'Poezijom pokušavam istražiti najranjivije i najintimnije točke postojanja.'

Povodom uvrštenja njene pjesničke zbirke Vo haosot radost u uži krug regionalnog književnog izbora "Štefica Cvek", razgovarali smo s makedonskom pjesnikinjom i esejisticom Kalijom Dimitrovom. S Kalijom je razgovarala Ana Marić.

Iskrene čestitke na osvajanju Nagrade Štefica Cvek za pjesničku zbirku Vo haosot radost (U kaosu radost)! Što ti osobno znači ova nagrada, posebno s obzirom na činjenicu da se dodjeljuje za doprinos angažiranoj književnosti?

Hvala na čestitkama! <3 Nagrada mi je svakako jako draga. Prvo, jer mi je prva. Drugo, jer nosi ime izvanrednog lika nastalog iz glave izvanserijski talentirane Dubravke. Treće, jer zbirku Vo haosot radost (U kaosu radost) doživljavam kao neku vrstu underdoga (možda i sebe doživljavam tako) i osjećam kako će joj to dati novi, kolektivni život. Dodatno, često se uopće ne osjećam dostatnom da kažem da sam autorica (spisateljica ili pjesnikinja još manje), ionako znam da mi taj osjećaj uljeza dolazi iz svih onih godina kada sam bila zadojena idejom da muškarac zaista piše, dok žena samo nešto zapisuje u slobodno vrijeme. Ta internalizirana osjećanja neadekvatnosti itekako postoje danas među ženama, posebno u prostorima gdje dominiraju muškarci (a nije li to, zapravo, većina profesija?). Tako da tu vidim najveću vrijednost Nagrade Štefica Cvek – u davanju potrebnog vjetra u leđa autoricama i autorima koji stvaraju izvanredno i zaista pomiču granice izraza u regiji. Za mene se u tome sastoji angažiranost u književnosti (i umjetnosti) – ne u temama koje se obrađuju, to je previše očigledno, već u propitivanju formi, jezika, žanrova, kao i odnosa koji proizlaze iz tih imaginarnih svjetova...

Zašto smatraš da je važno stvarati angažiranu književnost? Osnovala si feminističku platformu Meduza te se ujedno i glavna urednica portala koji se bavi feminističkim pitanjima. Jesu li takvi tekstovi danas prihvaćeniji, ili ih još uvijek prati određeni tabu? Kakva je situacija s književnom produkcijom angažiranih tekstova u Makedoniji?

Ne znam smatram li da je važno (ili ne) stvarati angažiranu književnost. Zapravo, davno sam se prestala baviti tim pitanjem jer ne vjerujem da se djela mogu tako lako dijeliti na angažirana i neangažirana. I političnost i estetika uvijek su prisutni, vjerojatno bez obzira na namjeru autora, no u ovome trenutku, na našoj sceni ima više autora i autorica čija književnost preispituje kanone i tradicionalne općeprihvaćene konstelacije, prije svega u području proze. Ali može se reći da se i na poetskoj sceni pojavljuju bljeskovi buntovništva. Ja osobno, kada pišem poeziju, pokušavam koliko mogu biti oslobođena od feminističke prizme jer mi može ograničiti izraz ako je svjesno instrumentaliziram. Ne sjedam s olovkom u ruci razmišljajući kako stvoriti lik ili subjekt koji je feministički. Ima nešto fejk u tome. Poezijom pokušavam istražiti najranjivije i najintimnije točke postojanja koje, naravno, često nisu u potpunosti u skladu s mojim vrijednosnim sustavom. Ipak, odrasli smo u nasilnom, strašno tradicionalnom sistemu, pa smo zbog toga u „privatnim životima“ ponekad kontradiktorni, zbunjeni i nedosljedni. Umjetnost se ne bi trebala plašiti takvog komuniciranja.

S druge strane, potreba da jasno i nedvosmisleno zagovaram feminističke utopije živi u mojim esejima i općenito, u cjelokupnom radu i postojanju Meduze. Teško je odgovoriti na pitanja je li određeni sadržaj koji je feministički prihvaćen, zato se odmah javlja i pitanje „prihvaćen od koga?“. S obzirom na sveprisutni seksizam, re-tradicionalizaciju regije, utjecaj religijskih institucija i mizogine medije, rekla bih da teme koje obrađujemo na Meduzi nisu baš prihvaćene te će uvijek biti tabu. Upravo zato i postojimo. Nasuprot toj stvarnosti, tekstovi Meduze ne samo da su prihvaćeni od jedne velike grupe prekrasnih ljubitelja slobode, već su i aktivno kreirani uz njihovu pomoć – u tom pogledu, Meduza je kolektivni trud. Nemamo klasičnu redakciju, već se sadržaj stvara iz ogromne zajednice ljudi.

Na portalu se ističe kako bi žene trebale pisati same za sebe, o svojim osobnim problemima, izborima, pravima, zadovoljstvima i tijelima. Pišeš li ti sama za sebe? Što te osobno motivira da se baviš književnim radom i da istražuješ ove teme?

U ime referenciranja, radi se o citatu Hélène Cixous iz eseja „Smijeh Meduze“. Pisanje za sebe treba se shvatiti na simboličnoj razini, ne kao doslovno ili narcisoidno pisanje za sebe. Ja za sebe pišem kada pišem dnevnik.

Istovremeno, nisam sasvim sigurna gdje se može povući granica između pisanja za sebe i pisanja za druge – što isto može biti problematično i suviše performativno. Ja ipak doživljavam svijet preko svoga tijela: preko mojih očiju i ušiju, moje generacijske i geografske uvjetovanosti, mojih prijateljstva i lektire, te moga mentalnoga i kreativnog potencijala... što ćeš. Svaka poetska slika, koliko god da je specifična za onoga koji ju je stvorio, ipak treba komunicirati neku univerzalnu istinu, buditi bazične emocije i stvarati neku referencu u čitatelju – inače ne bi imalo smisla. Moja poezija (i eseji) često se doživljavaju kao dio konfesionalističke škole. No, to je tako jednostavno jer mi je taj izraz blizak – ne zato što se imam potrebu ispovijedati pred određenom javnošću. Pisanje mi nije terapija, već mi je posao od kojega, na žalost, ne zarađujem dovoljno, pa mi je ponekad čudno uopće ga nazvati poslom. Kada bolje razmislim, ne znam zašto pišem, s obzirom na to koliko je mučno. Kada sam bila mala, to je bila potraga za magijom. Danas, vjerojatno iz čistog inata. U tome pogledu, bliske su mi riječi makedonskog pjesnika i akademika Vlade Uroševića koji vjeruje da ono što održava poeziju u životu predstavlja otpor protiv materijalizacije i potrebu za kontaktom s onim što naizgled nema nikakvu uporabnu/tržišnu vrijednost i smisao danas. Jednostavno, arhaična naša potreba da pričamo priče.

Zbirku si samostalno izdala. Kako je izgledao taj proces i je li to bio tvoj izbor? Jesi li naišla na neke prepreke ili izazove?

Knjigu sam odlučila samostalno izdati iz nekoliko razloga, a možda jednostavno ne želim priznati da sam control freak. Meduza izdaje jednu knjigu godišnje, tako da mi je proces izrade knjige od nule do promocije jasan i vrlo zanimljiv. Pa sam pomislila, ako već objavljujem zbirke eseja s Meduzom, zašto ne bih objavila i ovu knjigu? S obzirom na to da sam napravila dugu pauzu u kreativnom pisanju, bilo mi je važno raditi s urednicom kojoj potpuno vjerujem, a htjela sam biti uključena i u vizualni dio – imam blagu opsesiju fontovima. Knjigu je uređivala kourednica Meduze – Dušica Lazova, a njezina intelektualna i emocionalna posvećenost tijekom cijelog uredničkog procesa je nešto što želim svakom autoru, a nažalost, to je iznimno rijetka praksa u Makedoniji. Dizajn knjige radila je Kristina Atanasova, ponovno s pažnjom koja oduševljava. Rekla bih da je proces izrade ove knjige, koja se pokazala kao potpuno ženski (prijateljski) trud, njezin najfeminističkiji aspekt.

Prve makedonske pjesničke zbirke iz ženskog pera objavljene su 1960. godine, kada su Danica Ručigaj sa zbirkom Srebrne noćne igre i Evgenija Šuplinova sa zbirkom Grešnica uvele žensko iskustvo u makedonsku poeziju. Danica Ručigaj u pjesmi "Srebrne noćne igre" zapisuje „U ovoj noći srebrnoj / U ovoj igri srebrnoj / u ovim ognjima / Ognjima koji su me opekli / Kao prokletnicu / Kao ženu čarobnicu“ (Pronađena riječ: antologija suvremene makedonske poezije, H.D.P., 2023., str. 132.) Misliš li da se prikaz ženskog iskustva u poeziji promijenio od tada do danas, i ako da, na koji način?

Da se nije promijenilo, to bi bilo čudno. Jedna prijateljica koja je detaljno analizirala kontekst u kojem je pisala Danica Ručigaj baš mi je prije nekoliko dana pričala o tretmanu koji su te žene i te knjige imale u književnim krugovima tada. U 60-ima bilo je iznimno teško za jednu ženu izaći iz pozicije muze i pokušati osvojiti javni prostor stvaranjem. Ovaj se kontekst mijenja vrlo sporo, ali se ipak mijenja, a posebno zahvaljujući ženama koje su uključene i u izdavaštvo. Prošle godine iz tiska je izašla antologija ženske poezije Samodivi u izdanju izdavačke kuće „PNV publikacii“ i jedna je od rijetkih antologija koja tako posvećeno pruža pregled ženskog makedonskog stvaralaštva... Ja doživljavam neki prevrat u ovom pogledu nakon početka ovog tisućljeća (Y2K baby), oštriji izraz, suvremene teme i jezik, eksperimentiranje s formama, opušteniji osjećaj prema sebi (jer teret da se moraš dokazati, „to outperform others and yourself“, može naštetiti izrazu...). Ipak, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije bilo pionirki. No, ovo su samo čitateljski dojmovi; književni kritičari(ke) bi bolje odgovorili na to pitanje. Oni koji čitaju žene, naravno. 

U zbirci je izražen feministički glas lirskih subjekata. U drugoj pjesmi u zbirci, "Lutkica s bazara" ("Lutkica od Bazar"), lirski subjekt iznosi životne lekcije koje je naučila od bake. Primjerice, da se ženska seksualnost treba potisnuti, a da se trebaju znati ispeći palačinke. Što bi voljela da mlade čitateljice izvuku iz čitanja zbirke? Postoji li neka posebna lekcija koju bi željela podijeliti s njima? A isto tako, koju bi poruku voljela prenijeti i mladićima?

Knjigu sam pisala u nekom razdoblju koje sam osobno doživjela kao transformativno – prijelaz s kraja 20-ih u rane 30-e, što zna biti pomalo nezgodno. Istovremeno, osjećala sam se kao da je trajalo kraće od minute i da nisam imala priliku pripremiti se za „stvarni život“ koji je tek trebao započeti. (No, zapravo sve što je počelo bila je pandemija, policijski satovi i novi rat.) Pokušala sam iz te minute, znači, prostora između odrastanja i starenja, stvoriti knjigu. Nikada se nisam osjećala kao da imam, ili kao da trebam imati, autoritet ili moć da dijelim lekcije i poruke. U stvarnosti, veći dio vremena se osjećam kao da sam u slobodnom padu. No, u posljednjim sam godinama naučila uživati i u tome. Odnosno, naučila sam prihvatiti da je to to. To je pravi život. Ili, kako kaže jedan meme, život ne počinje kada ti je pod očišćen.

U zbirci se otvaraju mnoge teške teme, one koje se tiču prolaznosti života, nemogućnosti pronalaska vlastitog glasa, ili pak ženskog straha od smrti od muške ruke. Zbirku također karakterizira, kao što se, u ostalom, navodi u obrazloženju nagrade, smjela duhovitost, nepretenciozni cinizam te pronalaženje „radosti u uskogrudnoj kulturi kasnog kapitalističkog i heteropatrijarhalnog kaosa“. Koliko ti je važno bilo postići taj balans? Što za tebe osobno znači naslov Vo haosot radost (U kaosu radost)?

Listopad je moj mjesec, pa ću si priuštiti koketiranje s astrologijom. Kao vaga rođena na marginama ovog horoskopskog znaka, što znači da sam s jednim nogom već škorpion, ravnoteža i komunikacija između krajnosti su mi važne i bliske, ali jednako su mi važne i same krajnosti, čak i kada su u disbalansu, kao što su u ovom naslovu – iako daje privid ravnoteže. Intenzitet ovog naslova već je u njegovoj zvučnosti, ponovljivost „s“ i „t“, koji su u suštini grubi suglasnici i prizemljuju vesele samoglasnike. U suštini, naslov je ime slike makedonskog umjetnika Vaska Taškovskog (jednog od predstavnika nadrealizma kod nas). Kada sam vidjela naslov, odmah sam imala osjećaj kao da je moj, jer se osjećam kao da odražava moj svjetonazor. Kaos je svuda i uzalud se trudimo uspostaviti red. Najbolje što možemo učiniti je razviti vještinu življenja upravo tamo, u nepreglednosti, u nepoznatom, nejasnom, strašnom. Radost je, može se reći, vještina življenja koja se u velikoj mjeri sastoji od humora. Bar za mene.

Zbirku dodatno obogaćuju motivi iz pop-kulture, poput referenci na film The Virgin Suicides, Josipu Lisac, Tinu Turner… Posebno me se dojmio fragment intervjua između Woodyja Allena i Twiggy, u kojem vjerujem da se mnoge žene mogu prepoznati. Zanima me, je li pjesma "Žena koja ne mora da pravi ništo" ("Žena koja ne mora raditi ništa") inspirirana upravo tim pop-kulturnim trenutkom, ili je pjesma nastala prvo, a intervju dodan naknadno?

Pojma nemam. Ako se dobro sjećam, uređujući zbirku naišla sam na više pjesama koje su se nekako bavile istom temom, pa sam ih spojila u jednu mega-pjesmu. Tema je nametljivost muškaraca oko nas i što mi žene radimo kao odgovor na to. Kada sam slučajno vidjela taj (genijalni!) intervju, znala sam da ga moram transkribirati i uključiti. Prirodno mi je koristiti pop reference u mojim pjesmama, jer to su moje lektire, to je moja stvarnost. Smiješno mi je kada se poezija postavlja negdje izvan ovog post-milenijskog (post-kapitalističkog) konteksta, ili kada koristi neki standardizirani jezik. Meni je trenutna erozija smisla i opća bizarnost koju živimo izuzetno poetična.

Stil pisanja ove zbirke jako je prozaičan. Razmišljaš li možda o tome da se okušaš i u pisanju proze? Možeš li nam otkriti nešto o svom sljedećem projektu?

Najbliže što pišem prozi je esejistika. Uživam u tom izrazu i sigurno ću ga nastaviti istraživati. S druge strane, nikada ne bih napustila poeziju, jer za pisanje (i čitanje) poezije potreban je specifičan oblik fokusa i kontakta sa sobom, što mislim da polako gubimo kao ljudska vrsta. Kako god bilo, ne razmišljam strukturirano u vezi s kreativnim pisanjem. Možda je zato trebalo šest godina da izdam drugu zbirku. Sada mi treba još malo vremena da živim radost u kaosu, prije nego što započnem nešto novo. Vjerojatno ono što logično slijedi su prijevodi zbirke u regiji. Evo, manifestiram.

Razgovor je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).