U sklopu Festivala europske kratke priče, kafić U dvorištu je 3.6. ugostio domaće kratkopričaše. Na razgovoru i čitanju zajedničkim imenom Made in Croatia: Novi uzlet kratke priče sudjelovali su Ivana Rogar, Andrija Škare, Zrinka Pavlić i Sven Popović. Odlučili smo porazgovarati sa Svenom, 25-godišnjim piscem iz Zagreba kojemu je u veljači objavljena zbirka kratkih priča Nebo u kaljuži. ***
Kada si počeo pisati i čime si bio inspiriran?
Počeo sam pisati sa 16 ili 17 godina, poeziju sa 16, prozu sa 17. Bio sam inspiriran time što sam bio jako zaljubljen u jednu djevojku i nisam joj imao muda prići pa sam napisao jednu priču, objavio ju na Deviant Artu, poslao joj link, ali me i dalje nije fermala pa se agonija nastavila. Kao i priče.
Od poezije sam u konačnici odustao, ali s prozom sam nastavio i negdje oko dvadesete godine su se neke ozbiljnije priče počele formulirati, koje sam slao na natječaje. U okvirno pet godina nastale su priče iz moje knjige. Ono što me inspiriralo tada i što me dalje inspirira je svakodnevica mladih, dakle ono što poznajem.
U kojoj su mjeri autobiografske?
Ajmo reći da su 90 % biografske, osim ovih nekakvih nadrealnih ili prekul filmskih momenata. Tu se uvijek držim onog što je Bukowski govorio, da je fikcija dotjerivanje stvarnosti.
Što simboliziraju tračnice na naslovnici?
Nisam sam birao naslovnicu, nego mi je ponuđeno nekoliko varijanti i odabrao sam ovu kao najbolju. No, simbolika tračnica u konačnici postoji, kako se i pojavljuju u pričama, uvijek je tu nekakav put i povratak. Glavni lik isto krene od jedne točke u nastojanju da postane zreliji, vrati se na isto mjesto, ali opet malo izmijenjen. Isto kao kad putuješ, vratiš se na isto mjesto, kao da se ništa nije promijenilo, ali nešto se sitno u tebi prekonfiguriralo.
Jesi li ti izgubljen kao i tvoj lik, odnosno kao cijela generacija Y o kojoj pišeš?
Pa to je dosta kompleksno pitanje. Sada sam malo zreliji od lika, ali i dalje me hvata panika kad razmišljam hoće li mi honorari sjesti, gdje ću se zaposliti kad diplomiram, ali kad pogledam svoju generaciju, nisu svi baš toliko izgubljeni. Naravno, krpamo kraj s krajem, ali lijepo nam je u životu, znaš. Mene živcira kad nam govore da smo blentavi, izgubljeni, a zapravo smo kulturno kognitivniji od bilo koje prijašnje generacije, radili smo prosvjede na koje su bili veći odazivi i koji su bili značajniji, tako da nismo baš toliko izgubljeni koliko medijima idemo na živce.
Kako si zadovoljan prijemom knjige?
Oduševljen sam, nisam to očekivao. Mislio sam da će cijelo vrijeme tu biti sintagma kulturni nepotizam i da će se svi referirati na mog oca (Edu Popovića, op. ur.), ali dosad nisam dobio nijednu lošu kritiku... Nije to samo kod mene situacija, tu su i Andrija Škare, Darko Šeparović, Korana Serdarević, tu je cijela jedna mlađa generacija pjesnika i pisaca, razvijaju se neke nove platforme tako da smo sve više u svjetlosti.
Je li današnji svijet pogodan za tebe ili bi htio živjeti u neko drugo doba?
Definitivno mislim da je ovo najbolje doba za biti mlad. Meni je dosta priča o zlatnim osamdesetima i underground devedesetima, jer mislim da danas imaš na tjednoj razini toliko koncerata, izložbi, čitanja, da je to fenomenalno. Cuga je jeftina, ide se na svakakve aftere i dobro je živjeti mlad i okružen čudesima kao što je napisao Šoljan.
I posljednje, radiš li na nečem novom?
Završavam roman, sad sam pri kraju, na predzadnjem poglavlju.Otprilike će ga činiti b-side ove priče, nešto mračniji. Dakle, ako je ondje soundtrack bio garažni rock, ovdje će biti Massive Attack. Ta generacija iz zbirke je u romanu diplomirala i ne zna što će sada. Počeo sam rad i na jednom krimiću, ali to će pričekati da ovo dotjeram i da prođe kroz ruke mojih prijatelja, poznanika i kritičara, i onda ću konačno vidjeti što ću s tim.
Razgovarala Valentina Botica
foto: FB
***
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
