Ruski pisac Mihail Šiškin stigao je u Zagreb kao gost programa 'Europea U Dvorištu' koji se održava u kafiću U Dvorištu u organizaciji Naklade Ljevak. Šiškin je zagrebačkoj publici predstavio roman Pismovnik za koji je 2011. osvojio rusku nagradu 'Velika knjiga', a koji je upravo objavljen na hrvatskom jeziku. U tom povodu razgovarali smo s ruskim autorom o romanu, jeziku, suradnji s prevoditeljima, te o vječnim umjetničkim temama: životu i smrti. ***
Postoji velika tradicija ruske epistolarne književnosti. U Bijednim ljudima čitamo pisma koja šalju Varvara Dobrosjolova i Makar Djevuškin koji se bore sa svojim demonima, a u Pismovniku imamo Sašenjku i Vladimira koji se bore s vremenom i prevladavanjem smrti. Koje su današnje mogućnosti epistolarnog romana? U biti, sva književnost proizlazi iz pisama. Prvo književno djelo je bilo pismo, molitva. Čovjek se obraća nekome tko ga sluša. Pismo se uvijek okreće budućnosti. Pismo je metafora prevladavanja vremena, odnosno smrti. Kada staviš točku na pismo, to te pismo promatra iz vječnosti. Za to pismo tebe više nema. Pismovnik je knjiga o snazi književnosti. Knjiga o prevladavanju vremena i smrti.
Mi živimo u razdoblju novinara. To je lažno, 'pogrešno' vrijeme, jer svaki čas nešto umre. I to što je novinaru danas važno, već je sutra jučerašnja vijest. A jučerašnje novine su zapravo metafora smrti. Pisac je u privilegiranom položaju, jer se iz tog 'pogrešnog' vremena nešto može uzeti i stvoriti nešto trajno. U tom 'pravom' vremenu se nadvladava smrt. To je privilegirani položaj umjetnosti. To mogu samo pisci, a ne mogu novinari.
Pismovnik je roman o ljubavi, ali je prije svega roman o smrti?
Pismovnik se u tom smislu ne razlikuje od većine drugih knjiga. Govori o pitanju o kojem govori sva književnost, o smrti. I što učiniti po pitanju smrti. Možemo li raditi išta značajno pod njezinom vječnom prijetnjom? Nema puno pametnih odgovora na to pitanje. Jedan od odgovora je umjetnost.
Svaka slika, svako muzičko djelo, svaka knjiga se u tom smislu može usporediti s Noinom arkom. Umjetnik je Noa koji dobije ideju. Mora sagraditi arku kako bi spasio sebe, svijet, ljude koje voli. Umjetnik nastoji spasiti svemir od devastacije, od apokalipse. Smrt je crna rupa. Kada ste mladi pisac koji piše knjigu, pomislite da će vas ta knjiga spasiti. No kasnije shvatite da to nije istina, knjiga će spasiti samo sebe. Knjiga je arka, a vi ostajete na kopnu i sigurno ćete nestati.
Drugi način preživljavanja je ljubav, ljubav prema obitelji, prema djeci i dragim ljudima. Nisam htio napisati očajnu knjigu, knjigu koja frustrira čitatelja. Zanimalo me prevladavanje smrti i u tom smislu ovo je optimistična knjiga. Htio sam podijeliti s čitateljem osjećaj levitiranja, uzdizanja iznad smrti.
Sašenjka također u jednom pismu Vladimiru kaže da sva umjetnička djela zapravo govore o smrti, da je ljubavna tematika nešto poput poveza na očima da se ne vidi strahotnost smrti…
Navest ću muzički primjer kao dokaz tvrdnje o nadvladavanju smrti. Naime, svako glazbeno djelo je u biti pismo. Kad slušam besmrtnu glazbu Rahmanjinova, i sam u tom trenutku postajem na određeni način besmrtan. U tome je smisao umjetnosti.
Koliko polažete na muzikalnost vaše rečenice, na ritam koji se ponekad približava poeziji?
Lijepo je čuti takvu opasku i na tome se mogu samo zahvaliti. I slažem se s vama da je muzika izuzetno važna u mome pisanju. No, moja zahvala u tom smislu ne ide samo vama, već pretežno mome prevoditelju Igoru Buljanu. Jer vi zapravo čitate Šiškinov Pismovnik u prijevodu Igora Buljana, i ako ste stekli takav dojam, zasluge idu prvenstveno njemu.
Koliko vam je važan rad s prevodiocima?
Problem prijevoda postoji i u samome materinjem jeziku. Sve su riječi već istrošene, one su iscijeđene kao što se potroši zubna pasta u tubi. Sve važno u životu događa se izvan riječi, iznad njih. Zato pisac mora naći jezik kako bi sabio ono što je važno u riječi. Mnogo je lakše to prevesti na jezik muzike. No u djetinjstvu me nisu slali na učenje glazbe, već samo da naučim čitati i pisati. Ja mrzim svoj ruski jezik, on je moj neprijatelj. U svakoj školi u Rusiji je na zidu nekada stajala parola Turgenjeva, "Oj ti veliki, moćni ruski jeziče!"
S obzirom na to da su nam profesori uvijek lagali, pretpostavio sam i da su te riječi Turgenjeva laž. Poslije sam shvatio da zaista jesu laž. Često se sjetim kako sam prvi put pokušao izraziti ljubav djevojci. Otvorio sam usta i nisam mogao ništa reći, jer nisu postojale riječi kojima sam mogao izraziti ono što sam osjećao – sve su riječi bile mrtve.
Jezik nije moćan kao što kaže Turgenjev, on je jadan. No pisac je taj koji siromašan jezik može učiniti bogatim i moćnim, on može uskrisiti riječi kao što je Krist uskrsnuo Lazara. Borim se s jezikom cijeli život. Zato me veseli kad radim s prevodiocima na prijevodima. Mogu pomoći prevodiocu s ruskim, no ne mogu mu pomoći s njegovim jezikom. Možemo zajedno doći do granice ruskog jezika, a zatim ja ostajem na toj granici i gledam borbu s jezikom na koji je tekst preveden. No nikada ne mogu znati je li pobijedio prevodilac ili jezik. No ako se osjeća muzika u Pismovniku, to znači da je prevodilac uspio pobijediti.
Pismovnik je ujedno i romanu o jeziku. Rekli ste da vam je jezik poput neprijatelja. Koliko je teška ta borba o kojoj govorite, i je li svaka nova knjiga nova bitka u tom smislu?
Apsolutno. Iskustvo prošlih knjiga mi ne pomaže. Svaki put moram krenuti otpočetka. Umjetnost riječi sastoji se od uskrsavanja riječi. Umjetnost izraza uvijek se nalazi u prostoru razlike u odnosu na normu. Ako pisac ostaje u jezičnoj normi, neće mnogo toga postići. Ja uzimam svaku riječ, apsolutno svaku rečenicu u usta i žvačem je. Ako ima okus po udžbeniku, ispljunem tu rečenicu. Reći nešto ispravno zapravo znači ne reći ništa.
Kad kažeš nešto što je nepravilno, to može biti samo to – nešto što nije rečeno pravilno. No ponekad to može biti i umjetnost. Iz toga može, ali i ne mora nastati umjetnost. Zato ne mogu pisati prozu na, primjerice, njemačkom. Na stranim jezicima mogu pisati samo ispravno, i zato na njima pišem samo članke i eseje. Prozu ću zato zauvijek pisati na ruskom, koji istovremeno i volim i mrzim.
***
Razgovarao Neven Svilar
foto: Mihail Šiškin (fotografirao
Stephan Röhl)
