Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

Large photo 1604230729027 8459422f69da Foto: Zuza Gałczyńska; Unspalsh.
Četvrtak
05.11.2020.

To: Ivana Bodrožić
Subject: Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

Draga moja,

ima neke simbolike u tome što ti pišem u Noći vještica, nakon što sam pokušala pohvatati vijesti koje su mi prošlog tjedna promakle, a tjedan je bio opasan, neproničan i magičan kao vještičji uvarak. Naš okvirni dogovor bio je da pišemo o naslovima članaka i razgovora koji se odnose na autorice, a koji su često znakoviti za odnos prema svim ženama u javnom prostoru, od zvijezda i državnica do žrtava nasilja. Ali, znaš kako to već biva, kako sam čitala tako su mi se neprekidno otvarale nove šahte, a pažnju su mi privukle dvije zabrane, od kojih se, gle čuda, nijedna izravno ne odnosi na Covid (znači li to da društvo i dalje postoji?). Krenut ću redom.

Pročitala si sigurno da je u listopadu na sat vremena donijeta važna higijenska mjera: ukinuta je mogućnost komentiranja ispod članaka na portalima. Napokon! Iako je nekad, u početcima komentiranje izgledalo kao dobra ideja (kakav idealizam iz današnje perspektive), u praksi ta kaljuža nije služila ičemu osim psihopatskom iživljavanju. Svakom šmokljanu i šmokljanici dala se prilika da anonimno postane bully i objeručke su je prihvatili: kome se nije dogodilo da satima, možda i tjednima piše tekst, a onda pod isti nahrupe niža stanja svijesti. Ne znam što ti misliš, ali rekla bih da ova mjera, ako i dođe za stalno, dolazi kasno jer takva retorika odavno se prelila i na društvene mreže i u privatne poruke i u Ured predsjednika Republike.

U usporedbi s anonimnim komentatorima, lektira sa zidova javnog zahoda bila je Poslanica Korinćanima, a njihova sloboda hračkanja čovječanstvu bi falio koliko i slobodan ispljuvak na cesti.
Ipak, ruku na srce, tko je normalan zadnjih godina ozbiljno obraćao pažnju na to? I nisu li se naslovi, pa i naslovnice često približavale poetici anonimnih komentara.

Nakon pojave pokreta Me Too, stvari su se, bar što se odnosa prema ženama tiče, na površini promijenile i sada se trapavo traži po desku kako nadomjestiti stari dobri seksizam koji je tako efektno zvučao: "Tretiram muškarca kao roba", "Neki će biti razočarani, ali ja sam ona pustolovka koja piše o seksu", dva su možda i najomiljenija iz moje privatne kolekcije tendencioznih naslova, rečenice koje ne bih izgovorila ni da sam jela bunike, koje ni iz konteksta nisu izvađene, nego su proizvoljan izum nečije vrckaste glavice (često i ženske, tu nažalost nema razlike). Znam da je i tvoja kolekcija naslova stilski raskošna, pa daj me podsjeti!

Pitala sam jednom frendicu, sveučilišnu profesoricu, što misli, kol'ko će to trajati, a ona mi je akademski odgovorila:
"Dok ne prestanemo menstruirati."
"Onda će nas početi doživljavati kao ljudska bića?"
"Onda će nas zaboraviti."

Susan Sontag, ipak, nisu zaboravili pa evo uz izlazak njene nove knjige koče se naslovi u kojima piše kako je bila uvijek "gladna još seksa, još opera...", hm, ne sjećam se čega je još Susan bila gladna, ali teško je zamisliti da se u tom registru piše o nekom intelektualcu njenog kalibra. Da, i pametne žene vole one stvari, a i operu, kakva urnebesna vijest! Mala je razlika u javnom poimanju Sontag, Žuži Jelinek i Kim Kardashian, nijanse jedva da postoje.

U kolektivnoj podsvijesti žene su još uvijek samo spol i to onaj koji postoji u odnosu na muški. Nakon desetljeća filmova, romana, performansa, feminističkih teorija i aktivizma, pomaci mi se čine nekako mali. Ipak, vjerujem da bi mi nam bilo posve svejedno što se o nama piše kada bismo nakon intervjua sjele u svoj Porsche cabriolet i odjurile u zalazak sunca, ali kad se nakon svega vraćaš u svoj komšiluk, razred, obitelj i misliš se što ćeš sutra klincima skuhat za ručak, kad jedva izboriš vrijeme da na nekom kuhinjskom stolu nakucaš taj svoj u budućnosti "prevođeni i nagrađivani roman", onda ti isforsirani medijski "senzacionalizam" s pravom ide na živce. U najboljem slučaju, osjećaš se izmanipulirano.

Ono što na kraju ove tirade hoću reći, ako su komentari kaljuža podsvjesnog, što o našoj svijesti govore visoko pozicionirani naslovi? Jer problem i nije bio dolje, nego je problem, kao i obično, gore. Tamo gdje se stvara klima, odakle se kroji javna misao. Ako nešto zaista treba mijenjati, ako negdje treba preuzeti odgovornost, zar ne bi trebalo početi od početka, od glave, naslova?

A naslovi koji su, u trenutku dok ti pišem, pomeli i vijesti o koroni, jesu oni o zabrani abortusa i najvećim uličnim demonstracijama u povijesti Poljske, o protestu koji su demonstrantice otvoreno nazvale ratom. To ja zovem festivalom slobode! Za nikakva javna okupljana danas nisam, ali ovo što se događa u Poljskoj potencijalno može ugroziti više ljudi (ako uzmemo u obzir da su i žene ljudi) nego ijedan virus. Pisale smo još u srpnju o opasnostima zabrane abortusa, pa se neću ponavljati, za one koji su propustili pročitati, a zanima ih, link je ovdje.

Ipak, kad se pokrenu ove nemile teme koje prijete da, naposljetku, našim kćerima ukinu neka mukotrpno izborena prava, ponovo preispitujem sebe osobno. Naime, ti znaš, iako uvijek jesam bila za slobodu izbora kad je pravo na pobačaj u pitanju, intimno sam imala, a i danas katkad imam problem s razumijevanjem takvog čina, vjerojatno zbog iskustva dva teška zadržana spontana pobačaja (to je ono kada plod odumre u maternici pa ga treba odstraniti kiretažom). Nakon takvog iskustva koje nanosi veliku bol, a prvenstveno mislim na bol gubitka, može biti problematično prihvatiti da se druga osoba odriče nečega što ti želiš. Ali kako bih postupila da danas, u ovim godinama, nakon takvih iskustava i s dvoje odrasle djece, ostanem trudna? Ne bih ni trenutka dvojila. I voljela bih vidjeti tog moralizatora koji bi mene, jednu od mnogih čije su tijelo strugali, boli, rezali i šivali, koja je izgubivši trudnoću, jednu pa drugu, od tuge umalo sišla s uma, pokušao uvjeriti da je oplođeno jajašce važnije i od mog života i od života moje dvoje rođene djece. Voljela gledati u oči tog indolentnog balavca ili starog gada ili kakve Markićkine poklonice dok me uvjeravaju da moram opet pretrpjeti mrcvarenje da bih na svijet možda i donijela dijete o kojem više nemam snage, volje, a bogme ni ovozemaljskog vijeka brinuti kako bih htjela i kako mislim da svako dijete zaslužuje – a kad ih već donesemo na ovakav svijet, zaslužuju sve najbolje što možemo dati.

O tome se naime radi: je li oplođena jajna stanica naše buduće dijete ili naš životni problem, zavisi o tome što nam kaže naše srce i, još puno važnije, naša glava. A svaka žena, uz ovu temu, ima neku svoju priču i svoje razloge. Imati dijete, to dobro znamo, doživotni je posao i ako govorimo o odgovornom roditeljstvu, društvo bi se u isti smjelo miješati jedino na način da osigura brigu i pažnju rođenoj djeci, a nerođenoj će učiniti uslugu isključivo brigom za buduće majke. Međutim, jasno je i naivnijima, nikad se nije ni radilo o odgovornosti, nego o pukoj kontroli žena i svođenju ljudskih bića na inkubatore. Što se, pak, katoličke crkve tiče, pitam se, pitam te, pitam njih – ne bi li bilo plemenitije i iskrenije da skrbe o onoj djeci koju su brojni svećenici napravili ženama s kojima žive (ili ne žive) u izvanbračnim zajednicama? Zar ta djeca nisu zaslužila tate ili barem alimentacije? Ili je i to, opet, samo mamina odgovornost?!

Radilo se o maloljetnicama, zrelima ženama, vjernicama ili ne, onima u braku ili onima koje su solo, Poljakinjama ili već sutra o nama, preostaje nam samo solidarnost, međusobno razumijevanje i poštivanje tuđeg izbora. Ne postoji ni jedan rat u koji bih išla, ali u ovaj sam spremna otići u spavaćici, onoj bolničkoj, u kojoj sam s ostalim ženama krvarila nakon poroda i kiretaža; išla bih za naše babe da nisu uzalud bile hrabre, i za željene kćeri i sinove koje će odgajati sretniji roditelji.

A kakva je odgovornost tog društva koje u ovo doba bez jasne budućnosti poručuje da djecu treba rađati pod svaku cijenu i u svim uvjetima, pa makar ih rađale u paklu? Ono što su nama djeca, za takva društva je tek buduće topničko meso, drugog odgovora ne nalazim.

Draga prijateljice, piši mi, trebam tvoj sunčani glas u ovoj magluštini!

Šaljem ti zagrljaj,
Tvoja Olja

 

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

Draga moja prijateljice,

dirnulo me ovo tvoje pismo i prvo što imam potrebu jest zagrliti te u toj spavaćici i pokušati podsjetiti na sve ono dobro što je nama naše tijelo, naša ženskost donijela, a kako je samo dug i trnovit put bio do toga, od prvih dana djetinjstva, onih kojih se niti ne sjećamo. No da bismo došle do toga, do pune samosvijesti o tome što smo, tko smo i da nikada nikoga ne trebamo pitati za dopuštenje, u društvima kao što je ovo, bilo je proliveno i bit će proliveno puno suza, menstrualne krvi i znoja da se bjelodano pokuša objasniti. Evo kako ja to vidim.

Problem je u rađanju. Dokle god žene budu imale isključivu mogućnost donošenja novog života na svijet, dotle će razne društvene instance na njih polagati pravo, dotle će se tretirati kao svačije dobro, kao inkubatori, kao izvorišta hrane i topline, kao kapital koji treba oploditi, ponekad kao neposlušna divljač koju treba disciplinirati, i toj borbi naprosto neće biti kraja. Ona će se odvijati uvijek iznova, iz generacije u generaciju će se voditi, sve dok se većina društava ne podigne na neku višu razinu svijesti i dok se žene globalno ne počne tretirati ravnopravno. Nisam sigurna ni je li to moguće. Ono što je naša najveća čarolija, ujedno je i naša najstrašnija kletva. No ono što sam sigurna jest gdje ta kletva počinje i u kojem trenutku mi internaliziramo naše "ženske strahove", samoprijezir, pa neke od nas onda postanu i Markićke, živeći svoje ženske sudbine u povišenoj razini besvijesti.

Ne znam jesam li ti ikada u našim gorko smiješnim razgovorima uz vino rekla kako sam se u ranom djevojaštvu, tek kad sam počela otkrivati svoje tijelo, nakon samozadovoljavanja ustrajno molila za Bogu pokoru. Onako odoka bih si zadala par očenaša i zdravomarija, čisto da se pročistim od grijeha koji je već u moje srce i tijelo duboko ušao kroz zabranjena vrata prvih seksualnih fantazija i užitka. Uživala sam i bila prestravljena. Čak i nisam odrastala u posebno religioznoj obitelji, ali godine vjeronauka od najranijeg djetinjstva, učinile su svoje. Srećom, ta praksa se ipak nije dugo zadržala, a povratak na pravi put, kao i toliko često kasnije, u velikoj mjeri dugujem prijateljicama s kojima sam u toj dobi sramežljivo, ali sve otvorenije počela razgovarati pa smo došle do zaključka, mada su nas pokušali držati u uvjerenju da smo pojedinačno pogane i grešne, kako dijelimo ista iskustva odrastanja. Odjednom je sve nekako bilo prirodnije i lakše.

No tu je polaganju prava na naša tijela bio tek početak. Tek je trebalo načeti misteriju prvog seksa koji se kod djevojaka i mladića iz korijena tretira drugačije. S kim ćeš prvi put spavati, kome ćeš "pokloniti svoju nevinost", hoćeš li ostati trudna, hoćeš li postati laka, hoće li te pratiti glas da uživaš u seksu, hoće li te ostaviti nakon što te iskoristi (jer ti ne možeš iskoristiti njega, naprosto to nije koncept), što će o tebi misliti budući muž (prema kojem te oblikuju od rođenja), hoćeš li zakačit neku bolest i ostati bez mogućnosti da imaš djecu? I što si onda? Vrijedi li to običnog seksa? Svi ti nazubljeni strahovi, sve te babaroge, prijetnje, užasi prvog odnosa vise kao crni oblak iznad uzglavlja kreveta naših djevojačkih soba i tako nas lijepo i elegantno vode prema naslovima koje spominješ na početku svojeg pisma.

Poznato je: iz jezika se puno toga može saznati i naučiti o društvu. Primjerice, mi još i dan danas govorimo o spaljivanju vještica. Dokle god mi ne počnemo u svakom razgovoru, u svakom podsjećanju na te užase iz povijesti govoriti o spaljivanju žena, potpuno izbacivši mitsko, izmišljeno biće, dotle se nećemo maknuti dalje. Jer spaliti vješticu sugerira nešto sasvim drugo nego spaliti ženu. Ja, primjerice, inzistiram na tome da se radilo o spaljivanju žena, žena koje su imale neobičan madež, koje su bile posebno lijepe, posebno vješte, posebno privlačne, posebno dobre iscjeliteljice, posebno samosvjesne. Dakle, postojao je period u ovoj tmurnoj i bizarnoj ljudskoj povijesti, a podsjetimo da je zadnja takva praksa spaljivanja upriličena u Zagrebu, čuješ li je kako vrišti, u kojem su bez ikakvog razloga muškarci spaljivali ŽENE.

Osobno, kad god čujem nekoga da kaže vještice, ja ga/nju, otkad sam osvijestila to s jezikom, ljubazno ispravim. Jer ovo prvo zvuči kao da kažemo jednoroge ili zmajeve, a za njih, iako nam dođe žao da ih spale, stvarno ne znamo kako se osjećaju i osjećaju li išta. Kompatibilno tezi koju sam iznijela može se promatrati i stvar s naslovima.

Meni je ovaj tvoj s "muškarcem kojeg tretiraš kao roba" ipak hit, kad si mi to ispričala, svaki put kad bih se toga sjetila, počela bih se smijati. Nisam imala robove, ali evo, sad kad mi je zadnji roman izašao, spremam se stvarno na svašta. Iako se dotiče teme istospolne ljubavi, ona zapravo nije ni blizu glavna tema knjige, ipak su mi nedavno preko duplerice jednih novina raspalili naslov kako "Nikad nisam mogla shvatiti zašto je nenormalno voljeti osobu istog spola." I da ti budem iskrena, nisam, točno sam to i rekla, ali pored razgovora na četiri strane, pored toliko upiranja da objasnim u čemu suštinski leži naša zaključanost, zakočenost, intimni i društveni problemi, urednici i opremači točno znaju da će se među klikateljima naći oni koji mrze pedere pa ajmo onda istaknut ovu Bodrožićku, to će sigurno angažirati ekipu. Neću navoditi dalje, ali ću se rado spomenuti svog intervjua od prije nekoliko godina u najtiražnijim dnevnim novinama koji nikada nije izašao jer je utjecajan kolega pisac i novinar povrijeđenog ega u ratu za čast trodimenzionalnog Draže Mihailovića odlučio da ga jedna autorica ugrožava intervjuom o zbirci priča o ženama. Tako mi je ispod glasa objasnila novinarka. I iako nije, svima je to bilo u redu. Jer radilo se o, skoro pa, vještici. Za suprotan slučaj, moram priznati, nikad nisam čula.

Zato ću ti reći ovo: kad god treba, moja draga, oblačim spavaćicu i slijedim te, ustvari hodam pored tebe i držim te za ruku, za tebe i mene, za sve kiretaže koje smo prošle – tu veliku bol čovječanstva o kojoj se ne priča, a koje kao tema tek stidljivo ulazi u književnost, za naše kćeri, za naše ljubavi koje nas bodre, za sve Poljakinje, za sve izbore za koje ćemo si uzeti pravo, za sve orgazme koje smo osvojile, za bolje danas i sutra od kojeg nikad neću odustati jer se imam s kim i za koga boriti.

Grlim te,
tvoja Ivana

Foto: izvor.

Možda će vas zanimati
Četvrtkom u četiri oka
Homepage rowan heuvel ri frmxeyf4 unsplash 19.11.2020.

Ima li života prije smrti?

"Magle, mrakovi, vlaga, okretanje podzemlju i smiraju, sve je to karakteristično za studeni koji svog drugog dana obilježava, ni manje ni više, nego Dan mrtvih."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage judy garland ruby slippers ht mem 180904 hpembed 23x15 608 22.10.2020.

Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

"I tako smo nas dvije, Crvenkapica i Dorothy u nešto zrelijim godinama, krenule istom stazom oko teatra, da sretnemo one nedavne sebe..."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage secret 3037639 960 720 08.10.2020.

Literarna reportaža: književne influenserice na tajnom zadatku

Ivanina i Oljina reportaža iz jednog neobičnog kluba!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 4684668959 70bff53e6f c 24.09.2020.

S brda na brdo; Zagreb tak imam te rad

Ivana i Olja vraćaju se nakon ljetne pauze s kolumnom o novim počecima.

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 3028574128 b24d85587c b 16.07.2020.

Kratka odjava za varljivo ljeto

Oljina i Ivanina kratka odjava prije ljetne pauze. Čitamo se opet u rujnu!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 47108279111 fc20ac8422 c 02.07.2020.

Kako nastaje ljudsko biće?

'Rekla bih, to pitanje je presudno, ne kada, nego kako nastaje ljudsko biće?'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu