Tommy Wieringa, nizozemski pisac koji je prije nekoliko godina doživio ogroman kritički i komercijalan uspjeh knjigom Joe Speedboat, gostovao je na Festivalu europske kratke priče, a u Zagreb je stigao iz Bologne gdje je igrao ragbi utakmicu. S Wieringom, inače izvanredno simpatičnom, artikuliranom i iskrenom gromadom od čovjeka, razgovarali smo neposredno prije njegovog čitanja u Studentskom centru u Zagrebu. Svojim nastupom pokazao je da ćemo ga pamtiti i čitati još dugo nakon Festivala.
***
Vaše se kratke priče dosta razlikuju od vaših romana (pritom mislim na Joe Speedboat koji je preveden u Hrvatskoj). Kako se postavljate prema pisanju kratke priče s obzirom da se smatrate prije svega romanopiscem?
Imam osjećaj da je pisanje kratke priče na neki način mnogo opasniji čin od pisanja romana. Imao sam nekada ideju što bi roman treba biti, te sam smatrao nužnim da bude nabijen i sažet poput kratke priče. Ali ako krenete s tim intenzitetom u pisanje romana, recimo onako kako je to činio Isak Babelj, vaš će roman zapravo postati nečitljivim. Bit će preopterećen značenjima, neprohodan zbog zagonetki, simbola i raznih elemenata koji su produkt piščeve preuzetnosti. Romanu treba čistoća, on mora biti prohodan, dok kratkoj priči to nije nužno, barem ne na taj način. One nude nešto drugo. Zato je meni pisanje kratkih priča i romana u principu veoma različito iskustvo. A na koncu, ipak se najbolje osjećam na području romana, smatram se prije svega romanopiscem. To je kao kod trčanja u atletici: imate utrku na 100 metara, ali imate i maraton. Ja sam maratonac. Većina mojih ideja naprosto su preduge za kratke priče i zahtijevaju formu romana.
U kojim se situacijama odlučujete na izlet na područje kratke priče?
Da budem iskren, najčešće je riječ o direktnim narudžbama. Gotovo se nikada ne odlučujem na pisanje kratke priče samo tako, jer kao baš želim napisati kratku priču. Sa sobom uvijek nosim malu bilježnicu u koju neprestano zapisujem ideje. Ključno je pitanje što se s idejom može učiniti i kako je se može obraditi u književnom smislu. One ideje koje nemaju domet u skladu s romanesknom formom znaju postati temelj kratke priče.
Je li vam odmah jasno što ta ideja znači u smislu literarne obrade? Zna li vam se dogoditi da se zaletite u krivom smjeru, ili iskustvo pisanja smanjuje mogućnost krivog odabira?
Pa, zapravo mogu reći da sada odmah osjetim što se s određenom idejom da učiniti. Kada već posjedujem sjeme pripovijedanja, znam hoće li iz toga izrasti veliko drvo ili tek drvce. No interesantno je da, iako se smatram prije svega romanopiscem, nikada nisam toliko sretan kao kad napišem kratku priču. Isto vrijedi i za poeziju, iako je prošlo više od desetljeća od moje zadnje pjesme. Kad napišem kratku priču kojom sam zadovoljan osjećam se moćno, pobjednički.
S druge strane, roman je poput nekakvog teškog tereta kojeg vučete sa sobom čitavo vrijeme. Morate toliko raditi na njemu i mučiti se u toliko mjeri da njegov svršetak vama kao autoru ne donosi posebno zadovoljstvo. Ja se osjećam potpuno ispražnjeno kad završim roman, čak ne osjećam ni nekakvu zahvalnost. Zato su mi drage kratke priče, jer se samo kada njih pišem osjećam sretnim što sam pisac.
Koliko se razlikuje sama rečenica kada je u pitanju pripovjedna forma?
U kratkoj priči vas likovi odmah pribiju, detalji moraju biti strahovito moćni, u tolikoj mjeri da vam ne treba dugotrajna izložba njihove ličnosti, nekakav dugi psihološki ekspoze.
U pisanju romana možete, štoviše morate, odstraniti napetost i nabijenost iz nekih rečenica, sve kako bi mogli voditi pripovijedanje u smjeru koji želite. U kratkoj priči svaka rečenica mora biti moćna i jaka, nema opuštanja napetosti ni na trenutak.
Uostalom, moji najdraži pisci, pravi majstori pripovijedanja, upravo su autori kratkih priča. Na primjer, već spomenuti Isak Babelj, čijem se radu neizmjerno divim. On je jedan od onih autora koji vas učine skromnim – osobno se uvijek osjećam pomalo kao glupan dok čitam Babelja. U najboljem slučaju, kao nedostojan pisac. Ali s druge strane, nije fer koristiti iste pripovjedne standarde kada su u pitanju roman i kratka priča. Recimo, on sam nikada nije napisao roman. Nije ga mogao napisati. Svejedno, kada govorimo o stilu, smatram vrhunske pisce kratkih priča superiorne romanopiscima.
Kada ste znali da ste pisac, i koliko vam je trebalo od tog saznanja i deklarativnog čina do konkretnog čina pisanja?
Da, nisam znao da sam pisac ali sam to želio biti, i to toliko jako da bih se u hotelima kada sam putovao, a putovao sam često, uvijek potpisivao kao 'romanopisac' u kućice gdje je trebalo navesti profesiju - iako do tada nisam napisao ništa, a kamoli roman.
U jednoj vašoj priči koja je velikim dijelom autobiografska, jedan lik kaže protagonistu da je strašno to što je on "pisac bez priče". Vi ste zaista bili romanopisac bez romana...
To je zaista autobiografska kratka priča, koja govori o putovanju u Kolumbiju, kada sam bio escritor, i o davnom putovanju po Južnoj Americi koje je trajalo više od šest mjeseci. U tom smislu nisam se mnogo razlikovao od mladog Hitlera koji se potpisivao kao 'slikar' u istim situacijama. Šteta što nije bio dobar slikar, jer bi svijet danas bio drukčije mjesto.
Što mislite o javnim čitanjima? Vama nije teško otvoreno razgovarati o vašem radu, što mnogim piscima ipak predstavlja velik problem. Koliko je artikuliranje nekih stvari, posebno kada govorimo o stvaralačkom procesu, važno?
Artikulirati stvari zaista je važno, a oni pisci koji ne mogu ili ne žele govoriti o svome djelu zato što je sve rečeno u djelu zapravo su idioti. Što se tiče događaja poput javnog čitanja, smatram da je to ipak važnije čitateljima nego samim piscima, iako uvijek dobro dođe čuti reakciju. Zato mi toliko ovisimo o prevodiocima, njihov je rad neizmjerno važan, i zaista smatram da ne dobivaju ni približno onoliko pozornosti i zahvalnosti koliko zaslužuju, a da ne govorimo o tome koliko je njihov rad potplaćen. No, u posljednje vrijeme se to ipak pomalo mijenja, pa tako imamo situaciju da u Francuskoj knjige na naslovnicama sada imaju ne samo ime autora već i ime prevoditelja, što se sada i u Nizozemskoj sve češće događa.
***
