Paučina: Dominikanci, 100% invalidi, Iritantni prosjaci, Neopisivi užitak: nesreća na filmu i svakodnevna nesreća na televiziji

Uvijek sam volio Koloniju, kako skraćeno zovemo taj kvart, taj dio četvrti Maksimir, i bio sam ponosan kada bih trebao nekome reći gdje stanujem. Da, da, to je moja Željeznička kolonija, a usred nje je neobični Trg Augustina Kažotića, dominikanca, na čijem južnom rubu je kapela sa samostanom sv. Dominika iz 1927., odavno obnovljenim od ratnog razaranja u Drugom svjetskom ratu, a uz njih trgom, koji je, u stvari, park, dominira i nova crkva Kraljice sv. krunice sagrađena 1971. i uz nju spomenik sv. Dominiku podignut usred Domovinskog rata 1993. Dominikanci. Red propovjednika. U samostan se ulazi iz slavne Kontakove ulice. Desetljećima čuveni lik dobri pater Drago (o njemu mi je puno pričao Emil koji je od njega primio prvu pričest), Dalmatinac s otoka Brača, pučki misionar i propovjednik, veseo, vedar, komunikativan, burnoga života, preživio II. svjetski rat i pisao o tome, fantastična pozitivna energija, sportski tip, strastveni dominikanac. Odjeća dominikanaca: bijela halja, tj. habit, bijeli škapular, tj. kapuljača, i crni plašt s crnom kukuljicom. Ideja vodilja, geslo dominikanaca: Laudare, benedicere, praedicare. Slaviti, blagoslivljati, propovijedati. Slaviti Gospodina, blagoslivljati puk, propovijedati puku. Moto dominikanskog reda: Veritas. Istina. Moja istina stanuje oduvijek na Željezničkoj koloniji, a ne na Marulićevu trgu. Tamo stanuje privlačna i strasna, ali problematična Tina, neuredno čudovište privatno i mlada poduzetna novinarka javno. Čudovište koje sam toliko volio, a još i sad, čini mi se da ga jako… Željeznica, kolonija željezničara, dominikanci, Marko Globan, koja čudna smjesa! Muti mi se u glavi od neke divlje brzine, brzine bez jasnog cilja. Pravljenje radijskih reklama nije samo zanimljivi posao, to je posao za koji dobivam neki novac. Dobra je to plaća. Veća je od hrvatskog prosjeka, što znači da i nije u pitanju neki ozbiljniji novac. No dobro, pustimo sad to! Sutra ću napokon dovršiti taj džingl o bananama pa kud puklo da puklo. Sada su daleko važnija pitanja, u stvari, najvažnija, što ja zapravo želim i što sam, u biti, ja? Na prvo pitanje sad ne mogu odgovoriti jer nemam pojma, a na drugo mogu odmah odgovoriti, ali tek približno. Ja sam otprilike reklamni kolonist iz tradicionalne rimokatoličke obitelji koji je kršten u crkvi sv. Jeronima u Maksimiru, kao i moj otac, i koji je krizman u čuvenoj zagrebačkoj katedrali dobivši tada od firmanog kuma skupi ručni sat, ali ja sam i onaj koji je prije firme svoju prvu pričest, kao i otac Emil, primio od dominikanaca na Željezničkoj koloniji. Da, ja sam taj čuveni čovjek u dječačkom bijelom odijelu (kratke hlačice i kaputić) koji je tom prilikom barbarski pojeo hostiju, to dragocjeno i neprocjenjivo Tijelo Kristovo. Divlji kakav sam bio u tim ne tako davnim danima strasna, nevina dječaštva, vulgarno, prosto, pohlepno i sebično pojeo sam hostiju prethodno je progrizavši do neprepoznatljivosti. Zbog tog su me nedjela i Bog i Isus i Duh Sveti kaznili strašnom, ali primjereno velikom kaznom: spojili su me u dugogodišnjoj i velikoj ljubavi s patološki neurednom Tinom Globan, rođ. Puršić, najneurednijom osobom u Hrvatskoj, a možda čak i na cijelome svijetu. Iako kazna nikada ne poništava grijeh, od danas mi je taj grijeh ipak oprošten, a to zaključujem po tome što sam napokon ipak smogao snage napustiti Tinu i njezin neuredni svijet, koji ne razumijem, pa ću odsad kao reklamni pučki propovjednik super brzom željeznicom premrežiti cijeli svijet i osnivati mnoge željezničke kolonije. Propovijedati znači kolonizirati.

Počeo sam se najednom tresti. Opet mi se vrti u glavi. I ruke mi se tresu, upaljač mi podrhtava, a plamen neuhvatljivo leluja. Nema vjetra, a jedva sam zapalio cigaretu. Grčevito držim cigaretu s dvije ruke i prinosim je ustima. Pušim žudno. Vidim razbacane mandarine i krvavo Tinino lice s modricom. Vidim lice koje sam ja raskrvario. Naslonio sam se na željeznu ogradu. Nemoć i neka nova, sve veća brzina u glavi. Nikad nisam osjetio nemoć i želju za brzinom u isto vrijeme. Potrebna mi je brzina, ali osjećam da i brzinu, kao i sve na ovome svijetu, treba nekako, na neki način, zaslužiti. Otkad sam napustio Tinu i pogubno stanje ukočenosti u strahovitom neredu, stanje nepomičnosti u kaosu zajedničkog kućanstva, pojavila se nejasna želja za brzinom i ona je u meni sve veća, želja za brzinom je sve brža. Brzina je sve brža.

Mirna ulica bez ijednog prolaznika, sunčano nedjeljno popodne, ljudi se odmaraju u svojim kućama nakon napornoga tjedna. Mutno sjećanje na sporu vožnju taksijem i patološki debelog taksista. I strah, strah da ne sretnem one susjede, onaj bračni par s kolicima u kojima je ono odraslo, oduvijek i zauvijek nemoćno, oduzeto, slinavo, retardirano, duševno potpuno zaostalo dijete od preko dvadeset godina u beznadnom, bezizlaznom, doživotnom, zapravo dosmrtnom, i vječnom stanju najteže cerebralne paralize. Sada bih sigurno povraćao. Važno je zvati se Marko. Najvažnije je zvati se Marko. Ako sam i poludio, imao sam i od čega. Inače ja zaista nemam ništa protiv invalida. Ja sam samo jako osjetljiv, ja sam vrlo krhka osoba. Neka mi se oprosti ta nemoć. Oprosti mi, Marko, ali kad god vidim nekog teškog invalida u trenu okopni mi sva snaga i oduzmu mi se noge. U koljenima osjetim naglu nemoć, blago podrhtavanje, neko zloćudno vibriranje, a u želucu nagli srh boli i straha. Takav sam otkada znam za sebe, a to je otprilike dvadeset i pet godina. Ne mogu si nikako pomoći. Takav sam i sada. Pretpostavljam da ću takav i ostati. Teško mi je gledati stopostotne doživotne invalide, iako od njih jednostavno ne mogu odvojiti pogled. (Postoji samo jedna iznimka: od prevelike slabosti i gađenja ne mogu više od dvije sekunde, jer mi se diže želudac od snažnog poriva za povraćanjem, gledati osobu koja ima unakaženo, zbrčkano i naborano lice sprženo u požaru ili uništeno nekom kipućom tekućinom, recimo mlijekom, ili pak nekom vrelom žitkom smjesom, a ima onu previše glatku kožu, preglatku kožu ružičaste boje.) Da, ne mogu odvojiti pogled od stopostotnih invalida… Sve to podjednako vrijedi i za fizičke i za psihičke invalide. Ipak, gledanje retardiranih, mentalno zaostalih ljudi, i općenito psihičkih bolesnika, puno mi lakše pada, barem mi se ne tresu koljena i u želucu je sve u redu. Iako su neizlječivi, dakako, unatoč svemu izgledaju kao da bi se jednom mogli izliječiti. K tome izgledaju luckasto pa je promatranje tih ljudi čak na jedan morbidan način zabavno, a ozbiljno uzevši njihovo stanje je bez obzira na sve, čini mi se, ipak manje tragično od stanja potpune fizičke invalidnosti.

Pušim i tresem se zamišljajući uzbuđeno razne nesreće. Teško mi je gledati nesreću uživo, a opet neodoljivo privlačno. Kao da sam obuzet. Jednom sam vidio saobraćajnu nesreću neposredno nakon što se dogodila. Skupilo se mnogo prolaznika. Svi smo gledali obuzeti, oduzetih nogu. Nitko se nije micao. Samo su naše oči nepomično gledale krv na asfaltu i hrpu nečega prekrivenoga bijelom plahtom. Znači, nisam ja jedini. Iako me nesreća privlači, svaki moj dan djelomično je upropašten kad vidim nesreću, ili posljedicu nesreće, fizičkog tipa izbliza, kad je vidim uživo, recimo kad vidim onog prosjaka bez jedne noge koji se povremeno pojavi u centru grada, obično na Trgu bana Jelačića. Taj prosjak uistinu izgleda odvratno, a osim toga toliko smrdi da svi koji mu žele udijeliti sitniš moraju drugom rukom začepiti nos te ja najozbiljnije vjerujem da se taj čovjek nikada ne pere. Ili, na primjer, onaj čovjek zarastao u dugu kosu i bradu, koji podsjeća na kombinaciju pustinjaka i Karla Marxa, i koji već desetljećima živi na otvorenom, na tržnici Dolac, odjeven u svu garderobu koju posjeduje! Jedino ljeti skine teški, debeli kožuh i kabanicu, ali džempere, košulje, majice, potkošulje i ostalu robu i dalje nosi na plus trideset; vjerujem da se ni taj čovjek nije okupao od najranijeg djetinjstva, možda čak ni od trenutka kad je rođen, a postavljaju se usput ne samo zanimljiva, već i goruća pitanja u vezi s tim meni inače simpatičnim ljudskim stvorom koji, molim, nije prosjak nego svakodnevno zaradi za hranu pomažući trgovcima voća i povrća u sitnim radnjama prevoženja i sortiranja. Pitanja: Kako, zapravo, stvar stoji s njegovim donjim rubljem, mislim na gaćice i potkošulju? Mijenja li on uopće donje rublje, i ako da, koliko puta godišnje? Briše li on spolovilo toaletnim listićem nakon mokrenja? A čini li to prilikom velike nužde? Od koliko bolesti boluje i boluje li uopće? Ako boluje, ide li k liječnicima tako temeljito prožet smradom i impregniran prljavštinom? Mnogo je pitanja na koja bih želio dobiti odgovor, barem približni, a neugodno mi je postaviti ih tom mirnom, dragom, marljivom, samozatajnom i šutljivom pustinjaku s tržnice… Ili pak onaj niski čovjek sa štakama i bez obje noge, odnosno s drvenim nogama od koljena nadolje, koji na leđima nosi gitaru i torbicu na koju je nalijepio hrvatsku zastavu; ni on nije prosjak, nikada ga nisam vidio da prosi, a vidio sam mnoge zdrave koji to čine; on u pauzama, kad ne šeće po centru grada ili ne prebire po gitari, koju ne zna svirati (a i da zna, teško bi je mogao svirati jer ta odavno uništena gitara ima samo dvije ili tri žice!), puši bijeli Marlboro i pijucka kavicu u nekom od kafića u blizini Trga bana Jelačića ili u Pothodniku; lice tog invalida je ozbiljno, oči tamne, grčevita i uporna pogleda, po cijelom njegovom držanju vidi se da je čvrsto odlučio živjeti do svojega prirodnog kraja pa bilo kako bilo i zbog toga ja mu se moram diviti, ja mu se divim, on je za mene heroj zagrebačkih ulica i živa potvrda da optimist nikada neće počiniti samoubojstvo... Ili pak ona mlada prosjakinja koja se često zatekne u blizini centra, čista i uredna, ispružene ruke, unjkavim glasom moleći novac ''samo za kruh i mlijeko''. Ili pak ona ružna, relativno mlada prosjakinja s djetetom, koja povremeno sjedi na asfaltu na početku Jurišićeve ulice; ponekad izvadi sisu prekrivenu smeđim pjegicama i mirno doji dijete, dok prolaznici tu i tamo bace sitniš na maramu ispred nje; nikada je nisam čuo da moljaka ili je vidio da je ispružila ruku, uvijek samo mirno sjedi, čeka i katkada doji. Invalidi, prosjakinje i prosjaci. Čak se ponekad i naljutim na te možda nedužne nesretnike. Gogo se jednom iskreno začudio kad sam mu to rekao pa se otada dobro čuvam da to bilo kome opet spomenem. Invalidi, prosjakinje i prosjaci, zapušteni čudaci i čudakinje. Oni mi narušavaju osjećaj bezbrižnosti življenja koji je duboko, možda bezrazložno, utkan u moju prirodu i sve popularniju lakoću postojanja koju ja tek trebam steći; oni i prostor u kojemu se pojavljuju, ili se u njemu samo na trenutak pojave, estetski potpuno upropaste, iako tom prostoru priskrbljuju stanovitu tamnu živost pa i neku vrstu sumračnog kolorita ljudske patnje. Važno je zvati se Marko. No pustimo sad mene, ja sam i inače jako osjetljiv, čak i tankoćutan, ali sve to s prosjacima i invalidima u javnom prostoru nije dobro ni za turizam. Nije dobro za turizam bilo gdje u svijetu, a pogotovo ne u Zagrebu, gradu velikih ambicija, hrvatskoj metropoli koja još mora puno poraditi na tome da bi izgledala kao glavni grad, kao metropola. Tako mi kralja Tomislava, ako nije tako! Tako mi svih ostalih hrvatskih kraljeva, ako danas nisam malo poludio!

Samo pušim i tresem se… E, ali kad vidim nesreću na filmu onda mi je dobro, odmah se pozitivno uzbudim. U svim napetim trilerima, u realističkim, kriminalističkim i osobito u dokumentarističkim filmovima volim gledati fizičku patnju povezanu s dobro doziranim ljubavnim scenama seksa. Ne volim filmove znanstvene fantastike jer su mi previše fantastični, nerealni, bajkoviti te zbog toga i dosadni. Pogotovo ne volim one jezovite horor filmove jer su, osim što izazivaju strah u meni pa ne mogu normalno spavati, ujedno i potpuno nestvarni, nemogući te glupi i smiješni, recimo kao onaj čuveni i komični film Petak 13. To su možda filmovi za malu depresivnu djecu, a svi odrasli koji to gledaju s istinskim zanimanjem zasigurno su malo, ili čak teško, psihički poremećeni. Tina je kriva što sam i ja danas poremećen, ali ipak nisam poremećen u tolikoj mjeri da bih mogao gledati takve filmove. Tinu sam danas napustio. Da, ali Tinu bi trebalo zaboraviti. Istisnuti iz sjećanja. Da, ali kako?

Dim mi ulazi u oči, obavija mi lice… Moram smanjiti pušenje… I sve što uz to ide… Kavu, alkohol, mineralnu vodu, bezbrojne kriške limuna, kolače, seks, maštanje, masturbiranje, kontemplaciju, razmišljanje… Neka bude tako, ali od ponedjeljka, ne danas. Volim gledati nesreću i na televiziji; u stvari, volim je gledati na televiziji daleko, daleko više nego na filmu. Volim gledati one svakodnevne TV-nesreće: požare, ratove, mrtva tijela prekrivena plahtama kao posljedice ubojstva zbog ljubomore i zločina iz strasti, osvete, koristoljublja ili zbog napada paranoidne psihoze koji najednom obuzmu sve do jučer mirne susjede; volim gledati i klizanja tla, velike poplave, posljedice surovih terorističkih akcija, iskliznuća vlakova, potrese i teške prometne nesreće s puno mrtvih koje reporteri nazivaju nezgodama. Onda mi je dobro, onda mi je odlično, onda jako uživam, iako to ne pokazujem. Ne uživam ja u tuđoj nesreći, ne, to ne, nipošto! Uživam u nesreći samoj, u nesreći kao takvoj. Uživam u svim potresnim slikama nesreće, u bojama nesreće. Imena unesrećenih nisu mi uopće važna ako se ne odnose na moje najbliže. A do sada se nisu odnosila. Također mi nisu važni ni boja kože, spol, dob, težina, boja očiju ili nacionalnost. Ništa mi nije bitno osim nesreće same i uzbuđenja koje ona izaziva. U svemu tome uživam kao i većina ljudi. Gledao sam ljude kako, kao i ja, prikovani u udobnim foteljama ili na kaučima, pozorno, naoko mirno, a zapravo netremice promatraju najteže scene ljudske patnje koje prenosi televizija, a prenosi ih mnogo. Već samo nabrajanje djeluje mi neobično potresno. Uživamo tako gledajući na televiziji razne posljedice ubijanja ili pogibanja te posljedice prirodnih katastrofa; koncentracijske logore sa živim kosturima koji se na rubu smrti strahovito sporo vuku (kao i ovaj taksi danas!) u prostorima ograđenim bodljikavom žicom kakve smo gledali, na primjer, krajem prošlog stoljeća takoreći u centru Jugoistočne Europe, u Bosni na Balkanu, kada smo vidjeli mnogo jadnika, a među njima i najmršavijeg čovjeka na svijetu čiji je prozirni kvrgavi torzo s rebrima pokazan na televiziji u groplanu i u mnogim publikacijama, pa čak i na naslovnoj stranici Timea u kolovozu 1992.; tu su i zlostavljani ljudi u sabirnim centrima, vojnim zatvorima i brojnim zatvorskim kampovima; zatim uobičajeni sadržaji novootkrivenih masovnih grobnica iz vremena I. i II. svjetskog rata, ali i nakon ratova s kraja 20. stoljeća, a evo, nakon raznih masakra pokazuju se na televiziji i sadržaji novih grobnica s početka 21. stoljeća koji su prekriveni tek tankim slojem pustinjskog pijeska; gledamo na televiziji od eksplozija bombi i granata raskomadana tijela koja leže na obalama morskih ljetovališta, na ulicama, u hotelima, restoranima, kafićima, bistroima, gostionicama i disko klubovima; gledamo zatim i slupane, zgužvane, zapaljene, pocrnjele automobile i motocikle pokraj kojih leže mrtva tijela pokrivena bijelim plahtama; promatramo biblijske poplave koje silovito poplavljuju mnoga polja, sela i gradove; gledamo iscrpljene siromašne ljude s ogromnim upalim očima… očajne ljude pretvorene u hodajuće kosti potpune neimaštine… gladne ljude i gladnu malu djecu koja umiru od gladi ili od bolesti izazvanih glađu, dok po njihovim licima kruže brze crne muhe… bujice koje nose sve pred sobom, čak dijelove kuća i razna teška vozila kao što su to autobusi, bageri, kamioni i veliki šleperi… nevjerojatne grmljavinske i pješčane oluje… ogromne odrone zemlje i blata… cunamije koji se dolaskom na obalu zbog smanjenja dubine mora uzdignu kao veliki valovi i brišu sve pred sobom: kuće, čak i betonske zgrade, ljude, životinje, sve živo i sve mrtvo, i bića i stvari… Uživajući gledam na televiziji i tajfune, tornada, orkane i uragane, koji su sve jači zbog globalnog zatopljenja i koji ravnodušno, kao što je to svaka prirodna sila, čupaju drveće i dižu u zrak bezbrojne bicikle, automobile, kamp-kućice, krovove kuća pa čak i cijele kuće, osobito one napravljene od drva; gledamo strahovite divlje požare koji spaljuju razna velika područja zajedno s ljudima, igračkama, automobilima i kućama; gledamo eksplozije rudnika, osobito u Kini, i beznadne potrage za zatrpanim rudarima; gledamo posljedice razornih potresa i dugotrajne, iscrpljujuće potrage za preživjelima pod ruševinama… Ta tko bi i mogao nabrojati sve te snažne svakodnevne TV-užitke!

Milko Valent

(nastavlja se)