Koji fašizam je moj?

To: Ivana Bodrožić
Subject: Koji fašizam je moj?

Draga Ivana,

ima tu blizu mene na Poljudu jedan lipi pazarić na Skalicama i tamo sam baš jutros išla po trešnje. Da je meni koja sam odrasla u krošnjama kaštelanskih trešanja netko rekao da ću ih u odrasloj dobi kupovati... Ali što je tu je.

Zapravo, želim ti opisati taj kratki put kad sam se s trešnjama vraćala kući, svega tristo metara od Skalica do Poljuda i Spinuta. Negdje između štandova s jajima i medom, voćem i povrćem te štekata onog kafića u kojem je policija pronašla Filipa Zavladava nakon dvostrukog ubojstva smjestio se grafit koji mi uvijek vrati osmijeh na lice i zebnju u srce: PIJEN PIVU I MRZIN. Sve je tu, skoro k'o haiku, samo još sabijenije, konciznije. Zatim, čim prijeđeš cestu prema Kineskom zidu, na onoj napuštenoj kući na raskršću, možda si je uočila, u kojoj se prije tri godine skrivao manijak koji je napadao i tukao prolaznice u kvartu, lijepo piše bez zareza: JASENOVAC MAKSOVI MESARI. Još malo i pred mojom smo zgradom, a na njoj nema čega nema, put čovjeka vodi kroz same simbole što motre ga prisno, a duh im se divi: deseci kukastih križeva, ušatih uova, endehavoa, zadomspremnih, pa nadalje, a pred samim portunom lijepim velikim slovima klasik UBI SRBINA. Rekao bi čovjek: ona četiri Srbina što su ostala u gradu, koja ugroza i opasnost.

I tako stoje ti grafiti godinama, nitko ih ne primjećuje niti zarezuje, pa ni ja. I onda ti navrati barba iz Švedske i umalo padne u nesvijest. Split je toliko ružno išaran navijačkim i šovinističkim grafitima da izgleda kao tetovirani nasilnik, što u neku ruku i jest. Jedini grafit koji nije uspio preživjeti ni 24 sata je zvijezda (crna k tome) koju je neki momak nacrtao sprejem, u po dana, baš dok sam šetala psa. Ovi ostali nikli su pod okriljem noći, iako mi nije jasno zašto jer kakva ti je to hrabrost potrebna da danas napišeš ZDS? Pa to visi sa svakog trećeg retrovizora u autu.

Onda sam došla doma, upalila kompjuter i pregledala vijesti. Kad tamo svi se zgražaju i čude nekom transparentu i nekim tupavim klincima navijačima u Zagrebu. E, tu sam se i ja malo iznervirala. Pa što vam je ljudi, mislim se, jeste vi isto iz Švedske, živimo li mi u istoj zemlji, prolazimo li istim ulicama, pokraj istih zidova, gledamo li na istoj televiziji iste utakmice? I ne, ne radi se "o mladim budalama bez škole", svakako ne samo o njima: škole su pune gimnazijalaca, budućih obrazovanih ljudi koji će za sebe među vršnjacima s ponosom reći da su fašisti. Da ih je školski sustav htio drugačije naučiti, ne bi oni izlazili iz škola hvaleći se fašizmom. Iako nitko od njih migranta vidio nije, njihova mržnja prema tim nesretnim ljudima postala je trend, nešto kao brand tenisica koji će ih učiniti malo većom facom u razredu.

Nije se koljeno bijelog policajca tek tako našlo na vratu Georgea Floyda, osim što rasizam nije od jučer, trebao se zato pojaviti Donald Trump; ne tuče i ne maltretira valjda policija migrante na hrvatskoj granici bez znanja hrvatskih vlasti. Ono na čemu se predano radilo urodilo je plodom, možda se malčice otelo kontroli, možda su se momci s Kustošije mogli malo uljuđenije izraziti, onako kako se s tisućljetnom uljudbom izražavaju njihovi lideri u Saboru.

Kad je nešto blagoslovljeno s više instance, kao što jesu naši "umjereni fašizmi" (da citiram Pogačara), onda nema nikakve prepreke da se nasilje raspojasa. Pijem pivu i mrzim, samo opušteno.

Meni čitav ovaj fašistoidni revival, od američkog trumpovskog konzervativizma do premlaćivanja ljudi na balkanskim rutama, sliči na Ionescovu dramu Nosorog nastalu tridesetih prošlog stoljeća, alegoriju u kojoj se ljudi jedan po jedan počinju pretvarati u nosoroge, dok ne ostane jedan jedini posljednji čovjek. Zabrinjava, međutim, što se navodno u stvarnosti ni sam Ionesco, kojemu je naizgled sve o fašizmu bilo jasno, nečasno ponio kad je antisemitizam u pitanju, ogriješivši se o svog prijatelja i kolegu Mihaila Sebastiana. Hoće to ponijeti čovjeka, taj oportunizam, krive procjene, pizdunstvo – pokušavam shvatiti.

Možda je upravo Sebastianov autobiografski roman For two thousand years pravo štivo da bi se shvati taj proces koji se opet ponavlja, kako se to sve vrlo polako kotrlja, zaglađuje se teren, kako na početku svega ne stoje navijački polumozgovi, nego političari i intelektualci koji znaju uvjerljivo i civilizirano objasniti zašto bi neku rasu trebalo istrijebiti, zašto silovane žene ne bi trebale pobaciti, zašto je svo zlo od Kineza i muslimana, zašto homoseksualce treba liječiti, a ne dati im napuštenu djecu na usvajanje..., dok se paklena mašina zahuktava tako da se više ne da zaustaviti dok ne pogazi sve pred sobom.

I uvijek se nađe neka poštenjačina poviče: Svi smo mi za to krivi!

Kolektivna krivnja, neka hvala, ne bih! Hvala manituu, nisam dio nijednog kolektiva, ne vjerujem u kolektivni identitet, zašto bi ijedan od tih fašizama koji rade o mojoj ili ičijoj glavi bio moj. Koga svrbi, neka se slobodno češe po vlastitom kolektivu.

Nego, kako smo mi pjesnikinje aka "čuđenje u svijetu", da te s tih pozicija nešto pitam: Kako to da su nam zlikovci ukrali jezik? Pa je tako antifašizam u Americi, kao odgovor na rasizam i nasilje, postao terorizam, a nečije pravo na puki život ili na to da u životu bude što jest, da voli koga želi, proglašava se za kriminal ili bolest.

Možda bismo trebali okrenuti stvari, obnoviti jezik, vratiti mu istinitost. Početi s osnovama, kao recimo:
Rasizam je bolest.
Šovinizam je bolest.
Nacionalizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u bolest.
Homofobija je bolest.
Seksizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u  mizoginiju.
Mizoginija je bolest.
(Slobodno nadopiši!)

Ove su bolesti ubile, osakatile i unesrećile više ljudi nego rak, sida i korona.

Pokušaj zamisliti svijet po mjeri ovih nabrojanih gore koji su Za ustanovu spremni! Netko za ludnicu, netko za večernju školu, a netko i za zatvor. Samo bez njih ovaj svijet bi konačno prodisao i probudio se kao svijet sretnih ljudi.

A sad ću se, prijateljice draga, posvetiti svojim trešnjama. Dok pljuckam koštice, mislit ću na duše koje ispisuju one parole i grafite jer treba to ipak odlučiti, organizirati se, potrošiti dragocjeno slobodno vrijeme, a i sprej. Ima li ta napaćena duša koja pije pivu i mrzi kakvu tajnu? I što bi me dočekalo da u nju zavirim? Kakav bi se mrak u nas zagledao iz tog bunara. Zanima me što o ovome misliš jer znam da misliš.

Vita breza, zelen bor, čekam brzi odgovor,
Tvoja Olja

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Koji fašizam je moj?

Draga moja prijateljice,

kad sam primila tvoje pismo, nisam ga odmah pročitala, žurilo mi se na put, vidjela sam samo naslov koji me možda naveo na pomalo krivi trag. Dan i pol razmišljala sam o tome koji fašizam je moj, uvjerena kako svi imamo neku slijepu pjegu, barem pjegicu, od koje ne vidimo vlastitu predrasudu, zaokupljeni brigom o svijetu po našoj mjeri. Bila sam spremna svašta priznati; evo, primjerice, ja mislim da s hadezeovcima nešto nije u redu, en général. Nedavno sam u jednom širem društvu upoznala djevojku koja se udaje za visoko pozicioniranog hadezovca, pristojnu, talentiranu, simpatičnu u svakom smislu, ali moj kredit je bio toliko nizak, srozan samo tom inkriminirajućom činjenicom, da sam bila na rubu nepristojnosti.

Jer kako, nije mi jasno, kako ako imaš imalo poštenja, svijesti i savjesti završiš u jednom takvom kolektivu koji se zadnjih tridesetak godina iz izbornog ciklusa u izborni ciklus pokazuje kao kvarno i prepredeno društvo. S druge strane, 'ajde Ivana, šta si takva, osuđuješ ljude prije nego što si ih upoznala, i kažem, potaknuta samo naslovom tvog pisma, bila sam spremna, raskrinkati samu sebe i priznati jednu takvu predrasudu koju bih mogla tretirati baš kao tu slijepu pjegu. "Moje ime je Ivana i imam problem s hadezovcima i njihovim simpatizerima prije nego što progovore. Oprostite."

A onda je, jebiga, došao Vili Beroš. Borac protiv korone, prvi čovjek zdravlja nacije, koji se prije izbora presvukao u bešćutnog homofoba, izjavivši kako je za djecu zdravije i bolje živjeti u domu, nego u obitelji, ukoliko ih odgajaju istospolni partneri. Nije frka što su tu istu djecu ostavili upravo zdravi, heteroseksualni roditelji pa mu već tu logika škripi, ali da je to izgovorio zdravstveni djelatnik, ne znam može li se to zvati drugačije nego fašizmom.

I onda sam se opet vratila na promišljanje o hadezeu. Za mene, prijateljice, tu leži kolektivna krivnja, na koju si se sama osvrnula. Beroš radi veliku štetu ljudima u Hrvatskoj, ogromnu, djeci, odraslima, obiteljima, gay zajednici kao i hetero, okrećući ih jedne protiv drugih. Momak djevojke koju sam upoznala radi također ogromnu štetu jer pristaje biti još jedan u nizu koji takvom kretenskom i nazadnom stavu daje legitimitet svojom odanošću i pristajanjem uz njihovu politiku. Nadalje, djevojka tog momka umjesto da ga primi za uši i išamara zbog takvog životnog odabira i, posljedično, stava koji, ukoliko se nije javno ogradio preuzima sam, ona slegne ramenima i kaže: "Nisam točno sigurna čime se on bavi i kako se našao u politici, ali stvarno je dobar čovjek." (?) I na koncu, toj djevojci nitko ne kaže, alo, mala, što ćeš ako jednoga dana vaše dijete bude gay, ako se bude moralo skrivati i sramiti pred većinom u društvu koje su stvorili Beroš&C.o., skupa s tvojim dragim i vašim tihim pristajanjem. Što ćeš, na kraju krajeva, da ne potežemo djecu, reći svojim prijateljicama koje stranka tvog budućeg muža prokazuje kao osobe koje su nesposobne, nezdrave, izopačene pa ne mogu odgajati djecu?

Eto, to je kolektivna krivnja za koju ja vidim da postoji i da svoje tragove ostavlja svuda oko nas. I možda će mi, baš zbog ovoga što pišem, neke od njih zamjeriti, ali ja ne mogu a da se ne izuzmem iz toga, ne mogu slegnuti ramenima, dovoljno puta do sada vidjela sam kuda vode, kako si rekla, naši umjereni, građanski fašizmi. Jer, ipak, važnije je da svi budemo malograđanski pristojni jedni prema drugima, da nitko ne govori baš što misli, da nitko i ne misli, dok imamo naše mikro svjetove u kojima se možemo dobro zabavljati. Sve dok ih jednog dana više ne budemo imali.

A onda, ima tu jedna Luda Baba, u mom kvartu koji je po svemu sudeći, sličan tvom. Kad pogledam kroz prozor vidim jednu malu trafostanicu, umjetnički oslikanu grafitima. Na njoj se nalazi kombinacija Krista s trnovom krunom, nekih hrvatskih ratnika, mislim da je s bočne strane i jedan tenk, zatim šahovnica – prvo–polje–bijelo, a u velikom križu piše: ZA DOM SVETI. Kako se samo dobro dosjetio taj neimenovani, urbani umjetnik u Dugom Selu. Uglavnom, nedaleko od te umjetničke instalacije nalazi se i jedan kafić gdje se skuplja ekipa pijen-pivo-i-mrzin, a nekad svoje stavove izražavaju toliko glasno da mora intervenirati policija. Razumije se, s nekima su već i frendovi, tako da su intervencije prilično baršunaste, dok ostatak susjedstva šuti i trpi. Osim Lude Babe. Tako je svi zovu. Kad ovi iz birtije pretjeraju, Luda Baba se spušta, dolazi hrabro pred njih i viče kako ih nije sram, kako nam ne daju spavati, kakav to rječnik koriste, a onda se oni počnu s njom sprdati, glume da laju kao psi, i sve skupa podsjeća na nimalo smiješan sukob u Fellinijevoj drami. Jer to nije film, to je naša stvarnost.

Jučer su me, kad sam pogledala kroz prozor na taj mali trg, dočekale crne zastave i nakon prvotnog šoka shvatila sam da je to jedna od frakcija pravaških stranaka. Je li to bila čista, autohtona ili ova sasvim obična, nisam prokužila, ali bilo je jasno da se sprema predizborni skup. Tutnjalo je kako ćemo "zapalit Krajinu do Knina", Jasenovac i Gradišku valjda i ne trebam spominjati, ali spomenut ću sve susjede koji vise s balkona, malo im je glupo, a malo im je zanimljivo, malo vrte glavama, malo zatvaraju prozore. A onda se čuje dernjava. Dolazi Luda Baba i direktno se obruši na pojačalo, čupa kabel, zatim netko zove policiju, a policija legitimira, pogodit ćeš, nju. S njom se raspravljaju idućih pola sata, jedna mlada policajka urla na ženu koja bi joj mogla biti baka, ženu koja jedina brani kvart od našeg umjerenog fašizma, toliko potresna scena, dok mladići obrijanih glava vraćaju kabel u zvučnik kako bi opet zasviralo gdje ćemo paliti. Mene ti to ne čudi, kao ni tebe, samo me uznemiruje, svi ti ljudi iza prozora koji gledaju, oni me plaše. Ne znam što bi se njima trebalo reći da shvate kako ih se sve to skupa tiče. Ne znam koji bi jezik trebalo izmisliti.

Ti si, moja draga, sa svojim preoblikovanjem jezika svakako na dobrom tragu. Jedino što ja njima ne bih ni bolest dala. Znaš, bolesni ljudi najčešće ne biraju, osim ako uporno rade nešto što ih u bolest vodi. A ovi su sami odgovorni, nije ih strefila nepogoda. Neka bolest ostane hrabrim ljudima koji će se s njome boriti. Ovima ide odgovornost za njihov loš izbor. Jednom je netko pametan to sročio otprilike ovako, sigurno si to već čula, ali vrijedi ponoviti: ljudi ne biraju gdje će se roditi, koju će boju kože imati, ne biraju rod, seksualnu orijentaciju, niti jezik na kojem će progovoriti – ljudi biraju biti šupci prema ljudima koji nisu odabrali ništa od toga.

Usput, našla sam sjajne trešnje na jednom mjestu u Zagrebu, da znaš za nagodinu.

Ljubim te,
Iv.

Fotografija: Libela Facebook.