Mnogi su veliki modernistički pisci, oni koje danas nazivamo klasicima i čije datume rođenja i objavljivanja knjiga djeca danas bivaju prisiljena učiti napamet u početku imali goleme probleme s izdavanjem tih istih djela kojima se danas divimo. Prije stotinjak godina, primjerice, Gertrude Stein, koja je ušla u panteon zapadne kulture ne samo kao autorica već i kao promotorica Novog u umjetnosti, poslala je jednom izdavaču rukovet svojih pjesama. Ovako je izgledao odgovor izdavača:
Odgovor jest pomalo paradoksalan, s obzirom da je sasvim očito kako je izdavač uložio određeno vrijeme kako bi ga stilski fino uobličio, a u njemu strastveno trubi o tome koliko je život kratak za besmislice poput nerazumljivih pjesama Steinove. No, odgovor, takav kakav jest, svakako je mnogo pristojniji od odgovora koji je gotovo u isto vrijeme stigao poštom piscu u kojeg će se kasnije zaklinjati mnogi. Najvažnijem autoru moderne proze. Odgovor izdavača glasi ovako:
"Možda sam glup ko stup, ali ne razumijem kako čovjek može na trideset stranica pisati o tome kako se prevrće u krevetu prije no što napokon zaspi".
Nakon ovog odgovora zapravo i nije potrebno posebno napominjati da je autor kojeg je izdavač tako grubo odbio Marcel Proust. To je bilo prije točno stotinu godina, 1913., kad je Proust imao već 42 godine, i kad je bio snažan filozof i umjetnik već najmanje dvadeset godina. Iako nije bio nepoznato ime na pariškoj intelektualnoj sceni, od Prousta su mnogi zazirali. Dovoljno je pročitati što su o Proustu u to vrijeme mislili izdavači, koji su sebe vidjeli kao nekakve seizmografe općeg književnog ukusa. No, čak i oni koji su ga kasnije nazivali najvećim piscem suvremenosti.
Poznat je i slučaj Andréa Gidea, koji je nakon što je dobio golemi rukopis u ruke, odbio objaviti djelo zbog, navodno, niza tipfelera i nekoliko gramatičkih grešaka. No, pravi razlog Gideova odbijanja rukopisa za Nouvelle Revue Française (zbog čega ga je na kraju objavio izdavač Grasset), sasvim je jasan, nije se umnogome razlikovao od već citirane odbijenice. Uostalom, nakon što je izašao Put k Swannu, Gide šalje pismo isprike Proustu u kojem kaže kako je odbijanje rukopisa najveća pogreška koju je ikad učinio, zbog čega nosi biljeg sramote. NRF, odnosno Gaston Gallimard, pokušao je ispraviti pogrešku objavaljivanjem ostalih romana u ciklusu U potrazi za izgubljenim vremenom, no Proust je ostao vjeran Grassetu.
Osam godina prije ove pomutnje oko objavljivanja romana Put k Swannu, Proust je napisao maleno djelce kojeg bismo, posve u skladu s tad pomodnom precioznom esteticističkom retorikom, bez zadrške mogli nazvati pravim biserom – Sur la lecture, odnosno O čitanju. Ova briljantna 'pohvala čitanju' također je u određenom smislu i programatsko djelo, ako i bez bilo kakve namjere da to bude. Proust, naime, ovdje artikulira neke stavove koje je bez ikakva ustručavanja uvodio i u svoje romane, koliko god se to kosilo s tadašnjom književnom modom.
"Postoje ljudska bića koje neka vrsta lijenosti ili ispraznosti sprečava da iz vlastite pobude siđu u najdublje dijelove sebe samih, ondje gdje započinje istinski duhovni život. Nije bit u tome da oni, pošto već jednom bijahu onamo odvedeni, ne bi mogli otkriti i iskoristiti sva ona istinska bogatstva, već je bit u tome da, bez te izvanjske intervencije, ti ljudi žive na površini, u neprestanom zaboravu sebe samih, u nekoj pasivnosti zbog koje postaju igračkom svih mogućih užitaka, zbog koje postaju jednako maleni kao i oni što ih okružuju i uznemiruju, te bi i oni, poput onoga plemića koji se, zbog života cestovnog razbojnika od ranog djetinjstva, više nije mogao sjetiti ni vlastita imena jer ga predavno bijaše prestao nositi, na koncu u sebi uništili svaki osjećaj i svako sjećanje na vlastitu duhovnu plemenitost, kad ih kakav izvanjski poticaj u neku ruku silom ne bi nanovo uveo u duhovni život, život u kojem istoga trena mogu pronaći moć samostalnog razmišljanja i stvaranja. A jasno je da taj poticaj što ga lijeni ljudski duh u sebi ne može pronaći, već mu mora doći od nekoga drugoga, treba biti primljen u samoći, jer izvan nje ona stvaralačka snaga koju u njemu upravo želimo uskrsnuti, ne može oživjeti."
Taj poticaj jest, dakako, čitanje, odnosno, kako kaže Proust, 'intervencija što iako dolazi od drugoga, događa se u dubini njih samih, poticaj nekog drugog ljudskog duha primljen u okvirima samoće'. Ove prekrasne rečenice o čitanju Proust je pisao u periodu u kojem dolaze vijesti o novim, radikalnim otkrićima na području ljudske svijesti.
Potreba za dubokim poniranjem u samoga sebe bez ikakvog odmaka ili susprezanja, za seciranjem vlastite osobe, nije nikako nešto novo u književnosti početkom 20. stoljeća, jer je već Baudelaire iskazao isti zahtjev pedeset godina ranije. No, ono što je novo i jedinstveno jest iskrenost i beskompromisnost koja do Prousta svakako nije viđena u književnosti Zapada. Okretanje autora vlastitoj ličnosti, poniranje u sebe sama, u vrijeme kad se iz Beča šire nove radikalne ideje o postojanju podsvijesti, kad dolazi do nastanka psihoanalize, kod Prousta se spojilo s velikim književnim majstorstvom i stilskom rafiniranošću, koja danas paradoksalno mnoge odbija od njegovog velikog životnog projekta.
Kako završiti priču o Proustu? Citiranje zapisa velikih pisaca bio bi jedan način, primjerice, 'Oh, kada bih mogla tako pisati', što je 1922. godine zapisala Viginia Woolf. No, možda je bolje citirati 'nešto potpuno drukčije'. Skratiti Prousta.
Za stoti rođendan Puta k Swannu sumirati Prousta možda je najprikladnije podsjećanjem na Prvenstvo Engleske u sumiranju Prousta, gdje svaki natjecatelj ima 15 sekundi da opiše remek djelo u sedam romana, jednom u večernjoj toaleti, i jednom u kupaćem kostimu.
Neven Svilar
