Za boravak u klubu Booksa potrebna je Covid potvrda. / Covid Certificate is mandatory in Booksa.
Close
Page arrow

Irena Vrkljan (1930–2021)

Large 01c8b6f4 5021 4882 95b8 507575392ee7

S naslovnice knjige "Koračam kroz sobu".

Utorak
23.03.2021.

Irena Vrkljan, pjesnikinja, prozaistica, dramatičarka, esejistica, prevoditeljica i jedna od naših najproduktivnijih i sasvim sigurno ponajboljih autorica napustila nas je 23. ožujka 2021.

Nije jednostavan poduhvat u formi novinarskog članka predočiti književni rad spisateljice čija je književna karijera trajala duže od pola stoljeća, no na neke momente ipak valja skrenuti posebnu pažnju.

Jedna od predvodnica hrvatskog ženskog pisma (iako je taj termin odbacivala), Irena Vrkljan rođena je 31. kolovoza 1930. godine. Djetinjstvo provodi u Beogradu, a 1941. godine, nakon bombardiranja, s obitelji se seli u Zagreb, gdje završava gimnaziju i studije arheologije, etnologije i germanistike na Filozofskom fakultetu.

Prve književne korake čini 1954. godine nadrealističkom pjesničkom zbirkom Krik je samo tišina, a njene književne početke obilježit će pripadnost generaciji krugovaša (kojoj je, recimo i to, pripadao i njezin prvi suprug, književnik Zvonimir Golob). Slijede zbirke Paralele iz 1957., Stvari već daleke iz 1962., Doba prijateljstva iz 1963. i Soba, taj strašni vrt iz 1966. godine.

Te, pedesete godine u intervjuu s Julijanom Matanović Irena Vrkljan ovako će opisati:

"Sigurno smo pedesetih godina bili generacija jednog drugog vremena, uloga književnosti, otpora, umjetnosti, bila je drugačija, njeno značenje, a možda i naši porivi. Nije bilo televizije, kompjutora, medijske galame. Vladala je danas nezamisliva tišina, ali i mogućnost koncentracije, ili točnije rečeno: čuo se još i tihi tekst. Zbog tog je neupitno da su novi naraštaji toliko različiti od nas, da se bore u posve drugačijim okolnostima, da su vjerojatno i mnogo više skeptični, više realistični od nas, da znaju za ulogu medija, reklame. Mi smo bili neoprostivo skromni, nismo brinuli oko ionako malih naklada, ionako malih socijalističkih honorara, kao mladi pisci, i bez prikladne političke prošlosti, znali smo 1950. da se od pisanja ionako ne može živjeti, i da su 'naše' pjesme zapravo 'prokrijumčarene'.

Još smo poput Cvetajeve ili Ahmatove vjerovali da je poezija važna, neophodna, da nijedna žrtva nije neumjesna. Divili smo se Ahmatovoj, što je za vrijeme opsade Petrograda sa svojom prijateljicom kuhala vodu i zatim su tu toplu vodu pile kao čaj, i ona je cijelo vrijeme govorila pjesme, a prijateljica ih je pamtila, nije ih se smjelo zapisati, ona ih je pamtila i poslije rata, tako sačuvane, predala pjesnikinji. Danas znamo da su strašna vremena previsoka cijena, i da je sve to daleka prošlost, sve one strasti i žrtve. Da, nema smisla to sjećanje. Zar da žalimo za godinama kad ničeg nije bilo, i možda samo zbog tog još poezije? One, na koju mislim. Sad smo u vrtlogu drugih problema, drugačije su bitke, zato usporedbe nema, ona ništa više ne donosi. Možda je jedino, što nam ostaje, da priznamo taj jaz, da ne krparimo ono, što se nastaviti ne može. Možda je to onda naš poraz, ali možda i nije. Nisu se pisci promijenili, prošlo je naprosto pola stoljeća.“

Od 1960. do 1971. radila kao urednica emisije Portreti i susreti, a 1966. u dobi od 36 godina odlazi u Berlin na studij režije na Filmskoj akademiji u Berlinu. O svome je odlasku Julijani Matanović u intervjuu rekla sljedeće:

"Putovanje je bilo tjeskobno, ali je sigurno bilo i jedno tjeskobno odrastanje. Jer u Zagrebu je sve bilo tako hladno i uhodano, u Berlinu sve strano, nesigurno. Prtljaga bijaše skromna, sastavljena na brzinu, nervozno. Znala sam da u taj jedan kovčeg ne može stati život, ona soba u Bulićevoj, možda sam i htjela početi od nulte točke. Tek kasnije, tokom svih tih godina, selila sam pomalo neke drage stvari i uspomene u Berlin (sada ih selim natrag, recimo stara pisma prijatelja, fotografije. Ako se nešto dogodi, nitko ih ovdje ne može čitati, lica na fotografijama su u Berlinu nepoznata).

A tada, te davne godine, u kovčegu je bilo platno Stančićevog lunarnog djeteta koje lebdi iznad zemlje, nekoliko pisama, Kafkin dnevnik, 'Trafika' Fernanda Pessoe, debele vunene čarape protiv sjeverne hladnoće, malo odjeće, crna kapa, koju još uvijek imam. I nešto praznog papira, koji će dugo ostati prazan. Plan grada, koji mi nije mnogo pomogao, mala, plava vaza, ona je još uvijek čitava i memento vremena koje je prošlo.“

U Berlinu na Akademiji upoznaje docenta i književnika Benna Meyer-Wehlacka, koji njihov susret u dnevnicima (kod nas posthumno objavljenim pod naslovom Hodanja, čežnje: berlinsko-zagrebački dnevnik 1970 -1977.) opisuje ovako:

“Među papirima nije bilo fotografije, to tada nije bio običaj. (…) Malu čitao sam sa zanimanjem, s dvojbom, uznemiren. Tu je netko napisao pedesetak scenarija za filmove, dobivao nagrade i u Italiji. I bio zaposlen na televiziji. A Mala je bila samo dvije godine mlađa od mene. Šest objavljenih knjiga poezije, mnogo knjiga prevedenih s njemačkog. Što ona uopće hoće?… U njima je bilo neke nikamo smještene tuge… I što bih joj ja mogao ponuditi, ja koji nikada nisam predavao… Mogla je biti lijepa. Tako mi se činilo. To sam priželjkivao. Ali o tomu nisam želio misliti”. (…) “To držanje. Taj pogled. Pokret ruke. Visina, krhkost. Već same te oči. Tek kad je progovorila, rekla svoje ime, tamnim punim glasom, a i nekako drugačije obojenim tonom, kad je ljubazno rekla i nastavila govoriti, pitanje je bilo riješeno…” (Izvor.)

Ipak, po upoznavanju s Meyer-Wehlackom slijedi poduža faza književne inkubacije, koju u tekstu o Ireni Vrkljan spominje Mirjana Dugandžija. Naime, budući da je Benno bio u fazi umjetničke blokade, Irena mu je pomagala, ostavivši svoj rad po strani. S Meyer-Wehlackom Irena ostaje sve do njegove smrti 2014. godine, a čitav će život provesti na relaciji Berlin – Zagreb. 

Godine 1984. izlazi njen prvi roman naslova Svila, škare, prekretnica u novijoj hrvatskoj književnosti i hrvatskoj ženskoj prozi, koji je struka opisala kao oblik ženskog pisma budući da ga karakteriziraju pripovjedni postupci poput fragmentacije, nekronološkog pripovijedanja i više pripovjednih glasova uz tipične tematsko-motivske priče o odrastanju, ženskim emocijama i položaju.

Ipak, ovdje valja napomenuti da je Irena Vrkljan odbijala odrednicu ženskog pisma: "Ja mislim da su sintagmu 'ženskog pisma' našli zato da muškarci stvar postave tako da kažu – muški pisci su dobri, a ovo je sada ženska spisateljica. Nisu uzeli općenitu sliku naše literature, muške, ženske, ne znam koga, nego su našli neki izlaz za te razne pohvale koje sam dobila, strpavši me u ladicu 'osnivačice ženskog pisma'. Mislim da sam ja posve normalni pisac, i što kažete, Kiš, Benjamin, ima još i drugih koji su mi isto tako jako srodni. Ne znam je li to ljubomora ili što, nisu me htjeli svrstati u književnost uopće, nego sam stavljena tamo sa strane, i tako me, oni koji to žele, mogu hvaliti, bez da budem konkurencija muškom pisanju. (…) Ono što ja pišem nije bog zna kako drukčije od onoga što pišu muškarci."

Nakon romana Svila, škare slijede brojne književne uspješnice Marina ili o biografiji iz 1986., Berlinski rukopis iz 1988. i Dora, ove jeseni iz 1991., koje zajedno s prvijencem čine autobiografsku tetralogiju. Slijede romani Posljednje putovanje u Beč iz 2000., Smrt dolazi sa suncem iz 2002., knjiga Pisma mladoj ženi iz 2003., intimna esejistička proza Naše ljubavi, naše bolesti iz 2004., romani Zelene Čarape iz 2005. i Sestra, kao iza stakla iz 2006. U 2007. godini izlazi Dnevnik zaboravljene mladosti, a godinu nakon i roman Svila nestala, škare ostale. Zbirka priča Žene i ovaj suludi svijet izlazi 2010. godine, roman Rastanak i potonuće 2012., a pjesnička zbirka Koračam kroz sobu 2014. godine. Autobiografski zapisi Protokol jednog rastanka izlaze 2015. godine, a posljednja zbirka poezije Pjesme, nepjesme izlazi 2018. godine.

O potonjoj zbirci je za portal Booksa.hr u kritici pisala Lucija Butković: "Ako bismo nastavili asocijativni niz pa Vrkljaninoj zbirci potražili muzički pandan, na pamet mi pada posljednji album Leonarda Cohena (u jednoj pjesmi pjesnika spominje i Vrkljan), You Want It Darker koji spojem hebrejskih zaziva i variranog 'zbogom' ('I'm leaving the table / I'm out of the game ili I'm traveling light / It'a au revoir') nudi smrt na pladnju – osviještenu, ogoljenu i blisku. (...) Princip 'gašenja' primijenjen je i na poeziju koja ipak uvijek – poput instinkta ili stamina modea – produžava trajanje (pjesnika), pjeva spaljena suncem (str. 39). Pjesma Bez tebe, ujedno i posljednja pjesma u zbirci, tako prigodno završava (pjesnikovom, pjesnikinjinom?) knjigom – a ona, kao i jezik, konstituira, obnavlja i čuva duh čovjeka, svijeta." 

Dobitnica je gotovo svih relevantnih književnih nagrada, od nagrade Tin Ujević (za poeziju) 1982., nagrade Ksaver Šandor Đalski (za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj u 1984/85.), Goranove nagrade 1986., Nagrade HAZU za književnost 2000., nagrade Vladimir Nazor 2005. za životno djelo, te nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2014.

Od Irene se opraštamo njenim citatom o pisanju i životu: “Pisanje je meni danas pokušaj da nešto kažem i drugima koji su stariji, a koji su sami. Što se sve može pokušati da se preživi, što nam ostaje. Osim par ljudi, ako nemaš obitelj, djecu, ostaju neka biografska mjesta na kojima je čovjek bio zajedno s onim bitnim drugim.”

Ivana Dražić

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Preporuke
Homepage pexels clive kim 4220961 24.05.2021.

Žudnja za prošlim vremenima

Svibanjski susret Čitateljskog kluba 'Plus' bio je posvećen raspravi o kratkom romanu 'Posljednje putovanje u Beč' Irene Vrkljan, a ovo su dojmovi. 

Piše: Sara Tomac

Kritike
Homepage forest 1031022 1280 21.01.2019.

Poetika ništavila

'Pjesme, nepjesme' Irene Vrkljan prati uredan konceptualni lûk, ali i jasni strukturni problemi.

Piše: Lucija Butković

Kritike
Homepage rastanak i potonuce 17.10.2012.

Criticize this!: 'Rastanak i potonuće'

Priče, umjesto da budu od središnjeg interesa, služe samo za ilustraciju ideja izraženih u dnevniku.

Preporuke
Homepage 645 29.01.2008.

Začitavanje: 'Dnevnik zaboravljene mladosti'

U moru knjiga napučenih biografskim podacima ovo je jedna koja ponešto odudara od ustaljenog kanona modernog izdavaštva.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu