Regis Jauffret rođen je 1955. u Marseilleu. Objavio je desetak književnih djela, a proslavio se romanom Univers, univers, za koji je 2003. nagrađen uglednom nagradom Prix Decembre. Kod nas je prije tri godine u izdanju Sysprinta objavljen njegov kratki roman Autobiografija. Od značajnih djela treba spomenuti i grandiozne Mikrofikcije iz 2007., djelo koje se sastoji od čak 500 kratkih tekstova. Roman Ludnice (Aora, 2008; prevela Ivana Barišić) koji tematizira obitelji u suvremenom društvu objavio je 2005. Jauffretova posebnost je vrhunska stilistika, koju pak karakterizira rezak izraz, brz rečenični ritam i metaforika koja je često bennovski provokativna.
Ludnice je priča o razvodu u kojoj se iz perspektive ostavljene žene Giselle, njezina sad već bivšeg supruga Damiena i njegovih roditelja, progovara o obiteljskoj patologiji. Priča o početku i kraju ljubavi koju najprije počinje pričati ostavljena Giselle, pretvara se ubrzo u jezičnu ekvilibristiku, u svojevrsnu jezičnu histeriju. Barthes je pisao kako se zaljubljenom subjektu ponekad čini da je opsjednut jezičnim demonom koji ga tjera da sam sebe ranjava. Tako se i junaci ove urnebesne, frenetične storije prisjećaju slika s početka ljubavi koje su praćene velikim intenzitetom emocija i dubokom posvećenošću, da bi odmah zatim uslijedilo demistificiranje ljubavi kroz niz slika u kojima se supostavljaju visoko i nisko, stvarajući komične efekte. Upravo u tom razobličavanju besmislnosti ljudskog odnosa, Jauffret radikalizira jezični izraz, pa prepušta svojim junacima da se posve otvore, da ne 'biraju riječi', već da govorom izraze bol, povrijeđenost i razočaranost. Autor ovdje ne ispisuje priču o nekoj netipičnoj obitelji, već ističe kako je svaka obitelj patologija. Tako Damienov otac priznaje kako je sina trebao zadaviti već pri rođenju, jer 'ljudi poput nas ne bi se smjeli razmnožavati.' Damienova majka o svom suprugu i ocu svog djeteta kaže: 'njihovi očevi su za nas nužno zlo, kojega bismo se radije riješile, i bile hermafroditi poput puževa.' Ono što pisac zapravo želi naglasiti jest negiranje biološke zadatosti i promjenjivost ljudske prirode. Stoga u romanu i prati promjene njihovih stanja, raspoloženja, i zaključuje da 'nikad nismo točno znali tko smo'.
Na samom kraju priče, Giselle relativizira i svoje vlastito postojanje - 'ja sam verbalna žena, netko izmišljen i promjenjiv, kao i svi drugi ljudi ove priče'. Zapravo, riječ je o tome da se likovi psihotički utapaju u svojim jezičnim igrama; čak je i tjelesnost posve pretočena u riječi, pa nam se čini da likovi postaju jezične figure. Ljubav se od osjećaja pripadnosti pretvara u 'umornog komarca kojemu se povraća jer je svojim rilom ubo naša tijela'.
Bez obzira na sve, ne radi se o nekom morbidnom djelcu koja želi šokirati, već prije nasmijati. Brbljavi likovi koji svojim opservacijama žele povrijediti jedni druge, nerijetko proizvode komičan efekt, posebno kad se nesputano prepuste bujicama riječi u kojima racionaliziraju svoje osjećaje. Neizbježni Barthes ističe kako ljubavni diksurs nije lišen proračunatosti, a u nastupu zlovolje želimo drugome pokazati sve blago domišljatosti. Kao ilustraciju toga možemo navesti Damienov iskaz o bivšoj voljenoj: 'Volio sam je onako kako se voli kad ste pijani, prilijepio sam se za nju u hodniku, preklinjao je i da ona počne piti, kako bi naša ljubav postala uzajamnom bez obzira na okolnosti. Da je poslušala moj savjet, ni ona mene više ne bi poznavala. Često je moje lice pipkala kao nagluha sljepica koja traži muža na koktelu, i unatoč nepobitnoj stvarnosti, katkad bi me zamijenila sa svojom sestrom, i pokušala mi iščupati spolovilo kako bi ostvarila svoju fantaziju, a zatim bi zaspala šapčući ime neke mlade Euroazijke u koju je bila zaljubljena s petnaest godina'. Prepušten fluksu emotivnih izljeva, čitatelj se može samo prepustiti, pa će nakon što završi s čitanjem, moći odahnuti. Nije nimalo slučajno što se kaže da je Jauffret za francusku književnost ono što je Chabrol za kinematografiju.
Darija Žilić
