Petšest pitanja za Lanu Bojanić

S Lanom Bojanić, pjesnikinjom i psihologinjom, razgovarali smo povodom e-izdanja njezine prve, i zasad jedine knjige poezije Pribor za lov i vremeplov na Besplatnim elektroničkim knjigama, koja je nagrađena na natječaju Na vrh jezika 2018. godine. U međuvremenu se Lana Bojanić preselila u Manchester, gdje se bavi svojom primarnom strukom, psihologijom. S Lanom je razgovarao Davor Ivankovac.

Osnivačica si Književne grupe 90+, čije djelovanje je urodilo zajedničkom knjigom Netko podvikne, djeca odrastu. Upravo je tvoja poezija i iznjedrila naslov spomenute knjige. Sada, kada su ta djeca odrasla, na različite načine se afirmirala, zaposlila se, odselila..., kako gledaš na to razdoblje, na tu književnu skupinu i spomenuti zbornik? Je li ostalo nešto više od nostalgije, skupina je i dalje aktivna na neki način? Koliko te je zapravo „pogurala“ prema prvoj knjizi?

Lara Mitraković i ja jednom smo se zezale kako će 90+ najdulje živjeti u ovakvim pitanjima. Grupa se disciplinirano razišla pred nekih sedam godina i sva „djeca“ koliko znam stvaraju svoje živote. S nekima sam i dalje u kontaktu, ali sve nas veže iskrena ljubav prema književnosti koju smo, smatram, uspjeli rasuti diljem Zagreba, Hrvatske i bivše Juge. Na to razdoblje gledam s toplinom i zadovoljstvom što je jedan šašavi mladenački plan, ako mene pitate, upalio; osnovala sam „bend“, a ne znam ni svirati ni pjevati! Ono što me i sad najviše raduje je ta knjiga u kojoj sam udomila neke pjesme koje ne bi (pri)sta(ja)le u Pribor za lov i vremeplov. Moje su rane pjesme ukoričene uz radove mojih prijatelja i ne bih mogla zamisliti ljepši dom za njih.

Studirala si i diplomirala psihologiju, sada si znanstvena suradnica i doktorandica u Manchesteru, baviš se istraživačkim radom na području mentalnog zdravlja, no, na Wikipediji ipak vidimo da si „hrvatska pjesnikinja“. Što ti je zapravo primarno, posao od kojega i živiš, ili književnost, koja je pretpostavljam, ipak neka vrst hobija i mladenačke ljubavi? Možeš li nam nešto više reći o svojem radu u Manchesteru?

Jako me golica ta stranica Wikipedije, do danas ne znam tko ju je napisao. Moj posao i moje pisanje poprilično su razdvojeni, ako nikako drukčije, onda jezikom. Ja sam, htjela to ili ne, zaista hrvatska pjesnikinja, zaljubljena sam i dalje u svoj jezik, njegove sitne začkoljice i grub ritam i sve kreativno što ću pisati bit će na hrvatskom. S druge strane, onaj dio života u kojem se peru zubi, plaćaju računi i odlazi na posao, odvija se na engleskom. Ne mogu reći da mi je zbog toga žao, svoj posao jako volim. U Manchesteru radim istraživanja na temu prevencije samoubojstva u sustavu mentalnog zdravlja. Tu temu smatram izuzetno važnom i nadam se da ću jednog dana moći prenijeti neke zaključke i nalaze svojih istraživanja u Hrvatsku gdje su razgovori o problemima mentalnog zdravlja i prevencija samoubojstva još uvijek tabu.

Zbirka Pribor za lov i vremeplov pročitana je kao generacijska, poezija apatrida; je li tvoja generacija doista apatridska, izmještena, kozmopolitska, ili je možda riječ o poopćavanju tvoje poetike, koja je svakako vrlo osobna?

I jedno i drugo. Pjesme koje su me kao čitateljicu najviše pogodile, one su najosobnije. To je alkemija poezije, taj korak između osobnog i općeg. Ipak, drago mi je što je zbirka pročitana kao apatridska. To bivanje „napola“, bivanje u međuprostoru jezika i kultura, vrlo je često danas i uvijek se radujem kad čujem da se blurb koji je napisala Olja Savičević Ivančević za zbirku obistinio, i da postoje ljudi kojima je moja zbirka suputnik na nekim njihovim putovanjima.

Možeš li se sjetiti vremena nastanka i oblikovanja te zbirke, odnosno poezije: u kojem si je i kakvom periodu života pisala, što je ponajviše utjecalo na tebe tada, odnosno na tvoju poeziju? Kako je u konačnici došlo do objavljivanja zbirke?

Zbirka je nastajala u doba mog skućavanja u Manchesteru, u jednosobnom stanu koji mi je tu bio prvi dom. Printala sam rane verzije poskrivećki na poslu i lijepila draftove pjesama na zidove, radeći na njima večerima. To je bio period u kojem sam se uključivala u život na drugom jeziku i u drugoj državi, i „prtljanje“ po zbirci omogućavalo mi je da uronim nazad u svoj prošli život i svoj jezik. Još se sjećam kada me je Kruno Lokotar nazvao i rekao da sam dobila nagradu Na vrh jezika; vrlo sam „kul“ to primila, mobitel mi je upao u lonac kojeg sam u tom času prala. Proslavila sam dobre vijesti emigrantski, na telefonu s najdražima i sama u lokalnom pubu.

Ostavlja li ti posao u Manchesteru dovoljno vremena za književnost? Pratiš li i dalje hrvatsku i ex-yu književnu scenu, nove mlade glasove? Pišeš li nešto novo?

Radim na novoj zbirci, ali već neko vrijeme s pola snage. Dok pišem ovo, spremam se predati doktorat na ocjenjivanje. Nadam se de će se poslije toga lakše disati i da ću „višak“ slobodnog vremena iskoristiti za pisanje i uređivanje. Književnu scenu pratim i iz svakog se posjeta kući vratim s nekoliko novih knjiga. Budući da sam se sklonila s društvenih mreža, mlađu scenu pratim nešto slabije. Rekla bih da nedostaje web stranica posvećenih novoj poeziji koje ne bi bile vezane uz društvene mreže.

Pribor za lov i vremeplov sada je dobila svoje e-izdanje. Pratiš li projekt Besplatne elektroničke knjige i koje je tvoje mišljenje o promicanju književnosti na novim (nepapirnatim) medijima i formatima? Što očekuješ od elektroničkog izdanja svoje knjige?

BEK pratim već desetak godina i baš sam tamo pročitala neke od svojih omiljenih zbirki poezije. Podržavam promicanje književnosti na svim novim medijima, pogotovo jer ukoričena poezija nije za svačiji džep. Nadam se da će ovako Pribor doći do još nekih čitatelja i čitateljica kojima je možda do sad promakao. U dobrom je društvu!

Više detalja o novom ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.