'Stolica bez naslona': Prazna mjesta sjećanja

Knjige koje pročitamo ne pamtimo onako kako bismo htjeli. Većina ih nestane iz sjećanja nakon nekog vremena, a neke zaboravimo odmah po završetku čitanja, često se radnje isprepletu, zamute, a protagonistima se ne možemo sjetiti imena, kao ni njihovih postupaka. Ponekad nam ostaje osjećaj koji je knjiga izazvala u nama, njena atmosfera ili neka rečenica koju smo izdvojili. Ipak, postoje i knjige koje je nemoguće zaboraviti, koje se zadrže u nama dugo nakon čitanja. Njih ne zaboravljamo ni zbog priče koju donose, atmosfere tokom čitanja, kao i zbog osjećaja koji u nama probude. Takve knjige navode nas da na svijet gledamo drugačije, da propitujemo i pomjeramo granice (i teksta i života), tragamo, preživljavamo zajedno s protagonistima/icama.

Stolica bez naslona Danijele Repman jedna je od takvih knjiga. To je roman o hrabrosti, iscjeljenju, ženskom glasu koji progovara iz tišine koja je odjeknula tako glasno i donijela Danijeli Repman književnu nagradu Štefica Cvek, potvrđujući snagu i autentičnost njenog glasa u savremenoj regionalnoj književnosti.

Roman je bez spektakla, bez radnje u klasičnom smislu, ali sa prazninom koju ispunjava sjećanje koje „gleda pravo u oči“ (str. 89). Praznina u romanu nije samo motiv, ona nije odsustvo, nego oblik prisutnosti. Pokretač radnje je sjećanje koje se ovdje ne prikazuje linearno, kao niz događaja, već je data raspuknuta struktura u kojoj sjećanje funkcionira kao jedini mogući oblik kontinuiteta. Sjećanje je fragmentaran, nesiguran, često i proturječan proces koji nije i ne može biti objektivan jer je isprepleten s emotivnim stanjem protagonistice dok pripovijeda o životu svoje porodice i okolnostima u kojima je odrasla, o svemu što je preživjela i što je u njoj ostavilo traga. Praznina se pretvara u sjećanje, dok tišina i nedorečenost oblikuju prostor iskustva u kojem čitatelj/ica postaje sudionik/ca u stvaranju značenja. U središtu romana jeste, prije svega, priča o porodici, ali i pitanju identiteta: u kojoj mjeri nas oblikuju drugi i kako se formiraju granice ličnosti pod pritiskom odnosa, očekivanja i naslijeđa.

Premda roman otvara dobro poznate teme, bezbroj puta obrađene u književnosti, Danijela Repman im pristupa na inovativan i nepretenciozan način, oblikujući ih u novo značenjsko iskustvo, pokazujući da poznato može imati drugačiju narativnu artikulaciju. Kroz tri dijela romana isprepliće se nekoliko tema i priča. Osnovna priča jeste o disfunkcionalnoj porodici i traumatičnom odrastanju. Taj narativni sloj najjasnije se očituje u majčinim, fragmentiranim iskazima tokom posjete psihijatru, čija se nepovezanost oslikava i na unutrašnje stanje ostalih članova porodice: „majka, kćerka, nikad, nepomičnost, očeva smrt, brat blizanac, cerebralna paraliza, strah, potonuće, depresija, stara kuća, nova kuća, selidba, tupost, statičnost, tuga, strah, strah, strah, ispočetka.“ (str. 75) Ti fragmenti najbolje, u svojoj rasredištenosti i repetitivnosti, na simboličan način odražavaju psihološku dezorijentiranost i emotivnu paralizu porodice.

Paralelno s pričom o porodici, romanom se artikuliraju i druge važne teme koji su sastavni dio savremenog društva i njegovih strukturalnih anomalija. Neke od tih tema nisu prikazane eksplicitno, ali su prisutne i snažno se upliću u roman. Jedna od njih je odnos društva prema bolesnoj djeci koja su često smještena u udaljene klinike (Ivan) ili su zatvoreni u krugu porodice (Ana), na koncu prepušteni sebi (Bogdan). Samom bolešću oni su već marginalizovani, a odstranjivanjem i/ili zatvaranjem iz/od kolektiva oni su ignorisani i zaboravljeni. U tom kontekstu možemo govoriti o različitim oblicima nasilja koje tematizira roman, od psihičkog nasilja kakav je u porodici glavne protagonistice, društvenog nasilja do vršnjačkog nasilja u školi. Još jedan tematski podsloj romana jeste prikaz radničke klase, čiji se pripadnici svakodnevno suočavaju sa egzistencijalnim nesigurnostima, gubitkom posla (otac), niskim primanjima i iseljavanjem mladih. Stolica bez naslona roman je kojim se posebno naglašava pozicija žene u patrijarhalnom društvu u kojem je ona svedena na ulogu majke i njegovateljice. Njen identitet definira se porodičnim teretom (bolesno dijete) koje, na neki način, postaje izvor društvene stigme.

Osim što porodica i trauma nepripadanja formirana u djetinjstvu obilježava život protagonistice Dane, njen život, a zatim i radnju romana određuju i dva ključna pitanja: gdje je lutka koja plače i izgovara „mama“?; i zašto nas (blizance) otac nikad nije fotografisao? Odgovore nalazimo na kraju priče o porodici i oni omogućavaju fragmentarnoj naraciji povezivanje u koherentnu cjelinu, jer od postavljanja pitanja do odgovora na njih smještena je radnja i smještena je trauma. Odgovori su tu, ispred protagonistice, samo ih ona ignoriše i odbija prihvatiti, a zatim se oni manifestiraju i u snovima. Ova dva pitanja u Stolici bez naslona otkrivaju složenost porodičnih odnosa, nesreću njenih članova, zajednički tragizam, ali otkrivaju i unutrašnja previranja protagonistice i ističu njeno nepripadanje ne samo porodici, nego savremenom društvu. 

"(...) nisam se izgubila ni u u prostoru, ni u vremenu. Izgubila sam se u samoj sebi. (...) Iako sam se izgubila nisam nestala. Samo sa propala u procep. Zaglavila sam se na pogrešnom mestu i trenutno čamim u nekoj iskrivljenoj dimenziji." (str. 31-32.)

Romanom se, i suptilno i nemilosrdno, zavisno od konteksta, govori o problemima u porodici, o identitetu, o traumi i njenom trajnom utjecaju, o bolesti brata blizanca Bogdana, čija je dijagnoza cerebralne paralize uslovila njegovu mentalnu ometenost, ugasila ljubav između roditelja, uzrokovala majčinu depresivnost, ubrzala propadanje oca i produbila porodični jaz. Porodica je ovo koja postoji bez zajedništva, bez brige za drugog, bez razumijevanja, jer ovdje svako postoji za sebe, bez mogućnosti komunikacije i izgradnje doma kao sigurnog prostora. Majka je prisutna samo fizički, ona se godinama bori sa depresijom i egzistencijalnim teškoćama, ona je sama za sebe prostor tuge (odustala i od porodice i od sebe), brat je uslijed bolesti u drugom prostoru udaljenom od realnosti, dok je otac stran, dalek, na njegovom licu vidi se samo „umor i mrak“. Sve što se događa s članovima porodice definirano je i određeno naslovnom metaforom, ona obuhvata sve (ne)odnose, „stolica bez naslona“ ne znači samo postojanje bez oslonca u fizičkom smislu, ovdje je mnogo važnije kako opstati bez oslonca u psihičkom smislu. Stolica bez naslona stoga nije priča o gubitku doma, nego o tome da se dom nikad nije ni imao.

Korak dalje u produbljavanju ionako teškog porodičnog stanja uzrokovat će očeva bolest i smrt. Nakon toga, Dana pravi iskorak iz kruga iz kojeg se činilo da izići nije moguće. Ona odlazi iz zemlje da bi počela novi život. Međutim, sve što se dalje događa pokazuje da je njen odlazak nije temeljna promjena, nego način življenja istog života u drugom prostoru. Veza sa porodicom prekinuta je samo simbolički. Ona svaku večer u isto vrijeme putem video poziva nastoji razgovarati sa majkom. Njihova nemogućnost komunikacije, a insistiranje na njoj upornim pozivima, pokazatelj je neostvarene želje za odlaskom, ali i straha od oslobađanja od ustaljenih obrazaca ponašanja. Svaki naredni mogući pomak u uspostavi odnosa upropastit će majčino nepromišljeno ponašanje. Tako je npr. majka dala ugravirati na nadgrobnom spomeniku imena svih članova porodice zbog želje da se pred drugima prikaže zajedništvo, ako ne u životu, onda nakon njega. S druge strane, pokazatelj je ovo i majčine želje da veže Danu za Bogdana nakon svoje smrti. Ovim se nastavlja patrijarhalni obrazac ponašanja i nemogućnost žene (u ovom slučaju majke) da traumu ne prenese na kćerku i da je, barem simbolično oslobodi.

Romanom se dakle u velikoj mjeri prikazuje odnos majke i kćerke, mada bih prije kazala da je ovdje riječ o odsustvu odnosa koji bi se mogao opisati kao neprestana napetost uvijek na rubu da eskalira u sukob. Možda bi taj (ne)odnos i eskalirao u sukob da njih dvije razgovaraju, ali one to ne čine, one se čak nisu zagrlile više od dvadeset godina, jer „ona [Majka] izjednačava ljubav i slabost i zato nikad ne pokazuje osjećaje kroz dodire.“ (str. 73.) Nerazumijevanje i nemogućnost komunikacije između najbližih, posebno majke i kćerke, odredilo je živote članova porodice. Kroz lik majke predstavljen je patrijarhalni obrazac, dok njen život ilustrira tradiciju preživljavanja žena na ovim prostorima: od trpljenja, neostvarenih snova, uskraćivanja radosti, smatranja ljubavi slabošću, nošenja krivice bez krivice, šutnje, nemoći da se suprotstavi ocu i nemogućnosti promjena, do potpune predanosti stanju u kojem se nalazi, a koje se kasnije ogleda kroz sve veće fizičko propadanje i zanemarivanje brige o sebi. Ako ovo imamo na umu, onda je jasno da sve ošto se (ne) događa između majke i kćerke nije samo privatno, nego je njihov odnos i društveno uslovljen, prenoseći obrasce patrijarhata, naravno u odsustvu svijesti o tome.

Pitanja postavljena na početku: gdje je lutka koja plače i doziva majku, te zašto ih otac nikada nije fotografirao, dobijaju svoj konačni odgovor u završnici romana. Lutka koja plače i doziva majku zapravo je sama protagonistica, dok izostanak očevog fotografiranja vlastite djece postaje simbolički čin srama i odbacivanja: „Bogdan i ja u njegovim očima nikad nismo bili dovoljno lepi. Stajali smo u njegovom životu na pogrešnom mestu, u pogrešno vreme. Neskladni i neugledni. Bili smo potvrda njegovog neuspeha.“ (str. 142.) U tim odgovorima kristalizira se proces suočavanja i prihvatanja sebe, čime roman poprima dimenziju duboko intimnog svjedočanstva o praznini, odsustvu ljubavi, bolesti, smrti, odlasku i napuštanju. Istodobno, roman nam donosi priču o odustajanju od snova (Dana odustaje od svog sna da bude pjesnikinja i odlazi raditi u supermarketu), ali i priču o pisanju kao samospoznaji. Suočavanjem sa sobom, traganjem za odgovorima kroz pisanje, protagonistica pronalazi mogućnost oslobođenja, uprkos svijesti da njene riječi možda nikada neće „stići na svoje odredište“ jer: „Otac je mrtav. Majka nikad nije čitala knjige. Bogdan je nepismen. Sve bi moglo, kao i do sada, da ostane neizgovoreno. I nezapisano.“ (str. 10.)

Romanom se u konačnici prikazuje Danin proces transformacije, prvo pisanjem kao sredstvom osvještavanja i artikulacije traume, zatim suočavanjem sa sobom i simboličkim „obračunom“ s drugima. Pisanjem, koje sasvim je izvjesno neće stići na svoje odredište, no nije ni važno, ona otvara dijalog s drugima (ono što nije mogla u stvarnosti) i u tom procesu oslobađa se ograničenja društvenih, porodičnih, tradicionalnih i patrijarhalnih obrazaca. To oslobođenje ne dolazi naglo, već kao rezultat odrastanja, razumijevanja (ne i opravdanja!), spoznaje o sebi i drugima. Dana tako nastavlja postojati, prihvatati i mijenjati sebe, ona je naučila plivati i doslovno i simbolički. Roman ne posjeduje strogo definiran početak ni kraj, njegova otvorenost doprinosi estetskoj cjelovitosti i otvara dijalog između teksta i čitatelja/ice. Njegovim krajem nada u promjenu, izbavljenje iz porodice, društva i svijeta bez naslona ostaje otvorena i moguća.