Ponedjeljak
26.11.2012.

KRITIKA 160: Olja Savičević Ivančević




Extra_large_istanbul
A+ A-

Olja Savičević Ivančević: Mamasafari (i ostale stvari). Algoritam, 2012.

PU(T)NA TORBA SVAŠTARIJA

Naslov nove zbirke pjesama naše višestruko nagrađivane autorice Olje Savičević Ivančević u potpunosti odgovara onome što ćete u njezinoj knjizi pronaći. Mamasafari (i ostale stvari), knjižica od samo šezdesetak stranica pisana je u tri dijela koja bi se teško, osim motivom putovanja, dala spojiti u jedinstveno djelo. Središnji i očigledno najvažniji dio zbirke, Mamasafari, ispreplitanjem iskustva majke i djeteta zadire ispod površine poznatoga i svakidašnjega privida, Istanbulske razglednice sadrže pjesme-crtice utemeljene na doživljajima Istanbula, a posljednji Bonus: Soundtrack za slijepe putnike ciklus je tematsko raznolikih, dosad neobjavljenih autoričinih pjesama. Osim toga, taj se ciklus i stilom posebno odvaja od prva dva ciklusa kraćim stihovima, naglašenijim poetiziranjem i složenijom metaforičnošću. Također, ono što nam vrlo dobro daje naslutiti sintagma 'ostale stvari', što je autorica donosi u zagradi naslova, naglašeni je razgovorni stil prva dva ciklusa, koji je posebno upečatljiv u Istanbulskim razglednicama, gdje je prevladala narativnost nauštrb liričnosti.

Naime, Istanbulske razglednice koje nas uvode u zbirku rezultat su spoja vizualnih, akustičnih i gustativnih senzacija Istanbula i poneke refleksije lirskoga subjekta. Radi se o pjesmama u prozi utemeljenima najčešće na kakvoj anegdoti, pa ih obilježava opis, dijalog ili pripovijedanje. Tako, primjerice, pjesma 'Žena pod šeširom' započinje tipično proznom rečenicom kakve priče: Šarenom cestom preko Bešiktaša, zaputila sam se u Ortakoj, a pjesma 'Dvoje' donosi dijalog osoba koje šeću egzotičnim gradom. Autorica se vrlo mudro i promišljeno koristi postupkom ponavljanja iskaza s određenim promjenama što dovodi do novoga kuta gledanja, čime uspijeva donekle izbjeći suhoparnost i jednostavnu evidenciju doživljenoga. Ipak, Istanbulske razglednice čine se još uvijek nedovoljno estetski dorađenima.

Iako i u drugome dijelu zbirke, Mamasafari, prevladavaju pjesme-crtice, pred nama su mnogo refleksivnije pjesme u kojima može iznenaditi vrlo jednostavna i nenametnuta misaonost lirskoga subjekta, koju slijedi slutnja nekoga tajanstvenog, višeg smisla, no pomalo nedorečenog. Pjesnikinja često potpuno novo zapažanje donosi u posljednjim stihovima, često koketirajući s naslovom, čime nas vraća na početak u potpuno novoj vizuri. Pjesma 'Početak ljeta', na primjer, jednostavna je skica obitelji koja se sprema kući s plaže protkana pitanjima osobne sreće i zadovoljstva lirskoga subjekta, u kojoj početak ljeta ne predstavlja samo okvir za prizor na plaži nego i dolazak zrelije dobi lirskoga subjekta. Pjesma završava  u obraćanju kazivača imaginaromu sugovorniku: (Dok ti brišem ostatke pijeska s ramena, molim te, ne zaboravi:/ Uvijek sam to radila tako da te ne porušim), čime stihovi pisani u zagradama dolaze kao objašnjenje čitave pjesme, ali i kao ono intimno što je u lirskome subjektu sakriveno i djelomice potisnuto. Gesta posebne pažnje žene prema osjetljivome suprugu s kojom se susrećemo u posljednjim stihovima izgrađuje nov emotivni sloj u njihovu odnosu te, vraćajući se na motive gubitka i stečenoga/potrošenoga bogatstva s početka pjesme, izaziva čitatelja na aktivniji odnos prema tekstu.

U ovom ciklusu možemo istaknuti pjesme poput 'Tijelo moje majke', 'Dijete i ja', 'Dječak i djevojčica', 'Djevojčica i dječak' te '35 godina laži' u kojima se isprepliću doživljajnosti djeteta i odrasle osobe. Bilo da se lirski kazivač vraća u djetinjstvo, pokušavajući rekonstruirati svoje tadašnje viđenje svijeta, bilo da lirski subjekt-majka promatra svoje dijete, bilo da se uprizoruje igra dječaka i djevojčice, uvijek se radi o ukrštavanju dvije logike, pogleda djeteta i odrasle osobe. Najbolji je primjer pjesma '35 godina laži', koja u trideset i pet iskaza o laži, aludirajući na tridesetpetogodišnje životno iskustvo, gdje svaka godina nosi svoju specifičnu laž, čitava funkcionira na taj način. Čitajući 11. iskaz o laži, koji glasi: Volim izmišljati. Stalno izmišljam stvari i pričam o njima kao da se radi o istini. Lažem jer se bojim da moje priče neće biti uvjerljive. Govorim: stvarno i majke mi, možemo se lako zapitati tko ovdje govori i laže, je li lirski kazivač jedanaestogodišnje dijete ili odrastao pisac? Šteta što autorica nije još bolje iskoristila potencijal supostavljanja dviju, na prvi pogled vrlo udaljenih perspektiva, tako da određenim iskustvom u pjesmi jasnije ukaže na njihovo jedinstvo, na sličnost u različitosti.

I u drugome se ciklusu autorica ponegdje mudro koristi postupkom ponavljanja kako bi došla do zanimljivih vizura, otkrivajući mnoga proturječja ljudske naravi. Lijepo se to vidi u pjesmi 'Pisali su knjige', jednoj od emotivnijih i sugestivnijih u knjizi, koja završava rečenicama: Jer ljudi su budale, prepuni neosnovane nade, besmislene hrabrosti, očajničke vjere, smiješne ljubavi. Ipak, ne može se poreći: Ljudi su prepuni nade, hrabrosti, vjere i ljubavi. Također, takvim ponavljanjem autorica uspijeva u svojim mikropričama koliko-toliko sačuvati pjesnički ritam.

No kako je malo tog ritma sačuvano u prva dva dijela zbirke, shvaćamo ponajbolje kad dođemo do posljednjega dijela, Bonus: Soundtrack za slijepe putnike (izbor iz neobjavljenog rukopisa), koji uz drugačiju slikovitost i složeniju metaforiku organizacijom pjesama u kraće stihove bez interpunkcije donosi mnogo postojaniji i brži ritam. Uz intimne teme ljubavi, obitelji, starosti i smrti, kojima se pjesnikinja bavi u prethodnome dijelu, ovdje se javljaju i autoreferencijalni tekstovi o stvaranju. Stihovi zato je moja škrinja uvijek spremna/ na pusti otok ponijela bih/ metaforu vrlo lijepo upućuju na to kako je metafora glavni sastojak ovih pjesama, a autorici moramo priznati senzualnost i svježinu metaforike u cijelomu posljednjem ciklusu zbirke, pravom bonusu za čitatelja.

Kao što je već najavljeno na početku, teško je opisana tri ciklusa povezati u jedinstvenu knjigu, tako da se ne možemo oteti dojmu da ovoj zbirci nedostaje estetske zaokruženosti. Također, čini se da je autorica bolje pjesme ostvarila u starijoj stihovanoj intimnoj i refleksivnoj lirici negoli u prozno-poetskim istanbulskim uratcima, koji unatoč čitkosti i životnosti, ne pobuđuju trajniju impresiju. Stoga strastvenim ljubiteljima poezije mogu poručiti da će u Oljinim 'svaštarijama' pronaći pomalo od svega, ali da to, nažalost, ipak neće biti ono što su tražili.

Kristina Špiranec

***

Kristina Špiranec (Zabok, 1987) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.