Vjerojatno jedan od jačih događaja ovog tjedna, uz aferu Kitić-Rakitić, dugo pripremana izložba Marc Chagall - Priča nad pričama, otvorena je jučer u Klovićevim dvorima. Ambiciozni Dvori, nakon netom završene uspješne izložbe Nepoznata Zagora, predstavljaju postav koji je posebno za ovu izložbu odabrao francuski kustos Jean Michel Foray. Izložba je koncipirana tematski i pokriva najvažnije Chagallove radove obilježene ljubavlju, religijom, cirkusom i žestokim koloritom. Chagallovi guslači, cirkusanti, leteći ljudi i zaljubljeni parovi koji prkose zakonima klasične (a možda i kvantne) fizike svima su uglavnom poznati, pa barem iz osnovnoškolskih čitanki. Ipak, manje je poznata Chagallova veza s književnošću.
Od Rusije do ilustracije
Doselivši se iz bjeloruskog Vitebska u Pariz, Marc Chagall (1887. - 1985.) je sa sobom donio živopisni duh sela, folklor i iznimnu privrženost vjeri. Porijeklom Židov, bio je pristaša mističnog hasidizma, pokreta unutar židovske zajednice koji je od 17. stoljeća u Poljskoj i Ukrajini zagovarao izravnu komunikaciju s Bogom kroz svakodnevni život. Tako Chagall u svojim uljima i grafikama konstruira snovitu i meditativnu estetiku, samo naoko naivnu, kojom su se obilno nadahnjivali nadrealisti. Upravo sam tvorac pojma nadrealizam, pisac Guillaume Apollinaire, bio je jedan od najboljih Chagallovih prijatelja. Chagallov je opus autonoman i izvan tadašnjeg mainstreama, a i on sam se radije druži sa piscima nego sa slikarima pariške škole.
Presudnu ulogu u povezivnju Chagalla i proze odigrao je Ambroise Vollard, poznati trgovac umjetninama i izdavač koji je na svjetsku kartu umjetnosti ucrtao imena poput Gauguina i Van Gogha. Vollard 1923. predlaže Chagallu da napravi ilustracije za Gogoljeve Mrtve duše. Tehnikom suhe igle Chagall je izradio 107 radova u manje od dvije godine. Suradnja s Vollardom usmjerila ga je prema ilustracijima knjiga, kojima će se baviti do kraja života.
Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća Chagall, po Vollardovoj narudžbi, radi grafike za La Fontaineove Basne. Iako same po sebi i nisu pretjerano šokantne, grafike su izazvale polemike u onodobnoj francuskoj javnosti. Vollarda se optuživalo da ilustriranje djela jednog od najvećih francuskih pisaca nije povjerio nekom domaćem, nego umjetniku s istoka. Ove kolorirane grafike, objekt prijepora iz prošlog stoljeća, izložene su i na zagrebačkoj izložbi.
Posjet Svetoj zemlji bio je priprema za ilustracije Biblije koje je Vollard naručio 1931. Religiozni Chagall svoje je biblijske likove učinio ljudskima, dao im je dušu seljaka iz rodnog Vitebska i približio ljudima.
Tridesetih godina prošlog stoljeća Europa je polako počela gubiti na idiličnosti - spremao se drugi svjetski rat. Kad je vidio što mu prijeti kao Židovu odselio se s obitelji u SAD gdje je, nakon smrti žene Belle, započeo s ilustriranjem priča iz Tisuću i jedne noći. Izabrao je samo nekoliko priča iz tog mora arapske imaginacije. Trinaest radova nadahnutim pričama o izgubljenoj ljubavi, ponovnom sustetu i smrti svrstavaju se među najljepše primjere kolorirane litografije, za koje je Chagall i nagrađen na venecijanskom Bijenalu.
Nova žena - nova djela
U proljeće 1946. Chagall je rekao posljednje zbogom Novom kontinentu i trajno se nastanio na Azurnoj obali. S Vavom, novom ženom, putovao je Grčkom ne bi li dobio inspiraciju za ilustracije Longova epa Dafnis i Kloe. Za istoimeni je Ravelov balet kasnije radio i scenografiju.
Uz svjetski poznata ulja, Chagall je do kraja života ostao vjeran grafici i ilustraciji. Potkraj života, u svojim devedesetima, litografijama je ilustrirao i Homerovu Odiseju i tako zatvorio puni krug - od avangardne ruske, drevne arapske do klasične antičke književnosti.
Ma vie...
...ili Moj život, u slobodnom prijevodu, biografija je koju je Chagall napisao sa 35 godina boraveći u Berlinu. Maštovito ispričana životna priča opremljena je sa 26 ilustracija u prepoznatljivom naivno - realističnom stilu. Chagall je u mladosti želio postati pjesnik, pa je i Moj život napisan kao pjesma u prozi. Ta forma izvrsno spaja Chagallova sjećanja na Vitebsk sa dojmovima avangardnog Pariza, otkrivajući slikarevu (i piščevu) duhovnost i senzibilnost.
Dio tog duha, koji je ostao vedar i zaigran usprkos svemu, možete osjetiti i naredna tri mjeseca u Zagrebu i zato pravac Klovićevi dvori!
Srđan Laterza
