Paučina: Eutanazija, Strah od glupog sina, Patološki debeli ljudi su doživjeli intelektualni bankrot, Sunce dijagnosticira temeljnu samoću ljudi

Ljudi bez duha paradoksalno
završavaju u ludnicama.
Zato idiotima treba govoriti istinu,
čak i na visokim položajima
gdje rijetki zrak ne dopušta spoznaju.

Toaletni listić 41

Što mu je?! Zašto se opet prestrašio? Zašto nikako ne može zaustaviti ove brze, zakovitlane misli? Zar je poludio od nenadano stečene slobode pa ne može zaustaviti navalu uznemirujućih misli? Možda mu je Sunce udarilo u glavu? Ovo prokleto lijepo Sunce bez iluzija, tako sklono istini i neuljepšavanju svijeta… Ovo Sunce koje nemilosrdno precizno otkriva duboke bore svijeta i svaku pa i najskriveniju istinu… Ovo Sunce, koje on sada definira ovako: 'Sunce je nebesko tijelo koje dijagnosticira temeljnu samoću ljudi.' Ali sad nije riječ samo o temeljnoj samoći, sad je riječ o svim onim nesretnim roditeljima djece koja su rođena s potpuno nezrelim mozgom. Zakonodavci suvremenog svijeta ne žele znati za njihove patnje, kao ni za patnje, u drugom slučaju, onih bića koja se raspadaju od duboke starosti ili od neizlječivih bolesti i jako žele umrijeti, ali jako, a ne dopuštaju im to u ime liječničke etike i humanizma. Tek je otprilike pet ili šest država u svijetu, među prvima Nizozemska, učinilo prve konkretne korake u tom smjeru i neki oblici eutanazije tamo su dopušteni uz, jasno, određenu proceduru; Nizozemci su, treba i to reći, prvi u svijetu na televiziji 1994. prikazali eutanaziju u emisiji Smrt na zahtjev (Death by Request). Koliko su Nizozemci inteligentni i napredni govori i činjenica da su još 1967. na televiziji VPRO u jednoj emisiji prikazali golu voditeljicu koja čita kršćanske novine u emisiji Hoepla, ali to u ovom trenutku nije bitno… Znači da samo u nekoliko zemalja na svijetu ljudi imaju pravo na samoubojstvo uz liječničku pripomoć! Bože dragi, pa gdje je to on? Gdje se on to nalazi? Pa gdje on to živi? Kakav je, zapravo, ovaj svijet? Uostalom, gospodo, zašto je ovaj taksist patološki debeo čovjek? Uopće nema vrat, ima pravu harmoniku od mesnih podvaljaka, ima najmanje sto trideset i pet kilograma. Samo mi nemojte sad pričati o njegovu nesretnom djetinjstvu ili o njegovom nesretnom braku! Možda se ponajprije radi o dubokom i nesretnom nedostatku inteligencije, a ne o nekoj neurozi zbog koje taj čovjek dnevno jede goleme količine hrane. Nešto sasvim drugo su simpatični debeljuškasti ljudi od stotinjak kilograma, ali, čuj, halo, halo, sto trideset i pet kilograma, a možda i sto četrdeset, prelazi sve granice! Nije ni čudo što se tako ekstremno debeo čovjek gadi vitkim elegantnim ljudima koji zbog nepovoljne ekonomske situacije, na prvom mjestu, ali i zbog takvih masnih, katkada neinteligentnih, a prodornih i surovih, strahovito pretilih spodoba, na drugom mjestu, odlaze iz zemlje pa onda s punim pravom govorimo o zabrinjavajućem odljevu hrvatskih mozgova, to jest, preciznije rečeno, ljudskih mozgova koji su slučajno rođeni u Hrvatskoj. Očito je da pretilost sve više postaje problem i u Hrvatskoj, zemlji mlade parlamentarne demokracije. Hrvatski ljudi sve se brže i brže debljaju, hrvatski ljudi se primjetno amerikaniziraju i u odvratnim gojaznim, debelim, golemim novonastalim masnoćama sve brže i brže gube inteligenciju, koncentraciju i eleganciju, a u njihovu sve debljem salu tope se i nestaju sve iluzije i nade u neko bolje sutra… Pomalo prestrašeni putnik u taksiju, koji se pukim slučajem zove Marko, ima i svoju definiciju patološki debelih ljudi, dakle svih onih iznad sto dvadeset i pet kilograma, koja ovaj čas glasi ovako: 'Patološki debeli ljudi su oni ljudi koji su doživjeli intelektualni bankrot.'

Taksist vozi, a u njegovoj glavi kovitlaju se misli… Sada napokon može misliti neometano koliko god želi. Nakon što je napustio onu kanalizaciju, onaj pakao Tina-svinjac, onaj crni užas od mljackanja i svakojake buke, napokon može misliti slobodno… Sad gledamo šofera, gospodo, i njegov golemi trbuh koji svojim vibrantnim, hladetinastim salom dotiče volan. Čini mu se da bi ovaj veliki, golemi taksist-monstrum mogao upravljati automobilom samo trbuhom, bez ruku. Osjeća mučninu. Jedva čeka da dođe doma.
On će stvarno bljuvati ako ovaj taksist barem malo ne ubrza. Kovitlaju se njegove misli i njegova utroba. A da odmah zaustavi taksi i povraća na kolnik neposredno uz pločnik? Jedno usputno riganje prekinulo bi monotoniju ove spore vožnje… Ali neka, Sunce će spasiti stvar, izdržat će još malo…

Sunce moje, lijepo li si jer u tebi hlada nema… Treba samo misliti jasno i izražavati se jasno kao što to čine Charles Darwin i Emil Globan… Paradoksalna je činjenica da se neprekidno i svakodnevno u ratovima i u ostalim manjim političkim sukobima, u terorističkim akcijama i u svim ostalim javnim i privatnim akcijama ubijanja, ubijaju uglavnom potpuno zdrave osobe koje pršte od života, zamisli ti to!, a u isto vrijeme potpuno bolesne osobe, posve nesposobne za život, ljudi namjerno ostavljaju na životu u stanju svakojakih užasnih boli, osobito psihičkih, te u stanju sramotnog, neizlječivog i bolnog vegetiranja. Uistinu mu se povraća… Pa stvarno, zašto ljudi ne ubijaju tu doživotno bolesnu, potpuno paraliziranu djecu i te nepokretne starce na respiratorima koji se mjesecima pa i godinama muče u vlastitom govnu i pišalini?! Zaista, zašto ljudi ne ubijaju sve te neizlječive i sve te u najtežoj mjeri hendikepirane ljude, a osobito one koji to žele? A osobito one koji to svjesno, neopozivo i odlučno žele! Zar to ne čine samo zbog toga da bi umirili takozvanu savjest, koja im inače ne priječi da ubijaju potpuno zdrave osobe? Shvati ti to, čovječe, ako ikako možeš!... Ljudi to mogu nazivati postnatalnom eutanazijom i premortalnom eutanazijom, ili samo eutanazijom, zar je zaista bitan medicinski izraz, tako ti Hipokrata!?! Bitno je samo da se olakšaju patnje tih neizlječivo bolesnih ljudi, kao i onih koji uz njih zbog njihova stanja žive neizlječivo nekvalitetnim životom, i fizičkim, i psihičkim, i seksualnim. Ako je, na primjer, o potonjem riječ, teško je i zamisliti živahni, veseli i radosni seksualni život bračnih parova koji imaju dijete s najtežom cerebralnom paralizom. Hoće li itko od novinara i novinarki s njegova radija, zašto ne i Tina, ikada takvim parovima postaviti anketno pitanje o kvaliteti njihova seksualnog života? On s pravom sumnja u takvu mogućnost. Ali to nije ni potrebno, ta odgovor je već bolno i ganutljivo upisan na njihovim licima i u njihovim očima! Odista, on bi se uvijek smrzavao od potmula straha za vrijeme svakog ljubavnog čina, ali i nakon njega, kada su, kako je to Tina mislila, ona i on usput pravili djecu, a ne samo uživali tek tako, uživanja radi. Kad ga samo malo bolje pogleda, samo malo pažljivije, ovaj taksist izgleda mu kao po svim uzgojnim propisima tovljena svinja neposredno prije klanja u sezoni klanja u studenom i prosincu. Sunce sve vidi…

Možda ipak neće povraćati samo zbog sličnosti nekih ljudi s debelim simpatičnim svinjama koje, iako vrlo inteligentne i po prirodi čiste, zahvaljujući čovjeku žive u neprirodno prljavim uvjetima, a čije je meso, paradoksalno, tako čisto i ukusno nakon sve humanijeg klanja i pravilne obrade; ukusno i zamamno, bez obzira na paranoidnu psihozu koju te životinje proživljavaju neposredno prije klanja… Možda ipak neće bljuvati… Bilo bi to ružno za ovako lijepa sunčana dana… Sunce sve vidi bez iluzija… Sunce, Sunce… Drugi strah od kojeg je silno patio, a i još ga pomalo osjeća u kostima, iako za to više nema razloga, bio je posve oprečne vrste, ali ne i slabijeg intenziteta. Užasno se bojao mogućnosti da se Tini i njemu rodi potpuno zdravo dijete, dakle sto posto zdravo, a da je slabije inteligencije nego što je njegova, iako ni njegova nije nešto osobito, gospodo, dakle prosječna je!, i da s vremenom, u mladićkoj ili u djevojačkoj, ili u odrasloj dobi to inače fizički zdravo dijete bude manje napredno od njega u nazorima, uvjerenjima, djelovanjima i mišljenjima. Tako je u velikom strahu, pa i u panici, zamišljao svojega mogućeg, budućeg, potpuno uskogrudnog i konzervativnog sina koji se, recimo, uistinu grozi posve prirodnih, naravnih i najprirodnijih seksualnih orijentacija homoseksualaca, lezbijki, interseksualaca, pedofila i biseksualaca, koji, svi zajedno, uopće nisu seksualna manjina nego su otprilike polovica svjetskog stanovništva, polovica čovječanstva. U strahu i panici zamišljao je svojega mogućeg, budućeg, sina hipokrita koji javno iskazuje prezir prema takozvanim rubnim spolnim praksama, a privatno ih silno žudi masturbirajući na njih svakodnevno kao sudbinom prilijepljen za internet uz kikiriki, cigarete i pivo; u strahu je zamišljao ograničenog sina koji ne razumije prijepore terorizma, religije, privatizacije nekad državnih tvornica, dječje pornografije, tržišnih dionica, staračkog seksa, seksa s patuljcima i patuljčicama, seksa invalidnih osoba; u strahu i panici zamišljao je vrlo glupog sina, glupana, dakle, koji majmunski podržava novi feudalizam, odnosno mafijašku globalizaciju kapitala, kapitala koji koncentriran u stotinjak transkontinentalnih tvrtki i petnaestak multinacionalnih korporacija pod nazivom 'globalizacija' vlada planetom i upravo pred našim očima žestoko eksploatira cijeli, a ponajviše takozvani Treći svijet; u strahu i panici zamišljao je vidljivo blesavog sina koji veselo-ozbiljno oponašajući majmunski veće ili manje zablude i predrasude svijeta osuđuje pušenje marihuane ili hašiša, jedenje mesa i promiskuitet, i koji retardirano misli da je monogamni brak, blagoslovljen u crkvi i ovjerovljen u općini, jedina moguća seksualna veza u ovome svemiru; u strahu i stravi zamišljao je mogućega, budućeg, praznoglavog sina koji cijeli život provodi u teretani i postane poznati svjetski bilder, Mister Universum ili tako nešto, dakle postane prilično neinteligentna gromada izgrađena tijela od sto dvadeset kilograma mišićja, male glave i vrlo malih očiju, dakle postane tjelesina koja nadmoćno hoda gradom pokazujući bicepse slavodobitna pogleda u kojemu je sveprisutna neodoljivo odbojna praznina, u stručnoj literaturi poznata i kao 'natjecateljski sportski vakuum'; u strahu i panici zamišljao je budalastog sina, iako lukavog, koji čita samo novine, šarene magazine i tu i tamo poneki popularni roman, ne odviše opsežan, to nikako!, poput, khm, khm, khm, khm, poput nekih osoba s Marulićeva trga, a koji postaje političar i u tome ima sve više uspjeha, i kojemu je životni cilj postati ili predsjednik države ili premijer vlade ili ministar nečega, bilo čega, ili barem veleposlanik, i pijuckati uvijek samo najkvalitetnija pića na najelitnijim mjestima globusa te dočekivati i ugošćavati sebi slične, prosječne ljepljive spodobe u ljetnoj ili zimskoj rezidenciji na nekom brdu. Pa, eto, i ovaj ekstremno debeli taksist je nečiji sin, a mogao bi postati, zašto ne, i predsjednik države da to baš stvarno, ali stvarno želi, kako to svim ljudima savjetuje jedan omiljeni i širom svijeta popularni površni pisac tvrdeći da nešto treba samo silno i stvarno jako željeti i da će se onda to nešto sigurno i pojaviti, ostvariti, ispuniti…

Milko Valent

(nastavit će se)