Dr. Ostojić: postkolonijalna pošast

PITANJE

Dobar dan, doktore!

Ja sam Tea i obraćam vam se jer sam, bojim se to i reći, žrtva teorijskog mobbinga od strane svog šefa! Već godinama radim u računovodstvu jedne tvrtke za pisanje i tiskanje priznanica i založnica. Zaposlenici i način funkcioniranja tvrtke nisu se mijenjali valjda otkad je Tito umro. Naprosto, sve je radilo kako spada. Sve dok ove jeseni kad smo dobili mladog šefa, tek diplomiranog magistra ekonomije i kulturne antropologije. Na prvi dan njegovog šefovanja na stolu nas je sve dočekala knjiga Homija Bhabhe, nekakvog teoretičara postkolonijalizma, i poruka od šefa da je to od sad "temeljna knjiga našeg posla" i da se "ne smijemo smijati imenu znamenitog teoretičara". Od onda počinje teror.
Svaki dan šef dolazi s novim teorijsko–praktičnim preokupacijama s kojima, da prostite, zajebava nas šljakerice tamo. Jedan dan je odlučio da nećemo više surađivati s državnim tvrtkama jer je "u ovoj epohi došlo do diseminacije nacionalnog narativa" i "nema smisla surađivati s tom zamišljenom zajednicom".

Drugi put je zaključio da se "naš pripovjedački subjekt" previše nameće osobama koje popunjavaju naše priznanice. Stoga je odlučio da izdajemo prazne papire kao priznanice kako bi se oni koji ih popunjavaju osjećali slobodno u pisanju.

Prije nekoliko dana je odlučio da se mi iz računovodstva više nećemo baviti stanjem na burzi i novcima jer bi to bila "puka mimikrija", nego da ćemo se baviti relevantnijim simboličkim kapitalom naše tvrtke.

Kap koja je prelila čašu bila je kad sam sinoć ostala do kasno popunjavati jedan izvještaj, a on se pojavio i počeo potiho govoriti da neka nastavim, neka mi tekst "ide uz dlaku čitatelja" i neka slobodno "oplemenim diskurz". Bilo je nešto iznimno ljigavo u njegovim pokretima rukama dok je to radio. Dok sam išla doma, sjetila sam se toga i rasplakala se. Ako to nije mobbing, ja stvarno ne znam što je. Što vi kažete, doktore? Možemo li ga mi svi na poslu tužiti za mobbing?

Tea

ODGOVOR

Poštovana Tea!

Izgleda da se u našoj zemlji, nakon svinjske i havajske mačje gripe, pojavila još jedna bolest vezana isključivo za inozemstvo: postkolonijalna pošast. Sama pošast je plod upravo kolonijalizma – naime, najnovija istraživanja dovela su do frapantnih otkrića kako su se u britanskim koloniziranim zemljama (kao što su Indija i afričke zemlje) vršili strašni eksperimenti. Britanci su pod kodnim imenom 'Operacija Galileo' razvili program kojim su u specijalnim laboratorijima, pomoću rigoroznih ex cathedra kirurških metoda, nastojali pretvoriti građane kolonija u superznanstvenike. Ti društveni superznanstvenici bili bi sposobni iščitati 10^8 konotacija iz tek 100 kartica teksta i mogli bi predvidjeti društvene promjene do 45 godina naprijed.

Iako uspješno provođen, taj strašni projekt naprasno je prekinut uslijed kraha kolonijalizma. Operacija Galileo je obustavljena, Britanci su otišli, a u kolonijama su ostali prisilno načitani ljudi koji su se sa svojim postobrazovnim stresnim poremećajem odlučili nositi na neobičan način. Naime, odlučili su iskoristiti svoju načitanost i intelekt kako bi pisali znanstvene tekstove koji su potpuno nerazumljive ili izvrnute verzije zapadne znanosti. Bhabha, kojeg ste i vi morali čitati, jedan je od žrtava kolonijalizma, i njegove teorije su praktički akademska osveta akademskom kolonizatoru. Kakav uvrnuti efekt njegove teorije imaju na društvo gdje se provode, znate možda najbolje vi na vašem poslu.

Kakve veze imate vi s cijelom tom pričom o kolonijama, pitate se? Bolest čitanja prenosi se tekstom i ne poznaje nacionalne granice, kao ni ostale bolesti, pa je tako došla i do vas. Ne možete izolirati teoretičare koji vam se ne sviđaju i možete se jedino boriti protiv njih prilagođavajući se njihovim metodama – tko vas metakamenom, vi njega većim metakamenom. Drugim riječima, slobodno prijavite šefa za simboličko nasilje. Čak i ako vam odbace tužbu, vaš šef će izgubiti veliku količinu simboličkog kapitala i vjerojatno izgubiti svoju poziciju.

Dr. Ostojić