Srijeda
22.10.2014.

Krasznahorkai, László




Extra_large_krasznahorkai_photo_by_hartwig_klappert
Krasznahorkai, László
A+ A-
Suvremena mađarska književnost je na globalnoj književnoj sceni zastupljena sasvim neproporcionalno 'veličini jezika'; velik broj značajnih mađarskih pisaca prevođen je na mnogobrojne svjetske jezike, a književnike poput Pétera Nádasa, Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja ili Georgea Konráda mnogi ubrajaju među najvažnije europske autore. U tom smislu mogli bismo govoriti o mađarskom književnom boomu, no to bi bio semantički brodolom, jer izraz boom ukazuje na događaj ipak ograničenog trajanja, ako i izuzetne snage.

Međutim, ako bismo ipak odlučili govoriti o nekakvom boomu mađarske književnosti, ne bi bilo pogrešno reći da on traje više od stotinu godina, i da je u tom smislu u pitanju svojevrsni književni Big bang, manifestacija tolike snage da se njezinim posljedicama ne nazire skori kraj. László Krasznahorkai je samo zadnja velika zvijezda nastala na valu tog književnog Velikog praska, i jedan od posljednjih mađarskih pisaca koji je osvojio kritiku izvan same Mađarske. Najčešće u tekstovima ovakvog tipa uz iskaze poput 'osvojio je kritiku' ide i nastavak 'i publiku', no kod Krasznahorkaija to baš i nije slučaj. Naime, većim dijelom publiku još uvijek odbija njegov stil, ako ni zbog čega drugog a ono zbog jednostavne tromosti ukusa i nenaviknutosti na drukčije.

U pitanju je znamenita beskrajna rečenica ovog pisca, lelujava koliko i čvrsta, koja se izvija na bjelini stranica njegovih knjiga poput golemih kanjona na monokromnoj površini Marsa. Rečenica je to koja ne priziva točku, jer prema riječima pisca, "točka ne pripada čovjeku, ona pripada samo Bogu". 
 
***
 
U zadnjih nekoliko godina ipak se nešto promijenilo u pogledu recepcije Krasznahorkaija. Donedavno su o njemu pisali kritičari i kolege književnici, mahom uz silne pohvale, no gdjekad i uz sumnje u svojevrsnu prikrivenu književnu i filozofsku reakcionarnost (Jacques Rancière), te se činilo nevjerojatnim da ovaj autor ikada može postati poznat među širom čitateljskom publikom. No, iz ovog ili onog razloga došlo je do obrata te je ovaj književnik, dotad izvan Mađarske priznat i relativno poznat uglavnom u Njemačkoj, čak i u Americi postao književni hit.

Da će postati 'toast of New York', činilo se potpuno nezamislivim prije dvadesetak godina, kada je Krasznahorkai živio u New Yorku u stanu Allena Ginsberga, jednog od onih američkih pisaca koji su rano prepoznali značaj ovog istočnoeuropskog književnog majstora. Živeći kod Ginsberga Krasznahorkai je radio na velikom romanu Rat i rat, koji je uz veliku pomoć pjesnika i završen te objavljen 1999. godine. Ginsberg je tako pri samome kraju života učinio ono što je učinio na početku svog književnog puta za Williama Burroughsa, kojem je pomogao da objavi roman Queer, a kasnije i Goli ručak
 
***
 
László Krasznahorkai, sin odvjetnika Györgyja Krasznahorkaija i službenice Júlije Pálinkás, rođen je 1954. godine u gradu Gyula u Mađarskoj. Nakon studija književnosti počinje se baviti književnim radom 1982. godine. Tri godine kasnije objavljuje znameniti roman Sátántangó, prema kojem Béla Tarr snima poznati istoimeni film. To je početak suradnje ove dvojice velikih umjetnika, koja traje do danas. Krajem 80-ih godina Krasznahorkai je već veoma cijenjen pisac u Njemačkoj, a njegov tamošnji status vrhunskog proznog majstora samo je potvrđen 1993. kada za prijevod romana Melankolija otpora (roman je objavljen 1989. godine, a Tarr ga ekranizira 2000.) dobiva njemačku književnu nagradu SWR-Bestenliste za roman godine.

Potom započinje rad na romanu Rat i rat; tokom rada na knjizi putuje Europom, posjećuje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u kojima traju ratni sukobi. Od početka 90-ih godina mnogo putuje i u više navrata odlazi u Istočnu Aziju. Posjeti Kini, Mongoliji i Japanu znatno utječu na Krasznahorkaija, iako on sam tvrdi kako mjesto na kojem čovjek živi za umjetnost ipak nije presudno jer pisac uvijek juri prema istoj točki, prema mjestu na koje nikada neće dospjeti. A specifične geografske odrednice samo predstavljaju početnu točku puta.  
 
***
 
László Krasznahorkai je tek nedavno preveden na hrvatski; gotovo simultano su izašle dvije njegove knjige koje samo po svojoj veličini ne mogu stati u istu ravan; objavljivanju velikog romana Rat i rat (OceanMore) prethodio je izlazak sjajne kratke priče Posljednji vuk (Multimedijalni institut) kao izvanredan uvod. Do pojave ovih izdanja Krasznahorkai je bio relativno slabo poznat književnik u ovim krajevima. Za njega je, međutim, znalo onih stotinjak ljudi koji su imali sreće prisustvovati njegovom čitanju na Festivalu europske kratke priče početkom 2010. koje je posjedovalo snagu mističnog obreda.

Priče o tom događaju, kada je Krasznahorkai opčinjenoj publici pročitao izvanredan prozni komad o velikom venecijanskom činkvečentističkom slikaru Palmi Starijem i njegovim modelima, širile su se poput legendi o antičkim misterijima. Svatko tko je bio prisutan zakračunao je u svome duhu to sjećanje na fascinantnu književnu kornukopiju: čitati rečenicu ovog pisca dugu dvanaest stranica je jedinstveno iskustvo, no slušati Krasznahorkaija kako diše i putuje sa svojom rečeničnom zmijom nosilo je sa sobom gotovo mistični element, čudo prozne transfiguracije.

Međutim, to je čitanje potvrdilo činjenicu da je Krasznahorkai zapravo tradicionalan pripovjedač, i da je njegova proza upravo to – proza, a ne proza u poeziji ili lirska proza, ili koja god etiketa već bila prišivena na djelo ovog velikog pisca. Nedoumice izaziva samo duljina rečenice i lijenost čitatelja koji robuje navikama.
 
***
 
László Krasznahorkai zadnjih trideset godina pripada u krug najvažnijih mađarskih književnika. Već ta činjenica će poznavateljima mađarske književnosti biti dovoljna da se ocjene o Krasznahorkaiju kao jednom od najznačajnijih svjetskih autora kraja 20. i početka 21. stoljeća ne učine nimalo pretjeranima. Ovaj golemi pisac samo nastavlja plejadu mađarskih književnih majstora, liniju koju možemo pratiti od Endre Adyja preko Dezső Kosztolányija pa do modernističkog giganta 20. stoljeća Sándora Weöresa.

No ta linija velike mađarske književnosti je zapravo meandar kojeg nije nimalo uputno pratiti kao nekakav linearni fenomen. Ni rečenicu Krasznahorkaija također. Ona uvijek nastaje prvo u duhu autora, a njezin transfer na papir je poput najdelikatnije operacije transplantiranja, gdje bi je svaka, i najmanja pogreška potpuno kompromitirala. I zato Krasznahorkai za svoju prozu kaže: 

"Svaku rečenicu napišem u svojoj glavi, to se valjda i vidi na njima. Zato je moguće da se neko vrijeme počinju primicati živom jeziku, sve im je veća brzina, što za njih znači bivanje u svojevrsnom momentu tromosti. I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini --  i sada joj ne mogu zapovjediti da je gotovo, kraj, ta golema rečenica samo slijepo juri nekuda - i očito je da je danas jedino moja smrt može zaustaviti..."
 
foto: © Hartwig Klappert
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.