'Herojstvo, u najboljem slučaju, znači suočiti se s tom prošlošću i njezinim nasljeđem.'

Jedna od gošća na 24. Festivalu europske kratke priče bila je Alena Schröder, njemačka novinarka i spisateljica srednje generacije čiji je prvi roman Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak iz 2021. godine objavljen u izdavačkoj kući Petrine knjige, a na hrvatski ga je prevela Branka Grubić.

Povodom njenog gostovanja na festivalu, Aleni smo postavili nekoliko pitanja.

Roman Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak tematizira obiteljsku povijest iz perspektive žena od 20-ih godina 20. stoljeća pa do suvremenosti, s posebnim težištem na dolasku nacista na vlast u Njemačkoj te posljedicama koje će taj događaj imati na junakinjine pretke. Podulji naslov romana zapravo je šturi opis jedne od slika koju junakinjina prabaka nastoji zabilježiti kako bi je eventualno kasnije mogla spasiti, s obzirom na to da su nacisti donijeli zakon o oduzimanju umjetnina koje pripadaju Židovima.

Hanna, junakinja romana, nakon više od sedamdeset godina nastoji pronaći otete umjetnine, pa je roman podijeljen u dvije narativne linije, jednu koja prati obitelj od prošlosti do sadašnjosti i drugu koja se bavi Hanom, mladom ženom koja iz naknadne perspektive ujedinjene Njemačke nastoji istražiti vlastitu obiteljsku prošlost nerazmrsivo povezanu s najgorim dijelom ljudske povijesti. Dodatnu prepreku Hanni postavlja vlastita baka koja, iako djelomično upoznata s vlastitom prošlošću, odbija o njoj govoriti te svoju unuku ostavlja samu pred nijemom prošlošću koju većina njenih nasljednika želi prešutjeti i zaboraviti. Potraga za umjetninama zbog toga se postupno pretvara u potragu za ljudskošću u povijesti, oskudnim prostorom u kojem se može biti čovjek bez prijetnje ubijanjem ili bivanjem ubijenim.

Nije čest slučaj da se u književnom polju debitira romanom pa smo Alenu Schröder upitali odgovara li joj forma romana više nego pisanje kratkih tekstova te kako se njezin profesionalni novinarski rad odnosi prema književnom radu, na što je autorica odgovorila da ne smatra kako je lakše pisati roman jer je za to potrebna puno veća upornost i disciplina, ali ju je s druge strane novinarstvo naučilo preciznosti i kratkoći u izrazu, što omogućava da zadrži pažnju čitatelja. Također, omogućilo joj je veću koncentraciju koja joj ne dozvoljava da se izgubi u istraživanju.

Autoričin roman mogao bi se svrstati u romane obiteljskih povijesti, žanr koji je vrlo popularan u hrvatskoj književnosti, ali u njegovoj hrvatskoj verziji protagonisti često nastoje uspostaviti ekvidistancu prema svim pojavama iz prošlosti, što ih čini njezinim objektima, a ne subjektima. Na pitanje smatra li da književni tekst može podnijeti indiferentnost likova prema stvarnosti koja ih okružuje, Schröder odgovara: „Kada pišete o priči ne-židovske njemačke obitelji, gotovo je nemoguće zauzeti čisto žrtvenu perspektivu. Svaka je obitelj bila preduboko upletena u nacionalsocijalizam; svaka njemačka obiteljska povijest barem je ambivalentna. Zato mislim da nisam u poziciji da napišem istinski herojsku priču. Herojstvo, u najboljem slučaju, znači suočiti se s tom prošlošću i njezinim nasljeđem.“

Povijest je vrlo važan aspekt autoričina romana – jedan od značajnijih likova opsjednut je nacističkom prošlošću, a Alenina potraga za umjetninama može se shvatiti i kao historiografski pokušaj da se utvrdi što se dogodilo, odnosno što je istina. Ali povijest nam je danas nedostupna i prići joj možemo jedino posredno, uglavnom preko tekstova. Na pitanje koliko nam je prošlost dostupna i je li sama tragala za povijesnim izvorima, autorica odgovara da su „nacisti bili izvrsni birokrati, pa se još uvijek može pronaći mnogo izvora i dokumenata u arhivima. Imala sam pisma, fotografije i druge osobne zapise iz obiteljske povijesti koji su mi pomogli. I naravno, brojne obiteljske anegdote koje, doduše, ne bi zadovoljile akademske ili novinarske standarde, ali su bile vrlo inspirativne za roman.“

Tekstualnost materijalnih ostataka prošlosti vodi nas do pitanja amalgamiranja povijesti i književnosti koje se u posljednjih tridesetak godina razmatralo kroz perspektivu historiografske metafikcije. Ako se tvrdi da doista nema razlike između povijesti i fikcije, odnosno ako je povijest još jedna fikcija, zanimalo nas je što Schröder misli kakve to implikacije ima na njezin roman koji se bavi i pitanjem Holokausta, na što odgovara: „Vjerujem da je iznimno važno, osobito kad se radi o Holokaustu, voditi računa o tome tko priča koju priču i tko ima pravo pisati iz perspektive žrtava. Osobito u popularnoj književnosti postoje, po mom mišljenju, vrlo jasne granice. Moja knjiga govori o obitelji židovskog trgovca umjetninama, ali bilo mi je važno da njihovu sudbinu i patnju ne iskoristim za jeftini efekt.“

Vezano za pitanje tko pripovijeda i tko su protagonisti romana, teško je ne primijetiti da su u slučaju romana Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak likovi uglavnom žene, odnosno da je ženska linija u obitelji ona koja je aktivna, koja se suočava s društvenim i političkim promjenama, kao i kasnije sa samom prošlošću. Zbog toga su se autoričinu romanu često pripisivale oznake poput ženske književnosti. O takvim kategorijama tvrdi sljedeće: „Mislim da su ti nazivi smiješni. Zašto se književnost koja se bavi muškim iskustvima uvijek smatra 'literaturom', koja pripovijeda univerzalne priče, dok se pisanje o ženskim iskustvima i fokusiranje na žene smatra zanimljivim samo ženama? Zar muškarci nemaju što naučiti i dobiti iz ženske perspektive? Bi li itko pitao muškog autora zašto piše o muškarcima? Iskreno, po mom mišljenju žene često žive daleko zanimljivije živote.“

Osvrnuli smo se i na samu temu povratka umjetnina otetih prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Budući da do kraja romana njihova sudbina ostaje nezaključena, zanimalo nas je kako se danas rješavaju takvi slučajevi, a autorica je to razjasnila: „Vrlo je rijetko da postupci restitucije doista budu uspješni i da pravi nasljednici nešto dobiju natrag. Pravni zahtjevi su već zastarjeli, a često je teško utvrditi točne vlasničke podatke. Ako i saznamo za takve slučajeve, to je obično kad se radi o vrlo vrijednim umjetničkim djelima, što onda, naravno, postane senzacija. No kada šetam berlinskim buvljakom i ugledam starinski pribor za jelo ili prekrasan svijećnjak, često se zapitam: čije je to bilo? Kome je to ukradeno?“

 Na kraju upitali smo Alenu Schröder za kratak opis suvremene njemačke književnosti i neke preporuke za dalje čitanje, a ona ih je izdvojila: „Postoje dva jasna trenda: prvi je istraživanje diktature DDR-a i razdoblja nakon ujedinjenja, posebno od strane autora koji su to vrijeme proživjeli kao djeca ili adolescenti – na primjer, Anne Rabe s knjigom Die Möglichkeit von Glück (Mogućnost sreće). Drugi trend je istraživanje iskustava migracije roditelja i odrastanja u rasističkoj Njemačkoj od strane post-migrantske generacije – primjerice, Fatma Aydemir s romanom Dschinns.“