Prijateljici umjesto čestitke

Subject: Prijateljici umjesto čestitke
To: Olja Savičević Ivančević

Draga moja prijateljice,

sve teme su prestale biti važne u trenutku kad sam svojoj majci i svim ljudima oko sebe pogledala u oči. Pred trenutkom u kojem smo jednako nemoćni, pred podrhtavanjem same zemlje, gubitkom tla pod nogama, pred panikom koja poput golemog vala briše sve naše druge ljudske karakteristike. Ovaj zadnji, 6.2 s epicentrom kod Petrinje, zatekao me u jednom od trgovačkih centara. Mama i ja smo se zagrlile, neki ljudi su počeli plakati, neki su se ukočili, ali većina je krenula žurno prema izlazu. Neki i panično. Za njima još neki. To je možda bila slika koja me je najviše uznemirila kada sam uživo osjetila umnažajuću energiju straha za vlastiti život koja se oslobađa u guranju prema izlazu, u trku preko drugih. Stampedo straha. Zapravo, to me je potreslo više od potresa. A nakon toga trenutak u kojem su se prekinule veze, a ja ne mogu doći do svoje djece. Samo finale ove godine, nema što.

A onda, kad je to prošlo, slike iz Petrinje. Htjela bih reći ovo: nije epicentar ovog razornog potresa bio pedesetak kilometara od Zagreba, epicentar je bio nadomak Petrinje, nekad jednog od najprosperitetnijih gradova u Hrvatskoj, a onda jednog od najdevastiranijih u ratu. Sada bi sve trebalo ići tamo, sve što može pomoći, obnoviti, ublažiti, zacijeliti, zagrliti. Iako se ne može sve, životi se ne mogu vratiti.

Mila moja... pisale smo sasvim drugi tekst za kraj godine, ali malo je toga ostalo primjereno za reći i napisati u ovom trenutku. Mogu ti samo poželjeti da solidarnost pobjedi strah, da neizvjesnost prihvatimo kao vježbanje fleksibilnosti, da se maknemo samo od svog centra i da budemo bolji, strpljiviji, ljubazniji, mekši. Nema tu puno pameti.

Grlim te snažno,
Iv.

Subject: Prijateljici umjesto čestitke
To: Ivana Bodrožić

Draga Ivana,

ni pet minuta otkako sam završila svoj odgovor tebi, sve što sam pisala u tom prethodnom pismu postalo je potpuno nebitno. Nisam baš sklona panici, raspadnem se tek naknadno kad se sve smiri, zagrlila sam kćer ispod nekog štoka, stan se ljuljao, a onda, kad se sve smirilo, spustile smo se na ulicu i pokušale saznati što je s Pjerom, Nikom i psom.

Moji novi susjedi, ljudi koji su već preživjeli zagrebački potres u ožujku, bili su očajni, izgubljeni. Prolaznici u automobilima su plakali, s raznih strana sirene hitne i vatrogasaca, u blatnjavom Ribnjaku djeca, puno ljudi, dezorijentiranih, i male djece koja se, ipak, igraju. A onda pristižu užasne vijesti: Petrinja, Glina, Sisak... To jutro mi je pisala prijateljica pjesnikinja, ona je s dvoje male djece na selu blizu epicentra, dogovarale smo se da dođe po role za svoju kćer kad bude u Zagrebu, a samo pola sata kasnije – katastrofa, tuga. U kratkoj poruci javlja da je dobro, izašli su na vrijeme, ostalo ne znam. Prijatelju iz Zagreba u liftu u neboderu zaglavilo je dijete... Strah, briga, nesigurnost.

Kad smo konačno odlučili vratiti se u stan, na ulici punoj ljudi koji su hodali uglavnom po tramvajskoj pruzi, zaustavi me žena, otprilike mojih godina, raspletene plave kose s cigaretom u ruci i poželi mi dobrodošlicu u Zagreb, bez ironije, od srca (ona je čitateljica). Željela mi je reći nešto lijepo u tom suludom trenutku, u prolazu, poželjeti bolju Novu. Hvala joj, to zbilja neću zaboraviti!

Moja kćer se počinje smijati i ja tek tada primjećujem da sam izašla iz stana obučena u nešto potpuno neopisivo i neprikladno, što sam dohvatila, no kao da je važno. Drago mi je što se ona smije, iako meni smijeh nije ni kraj pameti.

Susjed iz prizemlja, tvoj Vukovarac, šalje bocu rakije, nakon dugo vremena kupujem cigarete i dimim.

Uzimam neki ležaj, posteljinu, nosim u Booksu ispred koje je gomila ljudi, unutra Mika, Dušica i ekipa Ljudi za ljude u akciji; prikupljaju, razvrstavaju. Ljudi donose deke, punjače za mobitel, boce vode... Ti ljudi pred Booksom i oni u Booksi jedina su slika koja malo spašava dan, a stradalima u Glini i okolici barem donekle, nadam se, olakšava noć.

I dok kuglice na boru lagano podrhtavaju, ostajem bez teksta za ikakav zaključak na kraju ovog pisma i za kraj ovakve godine. Ipak, kako god završila neka to, barem ovdje, ne bude s potresima i virusima, neka to bude s pjesmom; s jednom koju sam započela prije nekoliko tjedana, a ne znam je, ne mogu, završiti.

Želim ti spokojnu zadnju noć u ovoj godini i mirna, sretna sva nova jutra!
Olja

*

svaki dan hodam prema zvijezdi

ta zvijezda je u susjedstvu

gotovo iza ugla

ponekad povedem i psa

ali nikako da stignem

na zvijezdu

svaki dan idem prema zvijezdi

po nešto dragocjeno, po kruh

ili k tebi

možda upravo sada sjediš

na zvijezdi kakva slučajnost čudo

i večer je mirna kao snijeg

ispod lopate

voljela bih te povesti na zvijezdu

dobru i običnu, poznatu zvijezdu

koja se udaljava

a već je evo kraj godine

i naša zvijezda podrhtava i ruši se

i treperi i sja