Koje su knjige nagrađene u 2024. godini?

Kraj 2024. godine savršen je trenutak za osvrnuti se na hrvatske knjige koje su obilježile ovu godinu, što ćemo sagledati kroz prizmu književnih nagrada!

Ovu ćemo godinu zasigurno pamtiti kao godinu Kristiana Novaka. Autor koji reda uspješnicu za uspješnicom dokazuje se kao prekaljen autor i romanom Slučaj vlastite pogibelji (Oceanmore), barem ako je suditi prema brojnim književnim nagradama kojima je ove godine nagrađen. Roman je nagrađen nagradama Vladimir Nazor za najbolja umjetnička ostvarenja u 2023. godini, Fric za najbolju knjigu fikcijske proze, Meša Selimović za najbolji roman koji je u regiji objavljen u 2023. godini te Ksaver Šandor Gjalski.

Pored navedenih književnih nagrada o uspješnosti, ali i popularnosti romana, svjedoči i činjenica kako je roman u manje od mjesec dana doživio drugo izdanje, kao i adaptacija u kazališnu predstavu koja je otvorila 37. Gavelline večeri.

O ovome je romanu pisala Booksina kritičarka Maja Abadžija koja je istaknula: „Birajući temu koja nas na ovim prostorima decenijama tišti, zasnivajući je dokumentaristički (na sličnom stvarnom slučaju iz 2013. godine) Novak još jednom dokazuje da se ne boji biti angažiran i aktuelan, da se ne libi bocnuti u žarišta savremenosti – letargiju, kukavičluk, moralnu izopačenost zaodjenutu u malograđansku pristojnost.“ Da podsjetimo, Novak, pored Slučaja vlastite pogibelji, potpisuje još tri romana Obješeni (Čakovec: Insula, 2005), Črna mati zemla (Zagreb: Algoritam, 2014 / OceanMore, 2017) te Ciganin, ali najljepši (Zagreb: OceanMore, 2016).

Ova se godina na izmaku pokazala se iznimno uspješna i za Teu Tulić čiji je roman Strvinari staroga svijeta nagrađen Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman kao i Nagradom Janko Polić Kamov! 

Kratki roman Strvinari starog svijeta donosi melankoličnu priču o odrastanju kćeri uz oca, čiji se životni polet gasi pod teretom razočaranja, dok ih sjećanja na preminule žene Volgu i Bugu povezuju s onostranim. Žiri nagrade Janko Polić Kamov za roman je naveo sljedeće: „U labavoj fabularnoj liniji, ili na  linearno-vodoravnom smjeru kretanja ove knjige (koja posjeduje i izraženu vertikalnu os), priča se o povratku  mlađe ženske osobe u roditeljski dom s blagim osjećajem životnog poraza. Tu je otac, ali i pokojna majka, koja  junakinji često dolazi u misli, kao i mrtva najbolja prijateljica. Roman je to  koji simulira kretanje mora, uslijed čega dolazi do pomicanja granice jezika, zbilje, vanjske i unutrašnje, a ne ulazi se u fantastiku nego se pokušava ostati u stvarnosti ribolova s  ocem."

O istom smo romanu pisali i na portalu Booksa. Kritičarka Petra Amalia Bachmann svoju kritiku zaključila je ovako: "Tea Tulić vrlo se suptilno, ali hrabro suočava s teškim temama kao što su smrt, gubitak, obitelj, identitet i apsurdnost postojanja. Njezino pisanje karakterizira izuzetno autentičan pripovjedno-poetski glas, a fragmentarna struktura djela odražava unutrašnji svijet protagonista i uspješno prenosi složenosti ljudskoga iskustva."

Što se tiče ostalih proznih nagrađivanih djela, tu je knjiga Julijane Adamović Oče, ako jesi kojoj je dodijeljena nagrada Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike, s obrazloženjem: „Po vještom tkanju i krvlju i usudom prepletenih likova, ovo djelo isijava sličnost s anglosaksonskim piscima s početka prošlog stoljeća, ali donosi i lijepo doziranu, onu poznatu nam, utegnutu i vrsnim stilom ukroćenu panonsku narativnost. Sve je u čvrsto zavezanom i pomno aranžiranom buketu teksta – pomalo prigušena, ali prisutna ljubav autorice prema likovima i odmah prepoznata istina, bespoštedna i strasna iskrenost pisca, kao preduvjet dobrote i smisla, ne samo života, već i književnosti pa na kraju sve miriši na tu, ipak dosegnutu u čitateljskoj katarzi, tihu vječnost umjetničkog djela."

O istom romanu pisali smo i na našem portalu. Kritičar Dalibor Plečić pišući o ovom romanu zaključio je: “Radi se o štivu koje obiluje prikazom koji ne pretenduje na objektivnost, ali ni na subjektivnost: Adamović je pažljivo proučila gradivo, nije puno toga ostavila slučaju, usredsredila je fokus na male stvari, velike je iznjedrila upravo iz tog fokusa, podsetila nas kako je lepo pisanje kada se mao razvuče kao harmonika po notama inventivnosti.”

2024. godinu pamtit ćemo i po osnivanju dviju novih književnih nagrada - Nagrade Joža Horvat za najbolje putopisno književno te Tonko Maroević za najbolju knjigu poezije. Nagrada Joža Horvat po prvi je put dodijeljena Maji Klarić, za knjigu Deset dugih dana. Portugalski Camino (Fotopoetika, Šibenik) s obrazloženjem: "Maja Klarić, autorica više knjiga putopisne poezije i prozno-poetskih putopisa ovim je pjesničko-proznim zapisima s hodočašća u Portugalu ostvarila svoje najcjelovitije djelo. Ova zbirka narativne poezije tematizira vezu između putovanja, kreativnosti, pisanja i događaja iz osobne povijesti, kao i spoznaja o sebi i svijetu. Autorica je ovom knjigom ispričala osobnu priču i istodobno na sažet i upečatljiv način dočarala smisao Camina."

S druge pak strane, Nagradom Tonko Maroević koja je osnovana s ciljem promicanja izvrsnosti u poeziji, ovjekovječena je Tatjana Gromača kao prva laureatkinja. U obrazloženju nagrade navedeno je kako Gromača "piše bez licemjerja, sa sviješću da se treba sačuvati čistoća izvora iz kojeg se napajaju riječi" te se opire "učenom, ludičkom i nerazumljivom", odnosno "svim kulturno prigotovljenim rješenjima, olako stečenim navikama čitanja, pomodnostima kategoriziranja i vrednovanja."

Da nastavimo u pjesničkom tonu, ovogodišnja Nagrada Dragutin Tadijanović otišla je u ruke pjesnikinje Katarine Brajdić za autoričin pjesnički prvijenac Prečaci (Meandar Media). U obrazloženju dodjeljivanja ove nagrade zaključilo se: „Iako se radi o pjesničkom prvijencu, Prečaci Katarine Brajdić tematski su zaokružena, stilski dotjerana, aktualna, izrazito komunikativna zbirka, koja otkriva o čemu i kako suvremeni hrvatski pjesnik danas može misliti i govoriti."

Prečaci nije jedini nagrađeni književni prvijenac. Ovogodišnje književna nagrada Istarske županije Edo Budiša otišla je Tamari Bilankov za debitantsku zbirku priča Iz kuće po kojoj pada kiša. U obrazloženju je navedeno: "Iz kuće po kojoj pada kiša Tamare Bilankov zbirka je od šesnaest priča. U dijalogu s tekstovima ilustracije su Ivane Pipal. Bilankov je interdisciplinarna umjetnica koja se, osim književnošću, bavi i animacijom, videom, novim medijima i likovnom umjetnošću što se u njenim pričama očituje u fascinantnoj vizualnoj imaginaciji i u izrazito konceptualnom pristupu naraciji."

Pjesnička ostvarenja, tradicionalno su slavljena i s Goranovim nagradama! Miroslav Kirin dobio je Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus, a Goran za mlade pjesnike otišao je u ruke Silbi Ljutak. Dvadeseta nagrada Na vrh jezika otišla je rukopisu Što ne smije na kišu Hrvoju Ryznaru, a za Prozakom je nagrađen rukopis Studentica se vraća kući Sare Huskić.

Nije li najbolji način da zaključimo 2024. godinu da se podsjetimo na knjige koje su je obilježile i osvojile priznanja? Od već dobro poznatih i afirmiranih autora, pa do književnih prvijenaca... Time već gledamo prema 2025., s očekivanjem novih književnih naslova koji će oblikovati godinu pred nama.