Adriana Altaras autorica je autobiografskog romana Titove naočale (Mozaik knjiga, 2013.), koji je postigao ogroman uspjeh u Njemačkoj i bio prodan u nekoliko stotina tisuća primjeraka. S autoricom, koja zrači onime što se ponekad tako nezgrapno naziva 'životnom energijom', i koja govori izuzetno brzo, čak i na hrvatskom kojim se veoma rijetko služi, razgovarali smo nakon predstavljanja u Židovskoj općini u Zagrebu.
***
Već sam naslov knjige Titove naočale vrlo je sugestivan. Naime, radi se o priči vašega oca, koji je bio ratni heroj, i koji je u partizanima popravio naočale Titu, iako se kasnije ispostavilo da Tito u tom periodu naočale uopće nije nosio. Koliko vam je važan ovaj naslov?
Dugo smo razmišljali o idealnom naslovu za ovu knjigu. Jedan od potencijalnih naziva bio je Moja Europa. No ovaj naslov mi se čini boljim upravo zbog činjenice da ukazuje na miješanje istine i izmišljenoga, nečega što je karakteristično za moju obitelj. Recimo, moj otac nije popravio naočale Titu, ali jest bio heroj, no kad se govori o ratu dolazi do miješanja zbilje i izmišljenoga čak i kod ljudi koji su sudjelovali u ratu. Kad je riječ o ratu, teško je, ili nemoguće, reći što je istina. Zato mi je naslov bio važan.
No iako nije popravio naočale, spasio je živote velikom broju djece…
Da, i to je ono što je zanimljivo, to preplitanje istine i fikcije, zbilje i laži. On je spasio živote četrdesetoro djece iz Židovske općine i to je bila istina, iako o tome nije govorio, već sam o tome morala saznavati iz drugih izvora.
S obzirom da je ovo vaša prva knjiga, koliko ste zapravo razmišljali o ispitivanju tog elementa istinitosti i fikcije, a koliko su stvari dolazile prirodno?
Da budem iskrena, uopće nisam razmišljala o tim stvarima tokom pisanja knjige. Stvari su dolazile prirodno, bez pretjeranog razmišljanja. O tim elementima više razmišljam iz ove perspektive, naknadno, kao čitateljica. Ono što je ipak najvažnije je istina. U ovoj je knjizi 90 posto teksta istina. Jedino što eventualno nije istina su mjesta odigravanja događaja, kao i vremenski raspon, brzina kojom su se stvari odigravale.
Ova je knjiga vrlo ambiciozna obiteljska historija. Koliko vam je bilo teško napisati je, s obzirom da se do ovoga pothvata niste bavili pisanjem pripovjednog teksta?
Nisam mislila na to tokom pisanja, stvari su naprosto izlazile iz mene. U tom smislu mislim da mi je to i jako pomoglo. Mnogi su me godinama ispitivali hoću li napokon nešto napisati, no moj odgovor je uvijek bio ne. No onda me jedna agentica iz Njemačke počela zaista prisiljavati da krenem pisati, pa bi me nakon što bih iscijedila desetak stranica natjerala na još deset i deset, da bi na kraju knjiga bila gotova. Tako sam pisala, uz pomoć drugih. Nisam ni znala da zapravo znam pisati i da imam toliko puno toga za reći. No, vjerojatno je upravo to neznanje imalo najvažniju ulogu, jer da sam znala što radim ne bih to nikad uspjela izvesti.
Kritika je ukazala na ogromnu ulogu humora i autoironije u Titovim naočalama. Koliko vam je taj aspekt bio važan?
Bio je izuzetno važan, no to je vjerojatno nešto što će uvijek doći sa mnom, bez obzira je li riječ o ovoj knjizi ili nečemu trećem. To su moja glavna oružja. Nemam mnogo pozitivnih strana kao osoba, no jedna od stvari koju posjedujem jest upravo smisao za humor. To sam ja. Pišem kao što govorim.
A govorite vrlo brzo. I sami kažete da vam je brzina jako važna, i u čitanju i pisanju. Zahtijevate li brzinu i od čitatelja?
Brzina zaista jest ključna, ona je taj agens koji daje obilježje svemu, presudna je za ritam. Brzina je jednostavno moj tempo, i u svakodnevici i u pisanju. Mislim da je zato nužno čitati ovu knjigu upravo tako, brzo, što brže!
U Titovim naočalama progovarate o prošlosti koja je uronjena u tešku sudbinu, no uspijevate zadržati vedrinu. S druge strane, ne ostajete u prošlosti, zanima vas sadašnji trenutak...
Da, knjiga je na neki način podijeljena na prošlost i na sadašnjost, nikad se ne zadržavam previše na prošlosti iako mi je izuzetno važna. Važan mi je identitet, to je ono što me zaokuplja. I istina, istina je ono što je najvažnije. Letim kroz vrijeme, ali nikad ne preskačem istinu.
I odajete priznanje drugima, ljudima koji su jako utjecali na Titove naočale. Koliko su vam bili važni suradnici?
Bili su od presudne važnosti. Da nije bilo pomoći mojih suradnika i mojih urednika, koji su jako mnogo radili na ovome tekstu, i zapravo ga učinili čitkim, Titove naočale nikad ne bi postale takav hit u Njemačkoj, ne znam bi li ih uopće itko čitao. Ja nikad prije nisam pisala, barem ne na ovaj način. Bila sam glumica dugi niz godina. Zatim sam se bacila na režiju i dramaturgiju. Nikad nisam mislila da ću uopće ući u nešto ovakvo. No, volim nove stvari u životu. Sigurno ću nastaviti pisati, no znam da prije smrti moram probati još mnogo toga. Pisanje je samo jedna stepenica, iako veoma značajna za mene.
Razgovarao Neven Svilar
