Criticize this!: 'Rastanak i potonuće'

Irena Vrkljan. Rastanak i potonuće. Zagreb: Naklada Ljevak, 2011

POTONUĆE U ZABORAV

Irena Vrkljan višestruko je nagrađivana hrvatska spisateljica, autorica brojnih romana, pjesničkih zbirki, eseja, televizijskih i radio drama. Njena najnovija zbirka priča, Rastanak i potonuće, izdana u autoričinoj osamdeset i prvoj godini, svojevrsni je oproštaj od proze, a da bi je razumio čitatelj mora donekle biti upoznat s autoričinim opusom. Čitateljskoj publici vjerojatno najpoznatija kao pionirka ženskog pisma kod nas, svoj prepoznatljivi stil sredinom osamdesetih utemeljila je romanima Svila nestala, škare ostale i Marina ili o biografiji. Prelaženje granica žanrova, autobiografski i biografski elementi, bavljenje ženskim sudbinama i identitetom, refleksivnost, fragmentarna i nelinearna struktura postat će (s većim i manjim uspjehom) stalan element autoričine proze.

Rastanak i potonuće ponovo barata istim arsenalom motiva i tema, obrađenim u nizu knjiga koje je Irena Vrkljan objavila u posljednjih trideset godina: opsesijom prošlošću – osobnom i obiteljskom, te onom drugih pisaca i umjetnika, osjećajem nepripadanja vremenu u kojem se živi, životom u tuđini, prolaznošću i zaboravom. U ovoj knjizi, međutim, njene preokupacije kulminirati će pod pritiskom nadolazeće budućnosti i izvjesnog završetka.

Radi se, dakle, o četiri priče popraćene s četiri ulomka iz autoričinog dnevnika, a povezane temom starosti. Neobičan prozni kolaž postaje time čudniji što nakon nekog vremena čitatelju postaje jasno da priče umjesto da budu od središnjeg interesa, služe zapravo samo za ilustraciju ideja izraženih u dnevniku. Tako prvi ulomak govori o autoričinu strahu o zastarjelosti, nerelevantnosti za današnju i buduće generacije, kao i bojazni da ni sam rad iz prošlosti možda nikad nije imao željenu težinu. Paralelno s njim, prva priča bavi se grupom pisaca i umjetnika u Berlinu koji teškim uzdasima i dramatičnim tonom navještaju kraj vremena; mučeni vlastitim neuspjehom ili izdanim idealima ne vide budućnost ni za sebe ni za svijet oko sebe, iako su tek u srednjim godinama i nalaze se u vitalnoj umjetničkoj Meki. Drugi ulomak i priča vraćaju se na temu dječjih sjećanja i trauma koje Vrkljanica reciklira već tri desetljeća i ne donose nikakve nove ideje i zaključke.

Treći ulomak i priča pod nazivom 'Bršljan' postavljaju pitanje mračnih događaja iz prošlosti koji leže skriveni od novijih generacija, ali opet u sebi nose potencijal uništenja. Problem je, međutim, nejasno predstavljen jer priča gradi opoziciju između dvije žene – jedna vene, nesposobna da se oslobodi besmislene nostalgije, plahosti i razmišljanja o prošlosti koja je sprečava da ostvari puniji život, dok druga rado ostavlja prošlost punu živog pijeska iza sebe i sama gradi potpuno novu budućnost. Autorica, međutim, priču zaključuje nadom da će i uspješnija djevojka naći vezu s prošlošću iako je tamo, čini se, čeka samo crna rupa tuge i tragedije. Zadnji ulomak iz dnevnika zatvara zavjese s konačnim naklonom i pitanjem hoće li se autoričin rad održati, što od umjetnika ostaje nakon smrti. Priča pod nazivom 'Snovi i smrt Gerharta Hauptmanna' bavi se, začudo, ostavštinom jednog mrtvog pisca i trajnim utjecajem koji je imao na autoričinog muža.

Granica između autobiografije i proze uvijek je nejasna u knjigama Irene Vrkljan pa nije neobično što su likovi i zapleti čitatelju već poznati; no mora se priznati da je materijal kojim se autorica služi već poprilično istanjen. Takav razvoj događaja logičan je budući da istraživanje vlastite svijesti i intime – kao glavna ili gotovo jedina preokupacija, koliko god ona duboka, sofisticirana ili zanimljiva bila, ne može biti nepresušan izvor ideja i zaključaka. Nesretna posljedica joj je i nedostatak vještine u karakterizaciji drugih likova, pisanju o društvenim pojavama i sl. Zbog toga likovi ostavljaju dojam tanke maske individualnosti iza kojih se uvijek nazire Irena sa svojim strahovima, željama i mislima. Dijalozi su još jedna slaba točka budući da likovi nemaju svoje individualne glasove nego s jednoličnom teatralnošću odašilju svoje umotvorine poput likova iz sapunice. Njihova, odnosno njena, zapažanja o svijetu i društvu jednako su problematična; bilo da su očita (ti 'gastarbajteri' bili su tako jedna izgubljena generacija, nigdje stvarno više kod kuće, živjeli su u jednom 'između'), netočna (u ovim vremenima nečitanja) ili nezgrapno izvedena (Svijet nije blistava, staklena božićna kugla, svijet je kugla laži i obmane) ne ostavljaju posebno jak dojam. Jasno je da Irena Vrkljan doista suosjeća s obespravljenim, katastrofama pogođenim članovima društva i žrtvama neizrecivih zločina, no jednako je očito da o njima zna jednako koliko i prosječan gledatelj dnevnika te da im svakome ponaosob posvećuje jednako pažnje i vremena. Komentari o potresnim događajima nasumično su posijani po tekstu, nedovoljno motivirani mislima likova a ni pretjerano domišljeni. Pa tako, kad nam se objasni da slike društveno osviještenog umjetnika Antonija predstavljaju poroke raznih naoružanih plaćenika ostajemo zbunjeni; brine li nas doista što plaćenici varaju svoje supruge i ne vraćaju posuđene stvari prijateljima ili je problem sama činjenica postojanja njihove profesije? I postoje li nove čete nenaoružanih plaćenika koje Jedi mind trick-ovima i kung fu umjećem savladavaju horde neprijatelja?

Nažalost, čini se da su se ostvarili neki od strahova Irene Vrkljan o nepovezanosti s današnjom publikom. Razlog tome, međutim, ne treba tražiti u čitalačkim navikama javnosti pa čak ni dobnoj razlici većine tih čitalaca i same autorice. Ključni problem možda je to što se kroz zadnjih nekoliko desetljeća, u kojima se Irena Vrkljan bavila sve sivljim i plašljivijim ženskim likovima, od žena počelo očekivati ne samo da se zauzmu za svoje pravo na mjesto u književnom panteonu već i da ga izbore tehnikom, promišljenošću i maštom kakvu očekujemo od njihovih muških pandana. Njena ranija djela nesumnjivo će naći istaknuto mjesto u razvoju tzv. ženskog pisma na našim prostorima; Rastanak i potonuće će, s druge strane, sretniju sudbinu doživjeti pod prašinom zaborava.

Piše: Ivana Ančić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.