Pjesmu kao glazbu u konkretnom prostoru i vremenu odavno je zamijenio njezin svojevrsni negativ, kada je prelivena u trag u snježnoj bjelini papira. Postupno preseljenje pjesme u grafički svemir dovršeno je u epohi masovne reprodukcije, no započelo je pristankom Pjesnika da se zagleda u Meduzu iz Nürnberga i time svede Pjesmu na dvodimenzionalnu okaminu. Neminovna reakcija uključivala je radikalno redefiniranje poimanja mogućnosti pjesme, prema dimenziji slikarstva, na koncu i u smjeru konkretne poezije. Misliš li da čitanje pjesme pred publikom oslobađa pjesmu od bijelih okova okvira? Ili je pjesništvo prevladalo svoju povijest, i u pitanju je ireverzibilni proces gdje je taj aspekt samo neka vrsta podsjećanja na rođenje umjetnosti?
Način na koji pišem uvijek je isti. Pjesma je iskaz nastao iz jezika. No ona je rođena prije svega kao glas, naglas izgovorena riječ koja zatim biva preobražena u pisanje. To, međutim, nimalo ne umanjuje ovaj drugi aspekt pjesme o kojem govoriš. Svijest o riječi kao likovnom elementu, o cjelini pjesme kao svojevrsnoj slici, uvijek je vrlo važna. Riječ je o formama koje djeluju zajedno i moraju biti u funkciji same pjesme, a nipošto stajati kao samostalni fenomeni.
I tvoje pjesništvo krasi svijest o grafičkom aspektu pjesme, s riječima kao bodovima u prostornom tkanju i njihovom ritmu u tkanju vremena. Kad se pjesma čita pred publikom, slušatelj nije svjestan izgleda pjesme, odnosa bjeline stranice i otisnute riječi. Koliko je onda važna grafička dispozicija, ako u određenom kontekstu ona biva poništena?
Moja pjesma jest (doduše ne uvijek) poput male grafike, ona zadržava svijest o sebi kao o konkretnoj i samostalnoj činjenici, ali uvijek kao da dolazi malo promijenjena u realan prostor. Kada pišem, izgovaram pjesmu naglas, a zatim je zapisujem. To nije pravilo, ali najčešće je riječ o takvom procesu.
Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je u radu na pjesmi važan upravo aspekt njezine zvučnosti. To se prije svega odnosi na ritam, i to u svakom pogledu, bez obzira govorimo li o riječi samoj, dakle kao samostalnoj glazbenoj odnosno ritmičkoj činjenici, ili o riječi u suodnosu s riječima koje joj prethode i koje neposredno slijede. Naravno, ritam također ne nosi istu težinu u svakom trenutku, nije samodovoljan, njegova svrha ovisi o cjelini pjesme. Za ritam je ključno govorenje naglas, iako ga osjećate i čitajući pjesmu u sebi.
Dakle, usprkos važnosti grafičkog elementa, može se reći da gradim pjesmu posve u tradiciji pjesništva kao oralne umjetnosti. Jedno ne isključuje drugo, dapače, riječ je o povezanim fenomenima, emanaciji same pjesme koja se na prvi pogled očituje u drugačijim perceptivnim sferama.
Jack Brewer iz benda Saccharine Trust rekao je "Once the music leaves your head, it's already compromised." Uključuje li pisanje pjesme nužno kompromis?
Ne volim kompromise, ne volim ih u životu, a pogotovo ne kada je riječ o pisanju. Štoviše, u književnosti čovjek može biti više egoističan. Mnogo vremena provodim na radu na samo jednoj pjesmi. Pokušavala sam objasniti publici upravo tu važnost grafičkog za svoju poeziju. Kad pišem, vidim slike vrlo grafički, što odgovara ritmičkoj strukturi odnosno ravnoteži koju želim unijeti u pjesmu. Nastojim raditi na taj način. Kad mi to ne pođe za rukom, ostavim pjesme za kasnije, za neko bolje vrijeme.
Što se zapravo događa s pjesmom kada je čitate pred publikom? Mijenja li se u odnosu na svoju verziju u knjizi? Može li se čitanje pred publikom izjednačiti s procesom koji se zbiva u kazalištu ili na koncertu?
Mislim da je čitanje pred publikom nešto čemu teži svaki pjesnik, zato što pjesma tada zaista zaživi. Baš kao u kazalištu, i u čitanju pjesme postoji energija koja se izmjenjuje između publike i pjesnika. Svi poznamo osjećaj hvatanja energije izvođača i izvanrednu preobrazbu koja se događa u nama. Međutim, tu energiju prerađuje i izvođač, a kakav je to osjećaj, ipak većina ljudi ne zna.
Naravno, ne želim poistovjetiti čitanje lirske pjesme s glumom ili izvedbom neke skladbe, jer razina teatralnosti u nastupu i otvorenost izvedenog sadržaja čine golemu razliku u tom pogledu. No, čak i ako oduzmemo element teatralnog u potpunosti, čitanje poezije pred publikom je poseban, čudesan događaj.
Nekada je izvođenje poezije podrazumijevalo ugođaj kojeg možemo povezati sa svetim. Postoji li i danas nivo svečanog kojeg je teško usporediti s drugim izvedbenim umjetnostima? Je li riječ o nekoj vrsti paljenja kôda koji ukazuje slušatelju na nešto neodređeno, poput naglog uključenja atavističkog elementa u nama?
Element svetog o kojem govoriš možda više ne postoji u suvremenoj poeziji na taj način, ali bez sumnje postoji specifičan osjećaj svečanog, iako poezija nema ni približno takvu ulogu kakvu je imala nekada. Mislim da je ključ u onome što možemo nazvati energijom. Ili u nečemu neizrecivom što nastaje isključivo u komunikaciji krajnje otvorenosti i ogoljenja. A smatram da pjesma može zaista zaživjeti u svojoj punini tek kada se dogodi taj čin koji je ujedno i pucanje niti i spajanje. Ona zaživi kada ti kao pjesnik možeš doprinijeti hvatanju te energije i preraditi je u tom trenutku. A to onda osjećaju i pjesnik i slušatelj. To je zapravo katarzičan osjećaj za pjesnika koji tek tada osjeća krajnji domet svoje pjesme.
Tada zapravo pjesma prestaje biti moja. Slušatelj postaje vlasnik pjesme, on je prerađuje na način koji odgovara njegovom duhu, odnosno senzibilitetu. No tu se događa još nešto, ono zbog čega su takve situacije nekada bile bazen duhovne svetosti.
Tvoje pjesništvo ne bježi od velikih pitanja, iako je to zapravo banalna odrednica. Naime, često u središte pjesme stavljaš riječi koje su strahovito bremenite značenjem, čak i pogrbljene od eshatološke ili egzistencijalne prtljage. Također, puno pažnje posvećuješ gramatičkom aspektu pjesme. U tom smislu tvoju poeziju možemo povezati s modernističkom tradicijom francuske i njemačke poezije.
Činjenica je da moje pjesme često govore o zapravo istim temama. Specifičnosti su često samo dio većeg toka i ulijevaju se u kolektivnu tematsku tradiciju. Stoga ne bježim od direktnog semantičkog udara, gdje s minimalnim činim najviše što mogu. U tom su smislu osim samog imaginarija strahovito važni upravo glazbeni aspekt i, kao što si dobro uočio, gramatički. Doduše, ako ćemo biti iskreni, to vrijedi za većinu dobre poezije u evropskoj književnoj tradiciji.
Za vašu poeziju od izuzetne je važnosti da je, iako spada u korpus književnosti na francuskom jeziku, ipak riječ o 'književnosti izvan centra'. Koliko je važna činjenica da dolazite iz zemlje koja nije isključivo frankofona?
Koliko god se ja ne osjećala direktno stiješnjenom između velikih kultura, velikih jezika i književnih tradicija, činjenica je da se nalazim u tom tjesnacu od samog početka. To mora snažno utjecati na moju poeziju, ali ne polažem previše na to, niti pokušavam osvijestiti svoj položaj u tom smislu, svakako ne u službi same pjesme. Ali može se na ovu poziciju gledati i kao iznimno povoljnu, iznimnu u književnom smislu. Sve je stvar perspektive.
***
Razgovarao i preveo s francuskog Neven Svilar.
Nathalie Ronvaux (Foto: Ivan Idžojtić / Booksa )
