niti će junakinja jednostavno i otvoreno reći kakav je njezin odnos prema obitelji ili prema problemima koje otvara tekst. Junakinjin privatni život ostaje poprilično neosvijetljen jer njezinim emocijama i mislima često imamo pristup tek naknadno, nakon što ih preradi i sama interpretira. Zbog toga nam se može činiti kako je Doručak za moljce premalo životan tekst, kojemu, s obzirom na to da raspleće mrežu obiteljskih odnosa, nedostaje tankoćutnosti, topline i, na kraju, optimizma.

Kao što je već rečeno na početku, iako roman počinje traganjem za svjetlošću te se prvi dio romana naziva Priča o krstarenju svjetlosti, nisam se mogla oteti dojmu da sam, prolazeći tekst, uporno pokušavala pronaći svijetle točke – željela sam pronaći nadu u bolju budućnost (međuljudskih odnosa, naše zemlje), što je ovo neobično pismo iznevjeravalo. Ipak, odgovor se naposljetku suptilno oblikovao: bljesak svjetlosti za kojim žudimo morat ćemo sami izmisliti! Čin poetske interpretacije, subjektivnog i kreativnog promišljanja vlastitoga života doista se u ovoj knjizi može rastumačiti kao pokretanje vlastitih svjetlosnih valova... no je li to dovoljno?

Kristina Špiranec
Foto: Scott Llewel Pacaldo (flickr)

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.