Kako nastaje ljudsko biće?

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Kako nastaje ljudsko biće?

Draga moja prijateljice,

kasnim, kasnim s tekstom bar tri dana, molim te da mi oprostiš što sam toliko rastegnula ovaj put, uzela sam nekoliko dana predaha nakon završetka rukopisa, iskopčala se s interneta, odgodila sve mailove i prepiske, zatvorila aplikacije s vijestima, završila online nastavu, započela ljeto. Ta moja odluka nesretno je kolidirala s vrhuncem političke kampanje za parlamentarne izbore u Hrvatskoj, dok su do mene još dolazili odjeci naše zadnje prepiske koja se bavila našim i tuđim fašizmima.

Rekla sam si, nakon prva dva-tri dana na otoku: e sada ću pisati Olji o nečemu lijepom, nečemu s okusima i mirisima ljeta, o nečemu što nas puni svjetlošću ili barem mekanim, plavim mrakom iznad jadranskih otoka, o nečemu što nas relaksira nakon perioda čudnog i stisnutog života, pisat ću o knjigama koje sam ponijela za čitanje, o tome kako sam zaključila da dan mora izgledati drugačije kad ga započneš gledajući u otvoreno more, skliznut ću i u patetiku, neka, briga me, fašizmi idu na hold on.

A onda mi jedno popodne vrag nije dao mira, dok sam čekala porciju lignjica na žaru (vidim kako ti se brk podiže, s pravom to smatraš vlastitom zaslugom), kliknula sam na portal s vijestima, bilo je to oko riječkog Hoda za život, ono kad se usred korone skupi kolona muškaraca i žena koji zahtijevaju, ne za sebe, nego za njima nepoznate žene, restrikcije, zabrane, zakonsko pravo da upravljaju njihovim životima. Uoči tog skupa jedna od organizatorica, stanovita gospođa Barbara Brezec Benigar izjavila je kako su za nju žene koje abortiraju nakon silovanja ubojice. Trebam li i mogu li dodati bilo što kako bih predočila monstruoznost ove izjave? Mislim da ne mogu pa nek samo ostane tu, u ovoj bjelini, bez aditiva i pojačivača okusa.

Vratit ću se tek ovlaš na jalovu i sramotnu predizbornu kampanju koja je na neki čudan način, skoro ispražnjena od svakog sadržaja ove godine, u fokus političkih programa ponovo uvela prava žena. I to ne bilo kojih. Prava silovanih žena da abortiraju. Krenuvši tim putem, slušajući kojekakve protuhe oba roda, kampanju su okončali silovanim ženama ubojicama. Oprosti mi, molim te, što ću sad sve svoje dobronamjerne planove za našu prepisku staviti sa strane, nisam se, nakon prethodne kolumne htjela baviti s ovim, nisam, ali želudac mi govori da moram.

Za početak, samo da razjasnimo nešto, reci mi slažeš li se, ali strahovito me nerviraju pojedinci koji devalviraju važnost ove teme kao takve, argumentirajući na način: nije to sad bitno, idemo se baviti ekonomijom. Ne, prijatelji dragi, važno je da se svatko od kandidata odredi što misli o tome, izuzetno važno, kako nam se ne bi jednog dana dogodilo da nas iznenade nove zakonske procedure. Strašno je jedino što sve možemo čuti kad se počnu određivati. Zatim, ne znam jesi li primijetila, svi koji su se počeli nabacivati mišljenjima uglavnom su tamburaši, hohštapleri s fakulteta i instituta koji ni dana života nisu posvetili radeći s ljudima koji su prošli traume. Nadalje, spretno su za iskorištavanje uzeli ne najranjiviju skupinu, nego najranjiviju među najranjivijima. Zamisli sad sve one žene koje su zaista prošle i preživjele takvo mučno nasilje i nastavile živjeti u jednom ovako zastrašujuće konzervativnom društvu u kojem je tabu pričati o menstruaciji pred braćom i očevima, a kamoli iznijeti priznanje o tome da si bila silovana. Pa se zatim uputiti u, vjerujem, jednako mučan i možda još više ponižavajući, dugotrajan sudski proces ukoliko se odluče podignuti tužbu. Kolika je to razina retraumatizacije, srama, agonije kroz koju žrtva mora proći.

Zato je idealno da razni škore, raspudići, selakice, markićke, i ova zadnja nova što je iskočila, bog da joj ime zaboravi, ukližu u taj prostor sa svojim mudrim razmišljanjima o tome što bi one i kako trebale. Znaju oni da se u našem društvu neće javiti niti jedna žrtva koja bi ih prokazala svojim svjedočanstvom jer baš su oni i njihove politike stvorile takvo konzervativno, patrijarhalno društvo u kojem žena mora pitati obitelj što će u životu sa svojim tijelom, pa onda i svim ostalim, napose ugledom. Znaju oni da im je takav politički sustav dao luksuz zbog kojeg će imati monopol nad glasom žrtava jer nema te žene koja želi, nakon svega što je prošla, još dodatno biti osuđivana pred čitavim društvom i tim vrlim obiteljima u kojima se, uzgred, počini najveći broj silovanja.

Po mom mišljenju tu leži srž njihove pokvarenosti jer nakon silovatelja, oni su ti koji još jednom čine nasilje nad žrtvama uzimajući njihov glas bez ikakve odgovornosti, empatije, iskustva ili stvarne brige. Nabacuju se malim postocima trudnoća uzrokovanih silovanjem i tvrde da znaju sretne ljude koji su plod takvog čina. Dovodeći stvar do krajnosti, oni bi vjerojatno u budućnosti mogli biti ti koji će arbitrirati o tome je li bilo silovanja ili ne, to jest, kad je ona malo htjela pa onda više nije, predomislila se u zadnji čas. Zato je užasno opasno ostavljati bilo kakav prostor u kojem će se raspravljati što je opravdan razlog za prekid trudnoće. Jedini opravdan razlog može i mora biti ženina odluka, i samo njezina, bez ikakvih utjecaja i navođenja razloga. Jer što ako nije silovana, ako je trudnoća rezultat krive odluke u krivom trenutku, mladosti, neiskustva, neobrazovanja, ili je žena jednostavno stava da ne želi biti majka - svejedno ima da snosi odgovornost za to i da rodi iako ne želi? Toliko je to sve opasno, moja ti, da potiskuje svaki ljetni pejzaž u dubinu i ostavlja tek malo prostora za druge stvari.

Vjerojatno bih mogla pretpostaviti što ti misliš o svemu ovome, nije neki veliki izazov koji sam ti postavila, ja samo ovaj put nisam mogla zanemariti ovu stvarnost. Također, još jednu misao nisam mogla zanemariti, a koja je popratila bijes i nevjericu na što se svela ova kampanja i tko je sve žrtvama uzeo njihov glas. Da znaš, zvučat će predvidivo, ali u ovakvim povijesnim i društvenim okolnostima, nikada političari nisu bili ti koji su, primjerice, silovanim ženama omogućili da ih se čuje. To su, prije svega, bile književnice/i i književnost koji su ponudile/i jedini siguran i empatičan prostor u kojem su se mogle čuti autentične priče, istinitije od stvarnosti, točnije od statistika, od površnih crno-bijelih tumačenja onoga što se nama čini kao ispravno, logično, razumljivo. Umjesto što su mahali postocima trudnoća, iskazivali lažnu solidarnost s majkama, ali ne i ženama, umjesto što su izbjegavali odgovoriti na pitanje kako bi se svidjele jednima i drugima, samo da su barem uzeli u ruke roman Slavenke Drakulić Kao da me nema za svega nekoliko sati bili bi to bolji ljudi.

A ako ne bi, pitanje je koliko su ljudi. Točnije, jesu li ikada od začeća zapravo postali ljudska bića. Rekla bih, to pitanje je presudno, ne kada, nego kako nastaje ljudsko biće?

Piši mi,
Iv.

To: Ivana Bodrožić
Subject: Kako nastaje ljudsko biće?

Drago ljudsko biće,

namjerno te nisam zvala da provjerim gdje je zapelo jer sam se nadala da si na nekom dobrom mjestu do kojeg ne dopire ništa s kopna, a ponajmanje ove sumanute vijesti o licitiranju ženskim životima u predizborne svrhe. Ja sam se zadnjih dana borila s intervjuima povodom izlaska nove zbirke pjesama (kako dati različite odgovore na ista pitanja) i pogađaš, nema tko me nije pitao nešto u vezi s temama koje su se zavrtjele u kampanji. Ali dobro je to, prilika da i mi kažemo koju na temu vlastite kože, kada je već svaka prikaza stavlja na bubanj. Ne radi se kod njih ni o kakvoj brizi za zametak – kako to da ih ne brinu djeca koja su rođena pa napuštena – nego o staroj dobro kontroli žena, a preko njih i muškaraca, putem reproduktivnih prava.

Iza svakog slova tvog pisma, draga prijateljice, mogu samo stati, ali ne bih se zaustavila na otporu tom prozivanju silovanih žena kao ubojica jer odbijaju roditi: svakog onog tko ženama osporava pravo na taj važan izbor, te psihički siluje, maltretira, posramljuje, stigmatizira i proganja žene koje su se iz bilo kojeg razloga morale odlučiti na abortus, svakog bezočnog klipana i klipanicu koji na takav način skupljaju političke poene na tuđoj nevolji, za govor mržnje bih kaznila edukacijom i evo, samo za njih sam osmislila kratki odgojno-obrazovni kurs koji sam prigodno za njih naslovila Spas duše. Dala si mi ideju spominjući potresnu Slavenkinu knjigu Kao da me nema koja je upravo žrtvama silovanja, u ovom slučaju ratnih, dala glas, mogućnost da progovore o onom što su proživjele.

Ispisala sam ovdje neke rečenice stvarnih žena koje sam pronašla: onih žena koje prošle kroz pakao seksualnog nasilja ili kroz iskustvo abortusa bez odgovarajuće medicinske skrbi, kao i misli onih žena koje su se njihovim sudbinama bavile i o njima pisale pokušavajući dati neko dostojanstvo i smisao toj besmislenoj patnji kroz stoljeća. Ove bi rečenice svi ti estradni političari i pro-liferi koji se nonšalantno razbacuju glupostima i osudama, da je neke pravde, morali sto puta prepisati u bilježnicu i naglas čitati na državnoj televiziji sve dok se dobro ne zacrvene:

"A. je najmlađa sudionica rata. Iako tvrdi da ima petnaest godina, ostalim ženama je jasno da jedva ima trinaest. Ona zamišlja da je već odrasla, rat ju je učinio odraslom. Naglo, preko noći vojnici su od te djevojčice napravili ženu." (Slavenka Drakulić, iz knjige Kao da me nema)

"Čin koji je izvršen nad njenim tijelom ustvari je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog." (Susan Brownmiller, iz knjige Protiv naše volje : muškarci, žene i silovanje)

"Dvojba se povećava kada S. shvaća da otac njezina djeteta može biti bilo tko od silovatelja. Ona ne može zamisliti jednog oca, već samo očeve." (Iz knjige Slavenke Drakulić Kao da me nema)

"Na to mi je rekao, onako slomljenoj, polomljenoj s bolovima: eto vidiš da ti nije ništa bilo, taj seks u anus, to nije ništa strašno i to žena svaka može izdržati. Vidiš, izdržala si i ti!" (Ispovijest silovane žene za Novu TV)

"Kažu da ste 'grišnice', da je u vama ugasio materinski osjećaj, kad svoju djecu sami ubijate. Što na to kažeš, Kaja?

Ponda, da im opsujem, gadovima, sve što znam. Nismo čestite matere! A oni su čestiti, što na mekanom side i nama pridikuju kako ćemo živit, a našeg teškog života ni vidili ni okusili nisu… Lipo se nose, lipo jidu i piju, u lipom odaje, jo raj, raj sebi na zemlji napravili, a nama raj na onom svitu obećaju. I još nam gospoda prigovaraje da nismo dobre matere! A znaju l’ oni, šta je mater? Nije mater samo roditeljica, veće je mater i raniteljica. Lako je rodit, to može svaka, al teško otranit i ljude od njia napravit. Mogla sam i ja dvanajstero rodit, slipaca a ne dice. Jo, al ja sam čestita mater, reci im, pa na svoju dicu mislim. Sebe sam trovala, bola, bušila, ciganke me dropile i gnjavile, da me samrtni znoj oblio, samo da ne narodim dice. A zašto? Za oto da živima bude lipo, na žive sam mislila, za nji sam se patila i svoje tilo mučila. A oni, gadovi, gospodski, meni moju muku ne priznaju, već me još pritvorili da nisam čestita mater. A žena se pati od sviju najviše, ona je robinja, zapamti, robinja najgorja na ovome svitu." (Iz razgovora sa snaš Kajom, Nada Sremec, Nismo mi krive. Kako živi narod, Gospodarska sloga, Zagreb, 1940.)

"Kao što su mnoge siromašne žene uočile, dati ženi legalno pravo na odluku ne jamči da žena uistinu ima izbor. Ako trenutne društvene okolnosti ostanu nepromijenjene, tada je izbor tek formalan i ne predstavlja pravi izbor. Pravi izbor o pobačaju zahtijeva da žena ima mogućnost i da pobaci i da zadrži dijete. To znači da mora biti zajamčeno puno pravo djeteta na život, bilo od strane zajednice bilo od strane majke koja ga želi podići, ili u nekom alternativnom aranžmanu. Također pobačaji moraju postati tako jeftini i pristupačni da svaka žena može vršiti svoje pravo bez poteškoća." (Alison Jaggar, Abortion Wars: A Half Century of Struggle 1950-2000)

"Baka Kato, jel istina da je vaša Marta umrla?
Umrla, umrla, rođenica moja jedina.
A šta joj je bilo?
Kad u selu, sinko, za mladom ženom zvona zazvone, onda pitaj: ‘Jel sušica?’ pa ako ti kažu da nije, onda znaš daj’ utrošila.
Je li kod Marte bila sušica?
Nije.
Utrošila?
Da šta je! Ko i druge. Redaje se grobovi, kukaje matere. Sad je i nekud bolje izučile se, al’ u moje vrime umirale mlade ka muve. Nije sama, sirotica moja Marta, i druga joj je od toga umrla. Vidiš onu kuću tamo priko puta, troje siročadi ostalo." (Iz razgovora s bakom Kata, Nada Sremec, Nismo mi krive. Kako živi narod, Gospodarska sloga, Zagreb, 1940.)

"Namjeravam doktorirati i život posvetiti znanstvenim istraživanjima. Mislim da ću na tom polju biti korisnija društvu nego kao majka. Odluku o pobačaju nije bilo lako donijeti, no mislim da sam ispravno postupila." (Dunja 29, studentica, prepisano iz dnevnog tiska)

"Pravo žene da odluči o pobačaju ne proistječe iz nekog opskurnog prava na njezino vlastito tijelo; niti je to dio njezina prava na privatnost. To je kontingentno, a ne apsolutno pravo te proistječe iz ženinog položaja u društvu. U našem je društvu žena prvenstveno odgovorna za svoje vlastito uzdržavanje, za medicinske troškove tijekom trudnoće i poroda, za ispunjavanje kako materijalnih tako i emocionalnih potreba svog djeteta. Zbog toga su ženski životi pod velikim utjecajem njihove djece, dok je utjecaj na cjelokupnu zajednicu zanemariv. Nadalje, zbog takve situacije, svaka žena shvati da je ona, a ne država, primarni zaštitnik djetetova prava na život. S obzirom na te činjenice te gorespomenute principe, čini se bjelodanim da u ovom društvo isključivo žena ima pravo donositi odluku o opravdanosti pobačaja." (Alison Jaggar, Abortion Wars)

Mogla bih ovako nizati do sutra, ali mislim da je dovoljno jasno svakome tko želi razumjeti, a na nama je da se, ma kako god nas nazivali i što god nam govorili, borimo za Dunjino pravo kako se sutra ženama ne bi ponovila priča pokojne Marte, da se nikad nigdje ne bi ponovila ne tako davna priča žene iz Afganistana koja je zato što je silovana osuđena na dvanaest godina robije (silovatelj oslobođen) ili devetogodišnje djevojčice iz Brazila koja je ekskomunicirana iz Crkve nakon što je pobacila (silovatelj, pedesetogodišnji očuh, pogađaš, nije ekskomuniciran, ali liječnici koji su pomogli djevojčici jesu).

Jedini bol koji nam je podnošljiv uistinu jest tuđi bol, i tu je, možda odgovor na pitanje koje si postavila: kako nastaje ljudsko biće, čovjek? Čovjek nastaje tako da mu tuđi bol postane nepodnošljiv, a tuđe pravo podnošljivo. Mimo toga je ništavilo, poništena humanost.

Do nekih, nadam se, vedrijih i "suvremenijih" tema, vedro te pozdravljam i suvereno grlim,
Tvoja Olja

Foto: Joe Flood; licenca.