Svijet je pozornica – uvod u romsko kazalište

Romsko kazalište može se definirati kao ono koje tematski odražava posebnosti i specifičnosti romskog identiteta, tradicije i kulture. Njegovi osnivači i umjetnički voditelji najčešće su Romi koji njeguju promišljanje o marginalnoj poziciji i razvijaju autentične stilove glume i režiranja, uklapajući eksperiment i improvizaciju na sceni kao važan dio poetike kazališta. Budući da smo detaljnije istražili romsku poeziju i usmenu romsku prozu, u ovom tekstu dotičemo se i dramskog stvaralaštva i kazališnog rada Roma.

Najstarije i danas najpoznatije romsko kazalište na svijetu formiralo se u specifičnoj političkoj i kulturno-umjetničkoj klimi Sovjetskog Saveza početkom tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo u tom razdoblju sovjetska politika poticala je jezik i kulturu manjinskih naroda, što je istovremeno pogodovalo državnoj ideologiji, ali i Romima. Svečano otvaranje Indo-romskog studija („indo“ u imenu kao referenca na pradomovinu Indiju) održano je 24. siječnja 1931. godine, u prostorijama bivšeg Latvijskog kluba, na uglu Puškinove ulice i Puškinovog trga u Moskvi. Premijeru predstave Atazija Adadiva pozitivno su ocijenili kritičari i publika, pri čemu je jedan kritičar pohvalio neupitan talent glumaca. Sljedeće uprizorenje drame Aleksandra Germana pod nazivom Život na kotačima problematiziralo je proces prijelaza Roma na sjedilački način života. Ubrzo nakon toga, studio je zadobio ime Kazalište Romen, pod kojim će i ostati upamćen u povijesti svjetskog kazališta. Uslijedile su izvedbe prema dramama Ivana Roma Lebedeva (1903. – 1989.), jednog od najvažnijih romskih autora. Njegove drame Svadba u taboru, Vatreni konji i Mi Cigani (suautor je drame proslavljeni glumac Nikolaj Sličenko, dugogodišnji rukovoditelj kazališta Romen) obilježavaju dramsko stvaralaštvo Roma u Europi.

Nakon filma Skupljači perja Aleksandra Petrovića, prvog koji eksplicitno prikazuje život Roma koristeći se romskim jezikom, kako ističe Fran Radonić Mayr za Phralipen (podsjetimo, nominiran je za Oscara, Zlatni globus i Zlatnu palmu za najbolji strani film), 1971. godine održan je Prvi svjetski kongres Roma na kojemu je pjesma Gelem, gelem, kao soundtrack filma, postala himna Roma. U Skopju pod nazivom Teatar Pralipe (u značenju „brat“ na romskom jeziku, u tekstu se koristi originalno ime bez glasa „ph“, koje su koristili i osnivači) nastaje kazališni oblik koji korijene vuče iz tradicionalnih romskih rituala u kojemu se prednost daje neverbalnoj izvedbi, maskama i scenskim pokretima. Osnivač kazališta i umjetnički voditelj bio je Rahim Burhan. Kazalište je bilo inspirirano spisima francuskog kazališnog teoretičara Antonina Artauda i poljskog kazališnog stvaraoca Jerzyja Grotowskog, ali i indijskim vrstama plesa poput kathakalija.

S obzirom na to da je Teatar započeo s radom u naselju Šuto Orizari, bez uvjeta za kazališni rad, Burhan i suradnici su na sceni kulturnog doma Dom na gradežnicite, u središtu grada, odigrali svoju prvu predstavu Večer romske poezije. Glumci amateri recitirali su stihove turskog pisca Nazima Hikmeta na romskom, turskom i makedonskom jeziku. Osim tema iz narodne poezije (još jedan primjer je predstava Bibaxtali), na repertoaru su bile i predstave koje su eksplicitno ukazivale na društvene probleme, poput povijesti nasilja i netrpeljivosti prema Romima i općenito u povijesti (Soske? / Zašto?, 1975.)

Radi se kazalištu koje prednost daje neverbalnim elementima, znakovima i zvukovima, improvizaciji u scenskim pokretima. Kao redatelj i dramaturg, Burhan je preveo na romski jezik i uprizorio europske klasike poput Shakespearea, Sofokla, Euripida: „Još sam se u mladosti trudio da ne budemo egzotični teatar. (…) Bavili smo se estetikom svjetskog kalibra, estetikom kojom su se bavili najveći režiseri svijeta u teatru. Sve to, uz istraživanje staroindijskog teatra. I taj spoj koji smo pravili između staroindijskog i savremenog europskog izraznog sredstva kod teatra. Čak kada smo radili starogrčke drame, mi smo ih toliko skraćivali tako da se više oni [op.a. glumci] igraju, nego da se mitologija govori“, rekao je za Romarchive. Jedna od najpoznatijih predstava bila je Lorcina Krvava svadba koja je u devedesetima gostovala u svim uglednim europskim kazalištima. Teatar Pralipe je 18. listopada 2000. godine u zagrebačkoj Tvornici kulture premijerno u Hrvatskoj izveo predstavu Kosovo mon amour / Kosovo, ljubavi moja prema drami Jovana Nikolića i Ruždije Russe Sejdovića, pod redateljskom palicom Rahima Burhana. Tom prilikom Igor Ružić istaknuo je kako predstava „zadivljuje scenografijom i promišljenim redateljskim konceptom retrogradnog dokumentarizma.“

Nedžo Osmani, jedan od najcjenjenijih glumaca teatra Pralipe, objavio je zbirku pjesama na njemačkom jeziku Gebäre mich nicht / Nemoj me roditi, u kojoj je opjevao svoje životno i glumačko iskustvo. Pamte se njegove uloge Leonarda u Lorcinoj Krvavoj svadbi, zatim dvije važne uloge u Shakespearovim damama (Romeo u Romeu i Juliji i Othello u Othellu), kao i Kreonta u Sofoklovom Kralju Edipu. U Kölnu je Osmani sa suprugom Nadom Kokotović 1995. godine fomirao Teatar TKO (Teatar Kokotović Osman) koji je njemačkoj publici uspješno predstavio posebnosti romskog kazališta.

Nadalje, romsko kazalište Prizren osnovano je 1989. godine i još uvijek djeluje kao amaterska grupa unutar jedne od najstarijih nevladinih organizacija Durmish Aslano na Kosovu. Njihove predstave uglavnom su bile adaptacije dramskih tekstova različitih autora, poput Branislava Nušića i njegove drame Sumnjivo lice ili tekstova profesora Kujtima Paçakua, Selahetina Kruezija i Nexhipa Menekshea. Povodom Svjetskog dana romskog jezika 2019. godine u Muzeju suvremene umjetnosti zagrebačka je publika imala priliku pogledati predstavu Panta Rhei Edisa Galushija. Autor je naglasio kako je drama nastala jer, prilikom čitanja literature za diplomski rad, u knjigama nije prepoznao sebe niti svoju obitelj: „U većini slučajeva kada se o Romima govori van romskog kruga, uvijek se govori pogrdno, ali mi nismo odrasli uz takve priče. Mi pamtimo da su naše obitelji bile vrijedne, obrađivale su zemlju, prerađivale željezo, bavile se različitim zanatima u kojima su bile majstori.“

Zoran Jovanović osnovao je teatar Suno e Rromengo (Romski san) 2000. godine. U pitanju je nezavisno romsko kazalište, prvo u Europi s vlastitim prostorom za rad i djelovanje koje se smjestilo u Novim Karlovcima. Ansambl je brojio 20 stalnih glumaca i tzv. natruščika, glumaca bez formalnog obrazovanja. Jedna od najvažnijih predstava svakako je ROMOKAUST, nastala prema motivima knjige Istorija holokausta Roma Rajka Đurića i Antuna Miletića, koja, prema riječima Jane Dolečki, vrlo jasno i direktno prikazuje nasilje nad Romima i hrabro donosi i suvremenu sliku pozicije Roma u današnjem društvu. Drugi pak primjer je predstava Hamletovi glumci, u kojoj je iz Shakespearove drame izdvojen segment drame koji se tiče upravo Roma (scena u kojoj putujući glumci dolaze igrati „mišolovku“). Zbog kroničnog nedostatka financija, od 2013. godine teatar postoji samo na papiru.

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti i neke autore koji djeluju u susjednim zemljama. Alija Krasnići autor je prvih dviju drama na romskom jeziku Carra me, carra tu… / Malo ja, malo ti… (objavljena 1974.) i Rromano ratvalo abav / Romska krvava svadba (1978.) koje je izvela dramska sekcija Roma pri KUP Aca Marović u Obiliću. Njegove drame istovremeno problematiziraju patnju i siromaštvo, ali i sreću i zadovoljstva Roma u Srbiji. Osim proze i poezije, piše i dječje knjige i drame, a dodatno radi i kao prevoditelj sa srpskog i hrvatskog jezika na romski jezik. Kao glumac je sudjelovao u komediji Fadila Hadžića Državni lopov i Zvjezdano leto Đoke Stojičića. Jožek Horvat Muc jedini je Rom u Sloveniji koji piše i režira dramska djela na romskom jeziku (Legenda, 1993.; Ratfalu paunji / Krvava voda, 1999.; Hegeduva / Violina, 2002.; Ciganka Irina, 2006.). Selahetin Kruezi napisao je Drame pi Romani qhib, zbirku koja sadrži dvije drame na romskom jeziku i koja opisuje život i tradiciju Roma na Kosovu i u Danskoj.

Treba imati na umu kako su predstave izvođene na romskom jeziku odigrale važnu ulogu u očuvanju i promociji romskog jezika i kulture. Istovremeno, pridonijele su razvitku specifičnog kazališnog jezika u kojemu je mogla uživati i međunarodna publika. Dosad je romsko kazalište u potpunosti obilježilo djelovanje u javnom i neformalnim prostorima, bez jasnog institucionalnog okvira. Nedostaje drama, romana i drugih tekstualnih predložaka romskih autora za postavljanje na scenu, kao i kritičkih osvrta i teorijskih radova koji će kontekstualizirati fenomene vezane uz ovu vrstu kazališta.

Kazališna kritičarka Nataša Govedić jednom je prilikom postavila pitanje o recepciji predstava romske tematike u romskim zajednicama. Budući da je pitanje izuzetno produktivno za razmišljanje o sudjelovanju marginaliziranih skupina u kulturi, ovaj pregled završavamo sljedećim citatom: „Ali dopire li Burhanova umjetnička poruka i do Roma, a ne samo do europskih gledatelja? (…)  Na ovo je pitanje neizravno odgovorio sam redatelj: Kad Romi budu imali svoje medije, tada će ne samo u većem broju dolaziti u romsko kazalište, nego će imati prilike i sudjelovati u kulturi zemlje u kojoj žive.“

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.