Prilično je zanimljivo da mi se kao nekome tko rado sluša Smithse i tko piše tekstove o vezi glazbe i književnosti, pjesma Cemetry Gates nije i ranije našla na repertoaru. Još je zanimljivije da mi nije bila niti u prvih deset kada sam razmišljao koja pjesma obiluje s dovoljno književnih referenci koje nisu tek nasumično nabacivanje imena književnika, književnih likova ili djela, već nešto odista i znače.
Zanimljivo je zato što bi ova pjesma po svemu trebala biti očiti izbor - uz to što u njoj važne uloge igraju Keats, Yeats i Wilde, ona se i bavi pisanjem, književnim originalima i plagijatima, u njoj se citira Shakespeare i, kada se sve zbroji i oduzme, predstavlja pravi živi spomenik glazbi i književnosti, objedinjuje ih na rijetko elegantan način. Možda sam je previdio jer u katalogu Smithsa ima toliko drugih moćnih pjesama, natopljenih teških emocijama i oslikanih živim bojama, da je teško da se ijedna posebno istakne.
No, polako.
Sve počinje nevino i prozračno, živahna melodija koja se odmota već u prvim sekundama pjesme toliko vas obuzme svojom sunčanošću da čak niti prvih par stihova ne pomišljate da je čitav taj veseli ugođaj zapravo ironija, prepuštate mu se i dok vam po mozgu skakuću riječi 'sunny' i 'happy', polako vam sviće da su one dovedene u korelaciju s grobljem, smrću i teškim emocijama romantičara Keatsa i simbolista Yeatsa.
Odmak se počinje nazirati kada u priču ulazi Oscar Wilde, vječni cinik, stilist i esteta. Njegovim ulaskom na scenu pjesma počinje zvučati drukčije, kao da se razigranost njegova duha prelijeva i na samu glazbu.
A dreaded sunny day
So I meet you at the cemetry gates
Keats and Yeats are on your side
While Wilde is on mine
Slijedi kraća lamentacija o smislu i besmislu života, sasvim obične misli koje padaju na pamet svakome tko se šeće grobljem i koje bi u bilo kojem drugom kontekstu djelovale banalno i patetično, ali u kontekstu ove pjesme funkcioniraju savršeno.
Nakon toga Morrisseyev pratitelj za šetnju izgovori Ere thrice the sun done salutation to the dawn i tvrdi da su to njegove vlastite riječi, ali Moz zna da nisu, on je načitan (i nije lažno skroman pa to izrijekom u ovoj pjesmi i kaže) pa mu je jasno da je riječ o citatu iz Shakespeareovog Richarda III (možda je ipak skroman, nigdje se ne pohvali da zaista zna i izvor citata, tek da zna da to jest citat), no cijela ta frka samo je uvod u ono što bi lakovjernija duša kojoj promiču slojevi cinizma lako mogla zamijeniti za manifest dobrom pisanju:
If you must write prose/poems
The words you use should be your own
Don't plagiarise or take "on loan"
'Cause there's always someone, somewhere
With a big nose, who knows
Mene posebno obara ovo 'must'. Dakle, ne ako pišete, već ako baš morate pisati. Ako zaista nemate pametnija posla. Ako ste se pokušali riješiti te nezdrave navike, ali jednostavno niste dovoljno čvrst karakter. Zvuči kao nešto što bi rekao Oscar Wilde.
Uz to, vrijedi primijetiti i dodatni sloj ironije, propovijedanje o tome kako pisci moraju koristiti vlastite riječi i težiti originalnosti, a sve to u pjesmi koja toliko vrvi citatima da bi se mirna srca moglo reći da je samo od njih i sastavljena. Zvuči kao smicalica koju bi napravio Oscar Wilde?
Da, Morrissey ga obožava i to jasno daje do znanja. Ugledao se na njega, nosio stručak ljiljana u zadnjem džepu hlača jer je Wildeu to navodno bilo omiljeno cvijeće, hvalio njegova djela na sva usta, oponašao ga životnim stilom i toliko je postao dobar u tome da ga mnogi doživljavaju kao novovjeku inkarnaciju ovog velikog pisca.
Nemoguće je provjeriti, no rašireno je mišljenje da su Wildeove zadnje riječi bile "Netko odavde mora otići, ili ove tapete ili ja." Potpuno jasno vidim Morrisseya kako na samrtnoj postelji izgovara nešto slično. On je baš tip koji misli na sve, koji ima spremne zadnje riječi koje će istovremeno biti duhovite, moćne i pamtljive. Sve to, naravno, u slučaju da ne pogine u prometnoj nesreći, ali to je već jedna druga pjesma.
