Bilo jednom… – uvod u usmenu romsku prozu

Zahvaljujući generacijskom prenošenju s koljena na koljeno, usmena književnost Roma opstala je tijekom stoljeća. Kako bi se i dalje čuvala, bogata usmena tradicija sve se češće i opsežnije bilježi. U ovom tekstu načinjemo temu usmenih proznih vrsta, odnosno dotičemo se legendi, šaljivih priča, bajki i zagonetki.

Usmena književna tradicija romskog naroda povezana je s njihovom pradomovinom Indijom. Najstarije priče na romskome jeziku su mitovi i nazivaju se purane paramiča (stare priče), dok je naziv za izmišljene priče mišim paramisja. Profesor na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ljatif Demir u doktorskom radu Književni i jezički aspekti kulture Roma Jerlija u Makedoniji ističe kako su među Romima u prošlosti postojali profesionalni pripovjedači (mišimdžije) koji su prepričavali sve oblike usmene književnosti u romskim zajednicama. Ime su dobili od stalnog izgovaranja riječi mišim (ono što bi u hrvatskome jeziku značilo tobože). Kao i u drugih naroda, i usmena književnost Roma u početku je oblikovana kolektivno. S vremenom su se priče mijenjale i mišmidžije su, u ulozi kreatora priče, u njih dodavali sve više individualnih elemenata. Ista priča nikada se neće pripovijedati na isti način, pri čemu se u tom procesu posljedično stvara neposrednija veza između pripovjedača i publike. Nerijetko se priča prikazuje i kao osobni doživljaj, kako bi joj se osigurao dojam autentičnosti.

Postoje različite legende i mitovi o postanku i podrijetlu romskog naroda. Jedna od najpoznatijih jest legenda o Čenu i Gani koja objašnjava kako su Romi, zbog nesretne ljubavi mladića i djevojke, napustili Indiju. Druga pak kaže kako su Romi odbili zemlju kada ju je dijelio narodima. No kada su uvidjeli da su ostali narodi prisvojili komad zemaljske kugle kao vlastiti, vratili su se Bogu s molbom da im ipak namijeni zemlju. U tom trenutku sva je zemlja već bila podijeljena. Međutim, Bog im je obećao snalažljivost kako bi mogli opstati kao narod, lutajući svijetom bez matične zemlje. Jedan od najstarijih i najznačajnijih epova koji tematizira prirodu romskih lutanja je Pṛthvīrāj Rāso, nastao oko dvanaestog ili trinaestog stoljeća, koji govori o životu vladara Pṛthvīrāja Chauhana. U Povijesti romske književnosti Rajko Đurić piše kako ga se naziva posljednjim romskim kraljem jer je, u vrijeme kad su Romi još živjeli u Indiji, bio posljednji indijski vladar. Nakon rata s Muhammadom od Gora 1192. godine, kralj je ubijen, čemu je, vjeruje se, povod bio bježanje Roma iz Indije.

Rade Uhlik, Rromane paramiča – Romske priče (Sarajevo, 2020.) prva je u nizu zbirki u kojoj je, od 1928. do 1952. godine, prikupljeno i objedinjeno ukupno 187 priča. Dr. Hedina Tahirović Sijerčić urednica je zbirke, a bila je zadužena i za prijepis, obradu i reviziju rukopisa na romskom jeziku. U radijskoj emisiji Svet Roma napomenula je kako su priče predstavljene tako da su razumljive i drugim romskim skupinama, kao i neromima, što je izuzetno važno za daljnju edukaciju. Zbirka je svojevrsni hommage utjecajnom lingvistu Radi Uhliku (1899. – 1991.) koji je, više od 70 godina, predano skupljao i zapisivao priče Roma – Gurbeta na području bivše Jugoslavije. Osim toga, Rade Uhlik je 1937. godine objavio prvu zbirku romskih narodnih pjesama Romane gilja u Prijedoru.

U pričama svakodnevno postaje neuobičajeno, fantastično i nadnaravno upliće se u živote običnih ljudi. Provlače se teme i motivi karakteristični za usmeno stvaralaštvo, od siromašnih mladića koji su svojom dobrotom, mudrošću i spretnošću stekli bogatstvo i zaslužili ruku najljepše kraljeve kćeri, do junaka koji moraju riješiti zagonetku kako bi skinuli određeno prokletstvo upisano rođenjem. Protagonisti priča danju se transformiraju u životinje (pas, žaba, jež), noću u ljudski oblik, zatim koriste ovčju kožu kao plašt za nevidljivost, skupljaju zlatne jabuke i slično. Neprijatelji su obično vještice, mrtvaci, zmije, čak i vile koje žive u drvetu. Uvijek je prisutna napetost između dobra i zla, odnosno Boga i Đavla. Dakako, kazna sustigne zlonamjerne spletkaroše, bez obzira na njihove pokušaje uzmicanja pred pravdom. Nedvojbeno, poruka priča jest kako se dobro dobrim vraća. Karakterističan je uvod koji obično glasi Bio ti je…, čime se mišmidžija direktno obraća svojoj publici i plijeni njihovu pozornost. Zanimljiva je pojava opisnih i često podrugljivih imena kao što ću Ćelavko, budalasti, starčić, brko i slično.

Česta je simbolika broja 3 (tri su sina, tri kćeri ili se zadatak koji junak prolazi rješava iz trećeg pokušaja i slično). Ponekad se pojavljuju varijante priča ili dijelovi nekih priča u drugima, one se više ili manje preklapaju, što je dokaz kako su se priče razmjenjivale među mišimdžijama, ponešto preoblikovale i dijelile dalje. Tako je i dosta simbola ambivalentno (o snažnih simbolici romskog jezika više nam je rekao autor i prevoditelj Ruždija Russo Sejdović). Zmija koja inače simbolizira zlo i smrt (i tada je najčešće s više glava koje junak odsijeca), može imati i pozitivne konotacije (recimo, majka zmija će pomoći junaku, ako je on zaštitio njezine zmijiće). U zbirci se još mogu naći romske šaljive priče (bestidne), odnosno zabavne priče lascivnog karaktera, kao i šaljive priče opuštenijeg tona (uz posebno poglavlje podnaslovljeno pomiješane smiješne i poučne pričice i podrugljive šalice). Poseban izazov za buduće istraživače je komparacija priča između različitih skupina Roma, uzme li se u obzir njihova religija (poganstvo, islam, kršćanstvo). Pritom se priče različito tumače, pogotovo one parodijskog i šaljivog karaktera. Za one koji žele znati više o procesu prevođenja, u knjizi se detaljno objašnjava izbor i primjena inovativne prevoditeljske strategije dr. Tahirović-Sijerčić, pogotovo u kontekstu vulgarizama, psovki i erotskih detalja.

U knjizi Romane dzianeskere paramisija – Romske narodne priče (Zagreb, 2013.) nalaze se narodne priče koje su prema pamćenju ispričali Romi koji žive u Skopju. Očuvan je izvorni dijalekt i leksik, a mnogo je riječi koje se danas rijetko ili uopće ne koriste. Teme i likovi su poznati: siromašan mladić spretno se obogati i oženi najljepšu kraljevu kćer, starija braća ljubomorna su na bistrinu i spretnost najmlađega, maćeha i polusestra zavidne su na ljepoti i dobroti pokćerke. Onaj tko je skroman, vrijedan i mudar, njega će se nagraditi, a prava ljubav pobjeđuje neprijateljstvo između dva kralja i ujedinjuje kraljevstva, kao i razlike u socijalnom statusu. Zla sila, uz pomoć životinja, pobjeđuje se snalažljivošću i mudrošću junaka. Često se u važnoj ulozi pojavljuje konj koji pomaže junaku i/ili razrješava određeni problem (primjerice, u jednoj se priču saznaje da je izgubljeni brat pretvoren u konja koji junaku pomaže da nađe pravi put).

Kao i u drugim bajkama, i u knjizi Rromane paramića – Romske bajke: antologija (Subotica, 2009.), koje je priredio Alija Krasnići, prisutna je borba između svakodnevnog i fantastičnog. Glavni junak je mlad, dobar i lijep, nosi sve pozitivne osobine. Sunce mu je najčešće pratitelj i zaštitnik, uz druge pomagače (orao, mrav, mudrac) u različitim iskušenjima koje junak na zadatku susreće tijekom svog puta, što i priče čini dinamičnima. Čitatelju se poručuje kako se, uz neke trikove, može svakog nasamariti, potrebno je biti oštrouman, snalažljiv i okretan.

Vratimo li se na tren na bogatu simboliku romske književnosti, simbolički prikaz Sunca i Mjeseca može se pronaći u romskim zagonetkama, kao što su na primjer: Kon phirel pe dadese pe zeja thaj tatarel pire da? (O kham) – Ko ide po leđima svoga oca i greje svoju majku? (Sunce) ili Duj phrala phiren po sasto them, savore dićhen len, a von našti te dićhen pes (O kham thaj o ĉhonut) – Dva brata po celom svetu idu, svi ih vide, a oni jedan drugog ne mogu (Sunce i Mjesec). Put također može imati ambivalentna značenja. Primjerice, nekome se na putu želi nesreća: Te del o Del, te rspin pes e pora ćire pe bare droma, thaj me te ćidav len! – Neka da Bog, da se raspu crijeva tvoja po drumovima, i ja da ih sakupljam!. Nekome se može poželjeti sretan i siguran put u obliku blagoslova: Kaj god teljarasa, thaj kana god teljarasa, mek aven tuće sa e droma bahtale! – Kud god pošao i kada god pošao, neka ti svi putevi budu sretni!.

Što se tiče ostalih važnih djela koja bilježe romsku usmenu tradiciju, nekoliko je imena koje vrijedi izdvojiti. Tihomir Đorđević objavio je Ciganske narodne pripovetke 1933. godine. Dragoljub B. Đorđević objavio je zbirku bajki Roma jugoistočne Srbije Mačke peru veš (bajka Mačke peru veš dostupna je za preslušavanje). Romske zagonetke i mitove objavio je Rajko Đurić 1990. godine. Prikupljanjem romskih bajki bavio se i književnik Alija Krasnići, koji je bajke prikupljene na Kosovu i Metohiji objavio pod nazivom Devla ćer man kir! ― Bože pretvori me u mrava! 2001. godine. U zbirci Bacila sam jabuku u peć 2012. godine Marija Aleksandrović napravila je klasifikaciju usmene romske poezije na već prikupljenim i objavljenim pjesmama iz različitih antologija.

Usmena romska tradicija, osim što je izvor leksika koji je u izumiranju ili ga više nema, svjedočanstvo je i kulture, običaja, načina života romske zajednice. Kako primjećuje Alija Krasnići u prethodno spomenutoj knjizi, romsku usmenu književnost kroz povijest uvijek je zapisivao netko drugi. Postupno se pojavljuje sve više pojedinaca i inicijativa koji u suvremenom trenutku, iz različitih perspektiva, osvjetljavaju romsku književnost i kulturu. Navedeni primjeri značajni su u kontekstu očuvanja jednog prostora i vremena. Isto tako, u kontekstu jezične i književne komparacije, vrijedan su temelj za buduće romologe, kao i za sve zaljubljenike u usmenu književnost i one koji će to tek postati.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.