Paučina: Dječji vrtić je užasno mjesto, 'Tao fizike', Najbolji su domaći sendviči napravljeni kod kuće, a oni iz dućana nisu dobri za zdravlje

- Mama kaže da su sendviči u redu – viknula je Tina tati, zatrčala se, skočila na njega, objesila mu se oko vrata i zalijepila mu zvučnu pusu u nos. Tina je vesela jer i danas, kao i svake subote, ona i tata idu u Botanički vrt pa zatim u lunapark. Slavko joj uzvrati sličnom zvučnom pusom u nos zavrtjevši je i spustivši na pod otvarajući hladnjak.
- Koliko komada? – upita Slavko vadeći papirnatu vrećicu sa žemljama.
- Mama je opet i opet i opet rekla samo četiri, tebi dva i meni dva, ne više, jer da onda nećemo moći jesti večeru. A uvijek pojedemo večeru, je l' tako?! Stvarno je dosadna, ej, ona je stvarno jako dosadna žena. Nikad nam ne da više od četiri – rekla je srdito Tina prisjetivši se s gorčinom mučenja i izvan majčine sfere utjecaja, to jest dječjeg vrtića koji je jedna od najružnijih stvari u njezinu dosadašnjem životu. Naime, ona je do još prije koju godinu plakala i povraćala svaki dan ispred te ustanove i molila mamu, tatu i baku da je odvedu kući, a ne u onaj užas, među one 'ljudoždere', gdje čak postoji i gadna ploča s režimom ishrane pa je tako, usput, djevojčica Tina vrlo rano u životu naučila njoj najodvratniju riječ: 'režim'.
- Što ćeš, mama je šef kuhinje i mi je moramo slušati - rekao je ozbiljno Slavko vadeći četiri žemlje iz papirnate vrećice.
- Znam, tata, al' ja ipak mrzim svaki režim ishrane - rekla je jednako ozbiljno Tina vadeći iz frižidera majonezu Thomy, koju ona od milja zove Tomica, i čajnu kobasicu Gavrilović.

U drugom razredu osnovne škole Tina se jako zaljubila u pravljenje sendviča i u odlazak s tatom jednom tjedno u Botanički vrt i u knjižaru-antikvarijat, a zatim u lunić ili lunač, kako ona ovisno o raspoloženju zove lunapark Tivan, poznato zagrebačko zabavište, a ta zaljubljenost traje već više od godinu dana. Negdje je pročitala da su najbolji oni sendviči koji se naprave kod kuće, a s time se složila i mama, i od tada je nagovarala sve u svojem razredu da tako čine jer sendviči iz dućana nisu dobri za zdravlje. Sendviče voli pripremati zajedno s tatom, a poslije šetnje Botaničkim vrtom i 'ispitivanja tate o svemu i svačemu' voli se nasloniti na neko stablo, razmotati polako i pažljivo aluminijsku foliju, skupa s tatom jesti užinu, to jest sendviče, i usput nastaviti ispitivanje punim ustima. Kad pojedu sendviče i obrišu usta, zgužvane salvete i foliju stave u plastičnu vrećicu, a vrećicu bace u košaru za otpatke i na njezin znak zatrče se do izlaza iz Botaničkog vrta. Zatim u veseloj šetnji držeći se za ruke odlaze do male knjižare-antikvarijata, a potom do zabavnog parka u kojem se igraju do iznemoglosti, odnosno samo do pola osam navečer, najkasnije do osam, kad moraju krenuti kući na večeru. Čim stignu u lunapark, Slavko nakupuje mnogo raznih kupona i žetona jer Tina uvijek želi isprobati sve mogućnosti koje zabavište nudi. Voli flipere, ali još više voli stolni nogomet koji 'užasno obožava igrati', tako da stjecajem te sretne okolnosti i tata, koji također voli nogomet, dođe na svoje. Voli se okretati na vrtuljku i s onim čudnim joystickom u kabini, koji izgleda kao obična ručna kočnica u autu, voli za početak uključiti sporo poskakivanje kabine 'gore-dolje', a potom brzo poskakivanje kabine 'gore-dolje-gore-dolje', dok se tata strašno boji da će se kabina otrgnuti i odletjeti s tog vrtuljka nalik paukovoj mreži s onim metalnim štangama na čijim se krajevima nalaze čudne kabine koje Tinu podsjećaju na svemirske letjelice. Dok se vrtuljak vrti u krugu i dok manipulira joystickom, Tina voli gledati ostale kabine koje na sigurnoj razdaljini jedna od druge poskakuju kao lude. Voli sjediti i na slonovima koji idu gore-dolje, još više voli vožnju vlakićem dok vijuga po šinama, a ipak najviše od svega voli vožnju u autićima na autodromu i, naravno, u toj vožnji najviše voli sudaranje s drugim autićima. Tina se u autiću s tatom uvijek osjeća 'haj i slavno' jer tata, baš kao i svi ostali klinci, njihovim autićem izvodi brze i iznenadne zaokrete te ostale nečuvene vratolomije, to jest zabija se autićem u druge autiće što češće i što jače može. Kad dođu doma umorni od igre, i Tina i Slavko, bez obzira na ona četiri sendviča za užinu, opet su jako gladni i Vera ih zadovoljno gleda kako još uvijek zaigrani jedu svoju večeru do posljednje mrvice.

Slavko je radosno i od srca sudjelovao u svim Tininim igrama i akcijama, istinski zainteresiran za sve što mu je njegova mala kći predlagala, jer je i on cijenio igru, sve oblike igre, i često je tvrdio da je svaka igra ujedno i učenje, važan dio učenja. Na Tinina brojna pitanja, pa čak i na ona najbesmislenija, odgovarao je ozbiljno i s punim uvažavanjem male sugovornice kao da pred sobom ima potpuno zrelu i ravnopravnu osobu, baš kao što je to činio i u svojoj školi pa su ga zbog toga učenici silno voljeli. To nije bio nikakav pedagoški trik, Slavko je djecu doista smatrao ravnopravnom odraslima; on je proučavajući fiziku i biologiju došao do zaključka da su sva živa bića, bez obzira na dob, jednako cjelovita i vrijedna pažnje pa nije mogao ni zamisliti da se djeci obraća djetinjasto i slatkorječivo ili da s njima razgovara onako kao što to čini većina odraslih. Još je više bio uvjeren u to otkad je s pomnjom i uživanjem pročitao knjigu Tao fizike Fritjofa Capre, koja je potvrdila neka njegova istraživanja i proučavanja. Tini je strašno imponiralo to što njezin tata, koji nije samo njezin tata nego i profesor u srednjoj školi, tako strpljivo i ozbiljno odgovara na sva njezina pitanja, a bila je presretna i zbog toga što on uvijek sudjeluje potpuno i bez skanjivanja u svemu onome što joj padne na pamet. Slavko Puršić je volio svoju kćer i svoju ženu najvećom ljubavlju koja se može zamisliti. Čak je i punicu Elviru Tajčević jako zavolio, bez obzira na još uvijek žive predrasude i stereotipe o punicama, iako, istini za volju, bilo je lako zavoljeti Elviru; teško je i zamisliti čovjeka koji ne bi zavolio tu otvorenu, srdačnu i simpatičnu ženu, uvijek spremnu na kompromis i šalu. U sklopu velikog svemira Slavkov mali svemir sastojao se od njegove obitelji, škole, odnosno njegovih učenika u školi, i fizike, osobito povijesti fizike.

I danas sendviče pripremaju na površini velikog stola u kuhinji. Tina je još na samom početku svoje opsesije domaćim sendvičima odredila redoslijed postupaka i njega su se držali. Slavko bi nožem razrezao svaku žemlju napola, Tina bi zatim mazala majonezu utiskujući je nožem duboko u žemljine polovice, dok bi za to vrijeme Slavko rezao čajnu salamu Gavrilović na tanke šnite. Kad bi Tina završila s majonezom, Slavko bi pažljivo poslagao šnite čajne salame na obje polovice, a Tina bi ih preklopila i onda stavila među dlanove te čvrsto stisnula, potapšala ih nekoliko puta s obje strane i zadovoljno pogledala tako obrađenu žemlju popravljajući pritom nadlanicom lijeve ruke nemirnu kosu koja joj je padala na oči (i tako četiri puta jer šefica kuhinje nikad nije dopustila više od četiri sendviča za njih dvoje; količina užine, kao i sve što se tiče hrane u obitelji Puršić, bila je strogo određena, odnosno podređena strogim pravilima zdrave prehrane koja je propisala brižna šefica kuhinje). To je sada, po Tininu dubokom uvjerenju, bio pravi pravcati sendvič, mnogo kvalitetniji nego onaj iz dućana. Tina je za vrijeme pravljenja sendviča živo zamišljala kako fini vlažni sastojci majoneze i čajne kobasice kao neki sokovi natapaju svaku poru tkiva žemlje; nije ni čudo, mislila je, što su sendviči kasnije, kada su ih tata i ona jeli, bili tako sočni, mnogo sočniji nego oni iz dućana. Kad bi na kraju žemlje zamotali u aluminijsku foliju i stavili ih zajedno s papirnatim salvetama u plastičnu vrećicu, a nju u mali ruksak, izjurili bi iz stana držeći se za ruke i strmoglavili se niz stepenice preskačući ih zajednički po dvije od trećeg do prvoga kata. A od prvoga kata do prizemlja Tina i Slavko bi se na stražnjicama spustili po drvenom rukohvatu stubišta klizeći bez greške do kraja rukohvata. Onda bi se utrkivali do Botaničkog vrta, čiji je ulaz udaljen od ulaza kuće na Marulićevu trgu točno sto trideset i tri metra i šezdeset i osam centimetara (to je, kao i sve ostalo što se ticalo računanja, izračunao precizni Slavko). I danas su slijedili taj uzbudljivi ritual.

Milko Valent

(nastavlja se)