Samo što ga sad još više vole. Nudimo vam izbor iz goleme bibliografije, koja odnedavno uključuje čak i enciklopediju!
Film Todda Heynesa I'm Not There, posljednja projekcija ovogodišnjeg ZFF-a, prvo je od brojnih biografskih djela u riječi i slici s blagoslovom Dylana osobno (Heynes: "Glumit će te Cate Blanchett", Dylan: "Ah, onda može"). Sve do ove zgode, 'his Bobness' je nezainteresirano puštao pop mitologiju da od njegovog lika radi što god joj se prohtje. Kao što vidimo, završilo je po onoj Morrisseyjevoj: "The more I ignore it, the bigger it gets" - dylanologija se još ne predaje na akademskoj razini, ali je već odmakla daleko od geta glazbene ezoterije. O neupitno najvećem autoru i autoritetu pop kulture objavljene su već čitave police knjiga, a od 2006., zahvaljujući Michaelu Grayu, imamo čak i leksikografski krajnje ozbiljnu enciklopediju Dylanicu. Što odabrati iz mnoštva ponude?
Biografije: do izvora sto putića
Nikakvo čudo da ga glumi šest glumaca u istom filmu kad je proživio barem šest različitih života. Bio je generacijski Mesija, acid-rocker, mirni obiteljski čovjek iz provincije, vatreni kršćanin, komedijaš iz čerge, ženskar i zakleti monogamist, imitator i inovator... Sve Dylanove životne i umjetničke kontradikcije izvrsno je zabilježio britanski novinar i publicist Clinton Heylin u Behind The Shades, biografskoj knjizi koja od premijere 2001. bilježi niz novih, dopunjenih i prilagođenih izdanja. Heylin je začuđujuće uspješno spojio prirodnu znatiželju za pojedinostima iz privatnog života s vrijednosnom analizom glazbe i vremena koje ju je pomoglo stvoriti. Ova živa i tečna knjiga prepuna je izjava i sjećanja Dylanovih suvremenika i – u tom smislu – jednako dobro oslikava čovjeka i karijeru kao i sjajni Scorceseov dokumentarac No Direction Home. S tom razlikom da Heylin suvereno barata s vremenskim rasponom od preko 50 godina. Dylan se, dakako, nije dao intervjuirati za knjigu.
No direction home, trailer, r: Martin Scorcese
Napredna dylanologija: predsjednik nevidljive Republike
Dylan rock kritike zove se Greil Marcus, autor klasičnih knjiga Mistery Train i Lipstick Traces koje rock glazbu i pripadajuću ikonografiju smještaju u kulturološki kontekst 20. stoljeća. Bilo je pitanje vremena kada će se Marcus pozabaviti Dylanom: pripremao se dugo i onda zablistao, najprije 1997. u Invisible Republic, fascinantnoj priči o 'nevidljivoj, izmaštanoj Americi' opisanoj kroz jedan jedini album Dylana i The Banda – Basement Tapes. Četrdeset godina po izlasku epohalnog singla 'Like A Rolling Stone', 2005., Marcus je otišao i korak dalje, posvetivši cijelu knjigu samo toj pjesmi – Like A Rolling Stone: Bob Dylan at the Crossroads. Čak ga je i poslovično suzdržani Dylan javno podržao, rekavši za Invisible Republic da "prodire duboko u podsvijest i grabi kroz vrijeme poput ralice".
Dylan vlastitim riječima: I used to care, but things have changed
Najkraće rečeno; Tarantulu, nedovršenu i nesuvislu kvazi-bitničku eskapadu iz sredine šezdesetih (kod nas je objavio Šareni dućan 2001.), ne preporučamo ni zagriženim fanovima, dok su Kronike (Algoritam, 2006.) s pravom držale vrh izbora za knjigu godine 2004. i vrijedne su čitanja bez obzira na glazbene ukuse. Lyrics: 1962-2001 nije samo Biblija za tekstopisce i kantautore, već i dokaz da većih pjesnika od Dylana prošlo stoljeće baš i nije vidjelo. Simpatični Spomenar 1956-1966 (Algoritam 2005.) pratio je objavljivanje filma No Direction Home i ponudio vizualno impresivnu kolekciju memorabilije iz rane faze Dylanove karijere s tekstom koji korektno ispunjava svrhu, ostajući u drugom planu. Također vrijedi preporučiti i zbirku intervjua The Essential Interviews, povijest odnosa čovjeka i medija, konstrukciju, razaranje i konačno napuštanje mita, kad je ovaj već izrastao u planinu kakvu ni šest glumaca ne mogu osvojiti.
Ante Perković
