Zašto zapravo čitamo? Je li uopće uputno pri postavljanju pitanja o razlogu čitanja koristiti taj nadmeni plural? Možda nadmenost i priliči, jer poneki odgovor na pitanje zaista može sadržavati svu onu laž fabriciranja vlastite ličnosti, manije svojstvene mnogima od nas: radi se o obljepljivanju vlastite osobnosti citatima drugih. Pa onda odgovor na pitanje može zvučati lažno, kao što bi zvučalo veoma sumnjivo kada bi vam netko dao odgovor poput onoga Renéa Descartesa: "Čitanje svih vrijednih knjiga je poput razgovora s najčestitijim ljudima proteklih stoljeća – njihovim piscima."
Onaj tko bi danas dao takav odgovor, koji sadržava dijalog s gigantima, vjerojatno bi odmah bio odbačen kao osoba koja nije u stanju razgovarati čak ni sa samom sobom, naprosto zato što uvijek priprema rječit odgovor bez pravog značenja. Književnost kao dijalog jest tema o kojoj bi se moglo dosta toga kazati. No postoji i književnost koja je sve, samo ne to; tu pluralnost služi kao strategija krajnje individualnosti.
Upravo se tom vrstom množine kao književnim alatom služio Oscar Wilde, autor kojeg jedni cijene i više nego što zaslužuje, dok oni drugi niti ne zaslužuju cijeniti njegova djela jer nisu dostojni njegove rječite briljantnosti i divnog esteticističkog šepurenja. Govoreći o smislu čitanja, Wilde se nikada u svojim vrludanjima nije previše udaljavao od užitka u čitanju, odnosno u Ljepoti: "Oni koji pronalaze predivna značenja u predivnim stvarima su kultivirani ljudi. Za njih još ima nade".
Problem s Wildeovim pisanjem leži upravo u njegovoj vječitoj potrebi da zadivi čitatelja, zapravo samoga sebe u vlastitome tekstualnom odrazu. Odatle proizlazi i stalno pompozno šivanje jeftinih tekstualnih bravura, zbog čega tekstovi često pucaju po šavovima. Tako pažljiviji čitatelj Slike Doriana Graya može primijetiti da pripovjedač veoma često započinje rečenice na ovakav način: "Problem ovog našeg 19. stoljeća leži u činjenici da…", odnosno "Živimo u trulom vremenu, onome koje cijeni…" Rečenice su to od kojih su zazirali mnogi autori, nitko više od Tolstoja koji je ljude što su tako pisali ili govorili smatrao duhovnim degenericima.
Uostalom, neki su Wildeu i direktno prigovorili zbog toga, savjetujući mu da se malo više posveti samome tekstu, a ne efektu kalambura što se transponira u tekst. Malo manje života, a malo više teksta, bio je Gideov savjet Wildeu, za kojeg ovaj nije ni najmanje mario, iako se rado razbacivao rečenicama-manifestima poput "Razotkriti književnosti i prikriti književnika književnikov je cilj." Uostalom, lakonski Wildeov odgovor Andréu Gideu na njegove prigovore pokazuje što je mislio o tome, "Svu svoju genijalnost ulažem u svoj život, a u djela tek svoj talent".
Uživamo li u čitanju? Čitanje jest uživanje – istinsko užiće u čitanju teško je predstaviti i stoga je predstavljalo veliki izazov i najvećim čitateljima među piscima, poput Marcela Prousta koji je napisao divnu knjižicu jednostavnog naziva O čitanju.
"Najpotpunije proživljeni dani našega djetinjstva možda su baš oni za koje smo mislili da su prošli a da ih nismo ni proživjeli, dani provedeni uz kakvo omiljeno štivo. Sve ono što ih je, čini se, u očima drugih ispunjavalo, a što smo mi uklanjali kao da je tek prostačka prepreka našemu božanskom užitku: igra na koju nas je prijatelj došao pozvati baš pri najzanimljivijem mjestu u knjizi, kakva dosadna pčela ili zraka sunca zbog kojih smo bili primorani podignuti pogled sa stranice ili potražiti neko drugo mjesto, užina što smo je morali sa sobom ponijeti, a koju smo, i ne taknuvši je, ostavili pokraj sebe na klupi dok je sunce nad našom glavom polagano gubilo svoju snagu na modrome nebu, večera zbog koje se trebalo vratiti u kuću i za vrijeme koje ni na što drugo nismo mislili osim na to kako ćemo se, čim bude gotova, popeti do sobe i završiti prekinuto poglavlje, sve ono što smo zahvaljujući čitanju doživljavali jedino kao smetnju, zapravo se, upravo zbog čitanja, u nas urezalo kao tako slatka uspomena da te davne knjige, prelistamo li ih i sada koji put, danas doživljavamo kao jedine sačuvane kalendare tih prohujalih godina na čijim stranicama čeznutljivo pokušavamo uhvatiti odraz iščezlih obitavališta i jezera."
Ovakvo čitanje vjerojatno ne bi današnjim čitateljima, pogotovo onima mlađima, pričinjavalo naročit užitak. Upravo desetogodišnjaci, poput Marcela u ovome opisu, sve manje nalaze užitak u čitanju. To pokazuju i dva istraživanja u razmaku od tridesetak godina. Dok je istraživanje iz 1984. godine pokazalo kako 81% djece čita zbog užitka najmanje jednom tjedno, isto istraživanje provedeno danas pokazuje kako se taj postotak smanjio na 75%. Tih nekoliko postotaka ne čini se možda na prvi pogled kao golema razlika, no ona ne spada u statističku pogrešku i svakako ukazuje na promjenu u trendu. Kada je riječ o 13-godišnjacima, tada su brojke mnogo upečatljivije, s obzirom da tek nešto više od 30% djece čita zbog radosti čitanja, i to u prosjeku dvaput godišnje.
Ovakva istraživanja često nagone na traženje nekakvih zaključaka, iznalaženje razloga odnosno uzroka problema. Ako je ovdje uopće riječ o problemu. Svakako je u pitanju fenomen, a fenomenologija čitanja zaista jest poput kakve košnice u kojoj je zujanje toliko snažno da je teško zamisliti stvaranje klime za bilo kakvu vrstu racionalnosti. I zato ovakva istraživanja kao da traže da započinjemo veleumne zaključke vajldovskim rečenicama: "Ovo naše 21. stoljeće, to mračno vrijeme u kojem čak ni dijete više ne može osjetiti užitak u čitanju, naprosto zahtijeva da ga nazovemo… ".
Neven Svilar
