Toni Morrison je bila dovoljno hrabra prema sebi i prema svojim čitateljima da prizna kako njezin život nije podesan za knjigu. Drugim riječima, da je relativno dosadan.
Iako si nećemo utvarati da smo vodili zanimljiviji život od dobitnice Nobelove nagrade za književnost, s obzirom da već govorimo o japajakanju ipak se čini nekako prigodnim da baš u ovoj situaciji, dok hvalimo suzdržavanje drugih od pričanja o sebi, sami pričamo o vlastitom iskustvu, odnosno da brbljamo o našem ne tako zanimljivom životu.
Naime, ljudi koji čitaju dijele se na one koji vole biografije i autobiografije i one kojima su biografski tekstovi savršeno nezanimljivi. Autor ovog teksta oduvijek je imao slabu točku na biografske tekstove. Biografski zapisi, sjećanja, romansirane biografije, autobiografije, memoari - sve ove tekstove obožavao sam čitati kao dijete. Ali ne samo kao dijete. Od romansiranih saharinskih hausfrau ljigica u osnovnoj školi kao što su biografije Claudea Debussyja ili Toulouse Lautreca, preko biografija pjevača i muzičara, od Davida Bowiea pa sve do Giuseppea Verdija, ili knjiga o životima pisaca, od Majakovskog do Kafke, od Celana do Célinea, od Wagnera do Chopina, do Mishime i Gaugina... sve ove tekstove gutao sam mnogostruko brže nego li je to bio slučaj s drugim knjigama, bilo fikcionalnim djelima bilo esejima ili teorijom.
Vjerojatno ovakvo priznanje istovremeno u sebi sadrži i priznanje vlastite duhovne lijenosti, no barem mi brojni podaci zapamćeni iz knjiga nude mogućnost samoopravdanja preko drugih, mnogo znatnijih duhova. Po principu: ako je Proust obožavao čitati biografije, a jest, zašto si ne bih i ja mogao dopustiti isto. Dakako, ova vrsta razmišljanja izuzetno je limitirajuća i ne bi je se posramili skolastičari koji su si dopuštali taman onoliko slobode koliko im je to nudio tekst njihovih velikih uzora. Sloboda u odricanju vlastite slobode. No, sad kad sam vlastitu ljubav prema biografijama unizio usporedivši je sa skolastičkom tekstualnom flagelacijom, slobodan sam da se podsjetim na jedno čitanje koje će mi, vjerujem, ostati vječno upamćeno, i to ne u smislu ulaska u nekakav vlastiti biografski parnas, da ne kažem panteon, već kao tekst koji je poslužio kao snažno otriježnjenje, poput pijanog skoka u ledeno more.
Naime, nakon što sam posljednje ljeto prije upisa u srednju školu proveo čitajući Gospodara prstenova, vratio sam se u stvarnost posve opčinjen i začaran ovim svijetom. Visoki stil Tolkienov u to vrijeme nisam promatrao previše kritično, štoviše smatrao sam ga hrabrim i virtuoznim, pa sam brže bolje odlučio nabaviti i pročitati sva njegova djela. Nakon što sam to učinio pod ruke mi je došlo nešto što sam smatrao vrhuncem čitavog tog tolkienskog ciklusa – autorizirana biografija pisca. Napisana krajem 70-ih godina, samo nekoliko godina nakon smrti J.R.R. Tolkiena, ova knjiga pod nazivom J.R.R. Tolkien: A Biography na koricama je nosila sve one epitete kojima se biografije rado kočopere – 'definite', 'revealing', 'final' itd. No čitanje ove knjige autora Humphreya Carpentera koju mi je preporučio prijatelj koji je imao mnogo duži staž obožavanja i kritičkog proučavanja Tolkienovog djela ukazala se kao najveći čitateljski antiklimaks u mojoj karijeri pasioniranog čitača biografskih tekstova. Naime, Tolkien je bio sve ono što njegove knjige nisu bile – trezveni, briljantni građanin, pravi Englez iz najgore noćne more Zabolockog - čovjek koji je rođen, koji je napredovao u svojoj akademskoj karijeri, koji je oženio ljubav svoje mladosti, koji je napravio djecu, napisao neka značajna djela i zatim umro. U međuvremenu je došao i do nekih značajnih otkrića na području filologije i imao zanimljivo prijateljstvo s C.S. Lewisom te sudjelovao u razgovorima uz lulu i čaj sa zanimljivom grupicom ljudi znanih kao The Inklings, no to je otprilike to. Drugim riječima, Tolkien nije bio čovjek o kojem bi se trebala pisati biografija. Ispravak - čovjek čiju biografiju, dakako izvan područja stručnog interesa za Tolkiena, drugi čovjek nipošto nema razloga čitati. Kratak opis na Amazoneu po prvi put se učinio savršenim opisom neke knjige: "Carpenter's 1977 biography offers a broad look at the Oxford don, who lived a relatively quiet life. This also details his close friendship with C.S Lewis."
***
Nakon početnog razočaranja i antiklimaksa shvatio sam da je to - to. Tinejdžerska zaluđenost boemštinom, čitanje o životu Baudelairea, Nervala, Rimbauda ili Kamova, zamijenilo je poštovanje prema školskom učitelju engleskog Mallarméu, malograđanskom gospodinu Cézanneu svakako, Andreu Gideu možda; drugim riječima, prema ljudima koji su cijenili tekst, tekst, tekst, sliku i strukturu. Upravo zato mi se priznanje jedne od najčitanijih i najomiljenijih američkih autorica (ako ne uvijek i jedne od najcjenjenijih), nobelovke Toni Morrison, učinilo toliko simpatičnim. Morrisonova je prije nekoliko dana na jednom predavanju bila upitana misli li napisati biografiju, na što je odgovorila kako je čak bila i potpisala ugovor s jednom izdavačkom kućom koja je trebala objaviti knjigu o njenom životu, no kako je ubrzo shvatila da njezin život nije posebno zanimljiv. Inače, ako tko misli da ovaj čin implicitno odražava neku vrstu negativnog stava prema biografskim tekstovima taj griješi. Naime, Toni Morrison je prema vlastitom priznanju velika ljubiteljica biografija i autobiografija, a prije nekoliko godina uredila je i autobiografiju Muhammada Alija.
Neki od nas zaista i imaju živote o kojima bi drugim ljudima bilo zanimljivo čitati, no većina nas, bez obzira o razini osobnog talenta, ipak ne bi trebala brbljati o svojim životima. No, to nije lako u ovom solipsističkom svemiru, u dimenziji u kojoj svi mi bezrazložno smatramo da nam svijet nešto duguje i gdje se svi osjećamo samodostatnima i jedinstvenima, usprkos tome što smo savršeno zamjenjivi i prolazni. No, bez obzira na to, i dalje ćemo uživati u biografijama i autobiografijama…
Neven Svilar
foto: Thomas Hawk (flickr)
