Obitelj jednog od najvećih španjolskih modernističkih pjesnika, Miguela Hernándeza, koji je bio žrtva Francovog terora, prije nekoliko mjeseci dobila je ispriku španjolske vlade, odnosno 'deklaraciju reparacije'. No, njegovi nasljednici isprikom nisu bili zadovoljni, te su prošli tjedan podnijeli tužbu Španjolskom vrhovnom sudu u kojoj se zahtjeva da se poništi njegova osuda odnosno da se Hernándezu izbriše dosje za protudržavno ljevičarsko djelovanje. Pjesnik ljevičarskih političkih uvjerenja, umro je u zatvoru 1942. godine sa samo 32 godine, i to nedugo nakon što mu je smrtna presuda preinačena u kaznu zatvora u iznosu od 30 godina. Pomilovanje je došlo od strane samoga Franca koji nije želio još jednog mučenika kao što je to postao Lorca nekoliko godina ranije. Miguela Hernándeza mnogi ubrajaju u slavnu Generaciju '27, uz pjesnike kao što su Jorge Guillén, Rafael Alberti i Federico García Lorca, iako je riječ o znatno mlađem pjesniku, rođenom 1910. godine. No, Hernández je, baš poput nešto starijih pripadnika Generacije '27 bio fasciniran poezijom baroknog pjesnika Luisa de Góngore, ali i suvremenim tendencijama, prije svega nadrealističkim. Izuzetno politički aktivan, Hernández je za vrijeme Španjolskog građanskog rata pisao pjesme koje su se direktno obraćale vojnicima koji su se borili za Republiku, a nakon svršetka rata nije napustio Španjolsku te je više puta bio hapšen i maltretiran od strane Francove policije. Uhapšen je 1939. godine kao "oduran i sablažnjiv element koji se mora odstraniti iz zdravog tkiva koje je veličanstveni španjolski narod". Nakon što su ga držali u nehumanim uvjetima u raznim zatvorima Hernández je na kraju obolio od tuberkuloze te je umro 28. ožujka 1942. godine. Hernández nije prestao pisati poeziju niti u zatvoru, gdje su napisane pjesme čuvene zbirke Cancionero y romancero de ausencia (Pjesme i balade odsutnosti), a njegove pjesme skrivali su kolege zatvorenici i nakon njegove smrti. Posljednje je stihove napisao prije smrti na zidu pored kreveta u zatvorskoj bolnici: Zbogom braćo, drugovi, prijatelji: odlazim na počinak na sunčane poljane.
Ako Vrhovni sud sad kojim slučajem zaista retroaktivno poništi presudu, to bi bio presedan budući da su do sad sve takve zahtjeve, a dosad ih je bio veliki broj, odbacivali na temelju argumenta kako su se tada samo držali slova zakona. Španjolski fašistoidni režim najdulje je opstao u Europi te zapravo nikada nije došlo do onoga što se posljednjih godina rado naziva 'katarzom'.
***
Od samoga starta fame vezane uz trilogiju Millenium Stiega Larssona, počela su i govorkanja o postojanju četvrtog nastavka. Konačna potvrda da postoji četvrta knjiga serije stigla je početkom godine kad je partnerica pokojnog Larssona Eva Gabrielsson priznala da knjiga zaista postoji i da je riječ o otprilike 200 stranica dugom tekstu. Odmah nakon ovog otkrića počela je velika borba oko prava na roman, a Larssonova obitelj, odnosno njegov otac Erland Larsson, s kojim pisac nije bio u dobrim odnosima, iznio je zanimljiv argument kako je baš on zaslužan za uspjeh knjiga svoga sina budući da je na njegov nagovor Stieg počeo pisati komercijalnu literaturu, umjesto angažiranih socijalističkih tekstova. Eva Gabrielsson i Stieg Larsson bili su u vezi više od trideset godina, no zbog toga što se nikada nisu oženili, i zato što Larsson nije ostavio oporuku, sav novac od prodaje (a trilogija je samo u Europi prodana u više od dvadeset milijuna primjeraka) otišao je njegovoj obitelji dok Gabrielsson nije dobila ništa. Prijatelj Stiega Larssona, John-Henri Holmberg, kojeg je Larsson upoznao još 70-ih godina na nekoj SF-konvenciji izjavio je kako mu je pisac nedugo prije smrti 2004. godine poslao e-mail u kojem kaže kako će se radnja u njegovoj knjizi odvijati na sjeveru Kanade, te da bi trebala imati oko 440 stranica. Radnja se odvija u mjestu Sachs Harbour u kojem živi 134 stanovnika. Holmberg, koji jedini uz Evu Gabrielsson zna o čemu se radi u posljednjem djelu serije o Lisbeth Salander i Mikaelu Blomkvistu, također je izjavio kako nije nemoguće da roman nije dovršen te da upravo ona dovrši Larssonov rukopis. Eva Gabrielsson za sad odbija govoriti o sadržaju knjige, te je jedino izjavila da dok god ga posjeduje rukopis neće biti objavljen. Obitelj Larsson joj je još 2005. nudila drugu polovinu stana kojeg je dijelila sa Stiegom za roman, a krajem prošle godine joj je ponuđeno i dva milijuna eura, no Gabrielsson je sve to glatko odbila.
***
Danas, 15. srpnja završava rok za predaju rukopisa za natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Nakon zaključivanja natječaja žiri u sastavu Miljenko Jergović (predsjednik žirija), Julijana Matanović, Zoran Ferić, Strahimir Primorac i Vladimir Arsenijević pristupit će čitanju radova. Kao i svake godine pobjednik natječaja, koji autoru uz objavljivanje romana donosi i sto tisuća kuna, bit će objavljen na Interliberu u studenom. Godišnja nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman ustanovljena je 2002. godine, kad nagradu dobiva Josip Mlakić za roman Živi i mrtvi. Naredne godine nagradu su podijelili Marinko Koščec za roman Wonderland i Jelena Marković za roman Escajg za teletinu, a potom su nagradu osvajali romani Koljivo (2004.) Davora Špišića, Kad je bio juli (2005.) Nure Bazdulj Hubijar, Pravi se da ovo nisi vidio (2006.) Hrvoja Šalkovića, Nula nemo (2007.) Svjetlane Gjoni, Beograd za pokojnike (2008.) Predraga Crnkovića i Proljeće u Karolinentalu (2009.) Dragana Pavelića.
***
Autor romana Korekcije, Jonathan Franzen, svojim tekstom u New York Times Book Review o gotovo potpuno nepoznatom romanu starom sedamdeset godina The Man Who Loved Children, australske autorice Christine Stead, potaknuo je naglu prodaju romana te je izdavač romana Picador, koji ga je uz malo pažnje objavio 2001. godine, odmah štampao više tisuća primjeraka. Roman je prema zadnjim informacijama odmah rasprodan pa se sprema i njegovo novo izdanje. Franzen je u tekstu podsjetio na povijest ovoga romana, koji je prvotno vrlo slabo prodavan i uz grozne kritike. Tako je roman dobio svoje drugo izdanje tek 1965. godine i to uz veoma pohvalni predgovor pjesnika Randalla Jarrella, no ni tada nije postigao zapažen uspjeh.
"Ako njegova (Jarrellova) pohvala nije bila dovoljna da usmjeri pažnju na knjigu, i to u vrijeme kada se književnost u našoj zemlji još uvijek uzimala za nešto važno i ozbiljno, čini se nemogućim da se danas to može učiniti. Iako je The Man Who Loved Children vjerojatno preteška (preteška za provariti, preteška da joj se dopusti da uđe u vaše srce) za masovnu publiku, svakako je manje teška od mnogih koje su našle svoje mjesto u fakultetskoj literaturi, te je, osim toga, riječ o knjizi koja ako je za vas, onda je zaista za vas. Uvjeren sam da u ovoj zemlji ima desetina tisuća ljudi koji bi blagoslovili dan kada je ova knjiga objavljena, kada bi samo dobili priliku da saznaju za nju."
Čini se da je posljednja Franzenova rečenica ostavila snažan utjecaj na čitatelje te će se po svemu sudeći dogoditi točno to što je pisac i htio.
Christina Stead autorica je petnaest romana i velikog broja kratkih priča, a umrla je 1983. godine.
